Mene ova pandemija virusom kovid 19 često podsjeti na onaj vic, koji završava izjavom oca studenta kemije, koji na pokušaje primjene recepta za pravljenje zlata, sin mu otvorena srca ostavio, a glede krokodila – znalo je proći i po deset godina da i zaboravim da ta životinja postoji, a evo sad mi ne izlazi iz glave.
Čini se da je tako nekako i sa maskama. Ili sa koronom. Sve je jedno.
Ne sjećam se kad sam zadnji put pomislio na vojni rok, na maskembal, maškare itsl. O mimikriji da i ne pričam.
Posebice o maskiranju prave prirode kod ljudi, ono kad vas navuku pričom uz koju im iz usta teku med i mlijeko, ili ne mijenjanjem čehre, kakva je da je, iza koje ko zna šta se krije – neka muka ili pokvarenost, grubijanstvo ili dobrota ili šta li svašta nešto.
Na sve ovo nagovara me priča o maskama u baštama ugostiteljskih objekata, do daljnjeg.
Dok se ulicama gazi u buljucima, telefonira, kiše, kašlje, šmrće, galami i pljucka, da ne znate kad nabaciti masku, uz masku Boga mi i naočale, a kad, ako ima gdje, skloniti se.
Posebno ako ste pripadnik sugerirane najkritičnije i najugroženije grupe.
Pred naletom korone.
Uz taj nalet i nalet panične vakcinacije, koja koliko god bila kontroverzna prijeti novim, ovovjekovnim progonom vještica.
Novim, bez obzira na milenijumski kontinuitet tog progona. Dok se negdje gore vodi žešća tuča oko preraspodjele ekonomske moći i vladavine zemljopisom Planete. I eto ga. Još jedna od maski, na koju se svakih malo – malo zaboravlja i nalijeće ko na rudu.
U cijeloj toj koronarnoj fortutmi, na ovom nekad, koliko – toliko pristojnom prostoru, najnovijeg imena Region, nekom je ujadila maska, pa bi htio nekako završavati započeto davnije nego što smo spremni priznati.
Trenutačno nečim što se naziva non-paper.
Hoće reći nezvanično, osim za krugove kojima je zvanično.
Još jedna maska.
Čuj non-paper.
Nekako kao onaj faktor vrijeme Kofi Annana.
Za nastavak etničkog cjepkanja dijelova u kojima to nije dovršeno, a pod firmom stvaranja nacionalnih državica, kojima bi onda lakše bilo pimplati.
Pa bi BiH na tri dijela, jer ko biva već je to faktički riješeno, a i pučanstvo se uveliko prilagodilo, naviklo i nadenfalo.
Nisu još oni koji nisu konstitutivni, ali nisu ni bitni.
A i pacifikacija pučanstva, nakon višegodišnje krvi više-manje je okončana.
I koliko god se sumnjalo, vlasteli u BiH, na sve tri strane, odgovara.
Kao i Komšiluku i Susjedstvu.
Dovoljno je navikavanjem vremena prošlo i za podjelu Kosova, Crnogorica je pristojno načeta, a Makedonija, koju nazvaše Sjevernom, možda da može neka južna da poželi ujedinjenje, uz još nekoliko apetitlija, Srbije, Bugarske i Albanije, uz malu zadršku glede Makedonaca.
Jer kuda sa Makedoncima, neka bude i sjevernim.
Možda u Australiju, ili što kaže pjesnik u sonet, u sonet, u klanicu pod nož.
Mogu komotno u kolateralnoj šteti naći mjesto. Dva miliona više-manje, jebi ga. Samo još nedostaje kreacija ipak odgovarajuće maske.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
