Sedamdeset godina od osnivanja Evropske zajednice za ugalj i čelik, preteče EU 1Foto: Pixabay/Mediamodifier

Na današnji dan 1951. godine ugovor o Evropskoj zajednici za ugalj i čelik u Parizu su potpisale Belgija, Francuska, Holandija, Italija, Zapadna Nemačka i Luksemburg. Naziva se jos i Pariskim ugovorom, a stupio je na snagu za period od 50 godina.

Nacistička Nemačka je nakon 20 godina od Versajskog sporazuma započela rat u Evropi koji je trajao do maja 1945. godine. Nakon rata nametnulo se pitanje kako urediti odnose u Evropi, tj. kako urediti odnose između Nemačke i njenih suseda na zapadu Evrope.

Novi poredak u Evropi stvoren je na temelju plana koji je predložio francuski ministar spoljnih poslova Robert Šuman.

Taj plan je doveo do Evropske zajednice za ugalj i čelik.

Doktor Damir Grubiša sa Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba je za Obrazovni program hrvatskog radija 2018. godine izjavio: „Šumanov plan je rezultat jedne bitke koja se vodila  nekoliko godina u Evropi. Ta bitka je počela 1945. odmah nakod završetka Drugog svetskog rata. Tada je vladao jedan optimizam i verovanje da će se na kosturnici Evrope izgraditi jedan novi svet bez rata, bez ratnih pretnji, da će narodi Evrope odbaciti te svoje nacionalističke prošlosti jer se smatralo da su do dva svetska rata doveli francuski i nemački nacionalizam. Sam Čerčil je 1946. godine zagovarao ideju Sjedinjenih država Evrope u svom govoru u Cirihu studentima, govoreći da je potrebno da se evropski narodi ujedine i stvore jednu Evropu koja će biti slobodna od ratne pretnje“.

Britanski premijer Vinston Čerčil na kraju Drugog svetskog rata Evropu opisuje kao hrpu ruševina i idealno tlo za razmnožavanje bolesti mržnje.

Evropa je bila utočište za 50 miliona ljudi koji su se našli izvan svog prebivališta. To su bili vojnici, izbeglice, ratni zarobljenici, zatočenici u nemačkim koncentracionim logorima, radnici odvedeni na prisilan rad ili robovi koji su radili za nemačku ratnu privredu.

O posledicama koje je rat ostavio na Evropu pisao je i Dejvid Rejnolds u Oksfordskoj istoriji moderne Evrope gde do tančina opisuje materijalne katastrofe: „U leto 1945. Evropa je bila u ruševinama doslovno. U ljušturi zgrada Hitlerove kancelarije, njegov mramorni sto je bio razbijen na komadiće, okružen smećem koje su činili metalni krstovi i neki tajni dokumenti. Poput Berlina, gradovi Keln, Hamburg, Drezden, u stvari većina urbane Nemačke, bili su poharani bombama i vatrom. Ista je priča bila i sa ostatkom kontinenta. Vitalne arterije poput Dunava i Rajne bili su blokirane srušenim mostovima i potopljenim brodovima. Uništavanjem su usledile bolesti. Rat i okupacija doveli su među milion ljudi u Napulju, koleru i venerične bolesti. Oporavak je bio bolno spor“.

Trebalo je naći rešenje da se uredi posleratna Evropa s tim da to uređenje ne bude okidač budućeg rata.

Žan Mone je bio zagovornik modernizacije Francuske i pokušao je istu da sprovede. Sa minimalnim brojem saradnika i sa maksimalno izraženom veštinom manevrisanja napravio je plan koji je za cilj imao uspostavljanje normalnog ekonomskog života u Francuskoj.

Moneov moto je bio modernizacija ili propadanje. Njegov plan je postavio osnovu za francusko ekonomsko čudo.

Mone je 1950. predložio Robertu Šumanu, francuskom ministru spoljnih poslova stvaranje zajedničkog tržišta za ugalj i čelik.

Uslov za ovakvo tržiste je bio da se zemlje, članice te zajednice odreknu svojih ovlašćenja u tim industrijama.

„Evropa nije smela biti stvorena najedanput, od vrha prema dnu, nego mora biti stvorena na raznim funkcionalnim sektorima. Jedni od tih funkcionalnih sektora su proizvodnja čelika i uglja, jer su to strateške sirovine oko kojih su se Francuska i Nemačka uvek sporile. Kontrola nad proizvodnjom uglja i čelika moze eliminisati ratnu industriju. Taj Moneov memorandum pretvorio se u Šumanovu deklaraciju koja je potvrdila ideje da će Evropa biti stvorena korak po korak. Drugim rečima Šumanova deklaracija zagovarala je sliku Evrope bez ratova uz razvijanje polja solidarnosti među evropskim nacijama“, dodaje doktor Grubiša.

U govoru održanom 9. maja 1950. Šuman je predložio stavljanje francusko-nemačke proizvodnje uglja i čelika pod jednu zajedničku Visoku vlast.

Ekonomska ekspanzija, rast zaposlenih i rast životnog standarda su bili neki od ciljeva Evropske zajednice za ugalj i čelik.

Uredno snabdevanje zejdničkog tržišta je osigurano putem najnižih cena koje su uspostavljene i poboljšanjem uslova rada.

Visoka vlast je osnovana kao rukovodeće telo Evropske zajednice za ugalj i čelik, savetodavnu ulogu je imala Zajednička skupština, a interesi država članica zastupani su na Savetu ministara.

U nadležnosti Suda pravde bilo je rešavanje nesporazuma između država članica.

Dostignuća ove zajednice su se ogledala u povećanju proizvodnje čelika četiri puta u odnosu na 1950. godinu, takođe je dostignut visok nivo razvoja, bezbednosti i kvaliteta životne sredine.

Doktor Grubiša je naveo i da je Evropska zajednica za ugalj i čelik kroz svoje delovanje uspela da bude primer za ostale sektorske moguće integracije.

Ugovor je istekao 23. jula 2002. tačno pedeset godina nakon što je stupio na snagu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari