Novi spomenik despotu Stefanu razočarao umetnike i urbaniste, cena upitna 1Foto: Beta/Ana Slović

Prva značajnija stvar koja je bila nagoveštaj da će spomenička kultura u Beogradu otići u neželjenom pravcu desila se kada nije realizovana prva nagrada na konkursu za podizanje spomenika Milutinu Milankoviću, još u vreme vladavine DS-a.

Tada niko nije reagovao, a sve što nam se sada dešava samo je posledica. Zato sada može da odluči bilo ko, ko je uz vlast, da angažuje bilo koga i da naplati bilo koliko. Zato sada imamo samovolju jednog Vesića i njemu sličnih ljudi, bliskih politici sadašnje vlasti, koji odlučuju o značajnim kulturnim spomenicima, između ostalog o poslednjim podignutim, kaže za Danas vajar i profesor beogradskog Fakulteta likovnih umetnosti Zdravko Joksimović.

Dodaje da je „ovo sada javašluk“ i da umesto da dobijemo spomenike koji krase grad, dobijemo one koji ga ruže.

– Sve je otišlo predaleko, a zaustaviće se tek smenom ove vlasti. Erozija kulture u Beogradu, u stvari urušavanje koje traje već 20 godina, počeo je upravo našim nereagovanjem. Niko se nije pobunio kada je Dušanu Petroviću onemogućeno da uradi skulpturu koju je dobio na urednom konkursu za spomen obeležje Milutinu Milankoviću. Konkurs urađen pre 12 godina, za vreme vladavine bivše vlasti, bio je krajnje transparentan, sve je bilo poznato, sa respektabilnim žirijem na čelu sa profesorom Čedomirom Vasićem, jednim od najeminentnijih stvaralaca i profesorom. Taj žiri je dodelio prvu nagradu Petroviću, za sjajnu skulpturu, na kojoj mogu samo da čestitam, iako sam učestvovao na konkursu. Ipak, zbog pritiska jednog od dokonih penzionera iz društva posvećenog delu Milutina Milankovića, koji je svaki dan u Sekretarijat za kulturu dolazio da izrazi neslaganje sa pobedničkim rešenjem, i negodovanje zbog skulpture, ona nikada nije realizovana. Dozvoljeno je jednom dokonom starcu da pritiskom obori konkurs. Tada je sve krenulo nizbrdo, navodi Joksimović.

Joksimović kaže da je „frapiran“ cenom najnovijeg izgrađenog spomenika despotu Stefanu Lazareviću, te da „nije ukusno“ da komentariše autora, jer je „bolestan i star čovek“, ali napominje da Svetomir Arsić Basara taj spomenik nije ni mogao da radi.

– On taj spomenik nije ni radio, čovek ima 93 godina, dao je dvojici mlađih ljudi da to urade, što je manje bitno. Ali je činjenica da je posao dobio na osnovu prilagodljivosti, ćutljivosti, bliskosti sa vlastima i podobnosti, navodi Joksimović.

Urbanista i nekadašnji gradski arhitekta Đorđe Bobić kaže da ima kontradiktorne utiske o novouređenom skveru, jer dok je taj prostor dobro uređen, takvoj skulpturi tu nije mesto.

– Obišao sam taj skver i imam dvojako osećanje. S jedne strane, lepo je uređen, sa drvećem okolo, s obzirom da je taj prostor bio neuredan. Ali me je spomenik na neki način zbunio, ružan je. On je van konteksta ovog vremena, onoga što vajari u Srbiji i Beogradu mogu da proizvedu, vraćanje u prošlost i kvaziklasika, nevešto izvedena. Ne poznajem vajara ali sam začuđen rezultatom njegovog rada. To je jednostavno jedan ružan predmet u gradu, na vrlo prometnom i lepom mestu, gde se ukršta nekoliko važnih ulica i to mesto je zaslužilo nekakvu bolju skulpturu, kaže Bobić.

On dodaje da nema ništa protiv postavljanja spomenika despotu Stefanu, ali da u smislu urbane estetike, skulpturu vidi kao „nepriličnu i nevešto urađenu stvar koja kao da je pala iz nekog drugog vremena“.

– Opet je preskočena procedura, trebalo bi da se za takvo mesto raspiše konkurs, da se pozove nekoliko vajara, da se naprave različiti predlozi pa da kompetentna komisija ili žiri to izaberu. Nažalost, postala je praksa da ne znamo ko je o tome odlučio, da li su beogradski umetnici konsultovani, da li su umetnička udruženja imala mogućnost da kažu šta o o tome misle. Imam utisak da je odlučio jedan čovek ili uska grupa ljudi da bi pokazali neku svoju moć i sposobnost da rade po gradu šta im padne napamet, a pritom su potpuno van društva, van dogovora sa strukom i javnošću, zaključuje Bobić.

Nema kritične mase za otpor samovolji

– Ako na „Ekološkom ustanku“ nije bilo 100.000 ljudi, ako ljudi nisu zainteresovani za vazduh, vodu i zemlju, zašto bi bili zainteresovani za kulturu. Nije dovoljno ljudi koji se bune, koji bi mogli da nateraju vlast da se zamisli, pa da možda i stane sa projektom Makiš, primera radi. Ne postoji kritična masa koja će naterati Vesića i slične da zastanu sa nekim stvarima koje rade, zaključuje Joksimović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari