Masama ne davati 1

U studiji Dejana Vukićevića ukrštaju se i dopunjuju različita polja humanistike čineći celovitu, sažetu i intrigantnu povest zabrana u svetu pre i posle Gutenbergovog pronalaska.

Obimna znanja iz istorije knjige i knjižarstva, biblioteke i bibliotekarstva susreću se ovde sa izvrsno potkrepljenim primerima iz istorije srpske i svetske književnosti, opšte i kulturne istorije.

Glasovita je ona eshatološka figura možda najčuvenijeg bibliotekara u svetskoj književnosti, H. L. Borhesa, koji raj zamišlja kao svojevrsnu biblioteku.

Studija „Non imprimatur“ kreće se dobrim delom u suprotnom smeru – u knjigama i bibliotekama ona dosledno traga za paklovima, tajnim komorama te noćnim morama cenzora i vlasti u različitim vremenima, režimima i na mnogim meridijanima.

Uvodna poglavlja obuhvataju pojam i vidove cenzure, a zatim i istorijski pregled – koji započinje korisnim podsećanjem na arhe-cenzuru, izgon Adama i Eve iz raja nakon kušanja sa drveta poznanja.

Pregled sadrži primere od pogroma nad konfučijancima i njihovom literaturom u carskoj Kini u III veku pre Hrista, pa sve do sve do obračuna islamskih fundamentalista sa Harijem Poterom i delima Salmana Ruždija u XXI veku.

Dva najobimnija poglavlja posvećena su cenzuri u Srbiji (od autonomije iz 1830. i cenzure kneza Miloša nad knjigama vukovske ortografije, pa sve do današnjih dana), odnosno suđenjima piscima i knjigama (u periodu nakon II svetskog rata).

Posebno podrobno obrađena su suđenja Ivanu Ivanoviću za roman „Crveni kralj“ (1972), kao i Gojku Đogu zbog inkriminisane knjige pesama „Vunena vremena“ (1981) koja je dovela u pitanje Titov kult ličnosti.

Autor studije ovde insistira na Đogovoj argumentaciji pred sudom, koja će u isti mah predstavljati sažetu  odbranu autonomije književnog teksta („Milsim, ako smem da mislim, da sud nije mesto za razgovor o poeziji… Jadna li je istina koju sudije brane od poezije.“)  Iako nije imao sudski epilog, obrađen je i slučaj Ćopićeve „Jeretičke priče“ (1950), nakon kojeg će pisac u novoj Jugoslaviji, sve do tragične smrti, zadržati svoju paradoksalnu poziciju: klasika iz školske lektire i večito anatemisanog disidenta.

Posebno atraktivno za čitaoca, poglavlje „Biseri beščašća“ predstavlja nam tragikomične, nekad čak i groteskne, farsične primere cenzure kroz vekove.

U biti, ono nam otkriva cenzore i kao aktere jednog svevremenog teatra apsurda (ili montipajtonovskog cirkusa), „vojnike“ partije i ideologije u pogrebnoj ozbiljnosti vlastite misije najčešće nesvesne svoje komične pozicije.

Tu je pričica o tvorcima Velike sovjetske enciklopedije iz Staljinovog doba, koji će nakon likvidacije šefa NKVD-a Lavrentija Berije odrednicu o njemu morati da zamene odrednicom identične dužine o Beringovom moru; navedena je i anegdota koja dosta govori u jugoslovenskom, samoupravnom modelu autocenzure: slučaj kritičara Buce Mirkovića, koji je u roku od svega pet dana za isti list napisao dva prikaza inkriminisane predstave „Kad su cvetale tikve“ – prvi izrazito pozitivan, a drugi krajnje negativan; žanru komedije zabune pripada slučaj iračkog cenzora koji je formulu za vodu H2O protumačio kao Abdul Hamid II je ništa.

Vrhunac je primer Pikolominija, autora lascivne „Pripovesti o dvoje zaljubljenih“ iz XV veka, koji će, kada postane papa Pije II, biti prinuđen da zabrani sopstveno delo.

Pažnju privlači i poglavlje o bibliotečkim fondovima u kojima su  opasne knjige sklanjane u stranu s posebnim dopuštenjem onima koji su ih mogli čitati kako bi se lakše borili sa neprijateljem. Među njima su i odeljak nazvan pakao (l’ enfer) osnovan pri francuskoj Nacionalnoj biblioteci 1870. godine, u kojem su pohranjivani erotski i pornografski sadržaji; zatim Q fondovi (questionable, tj. knjige pod znakom pitanja) u britanskim bibliotekama; „tajne komore“ u Imperatorskoj biblioteci carske Rusije namenjene za „divlja“ izdanja koja nisu prošla cenzuru.

Kasnije u SSSR-u ovakva izdanja dobijaju naziv „spechran“ i praćena su oznakom na kataloškom listiću MND ((massam ne davat†);); tu su i primeri iz fašističke Italije, komunističke Čehoslovačke, kao i specijalni fond koji je u doba komunizma u Narodnoj biblioteci Srbije bio namenjen za emigrantsku literaturu i publikacije. Ukratko, svaki značajniji državni poredak imao je svoju zabranjenu zonu, štampani „pakao“ po vlastitoj meri.

Knjiga „Non imprimatur“ bogato je opremljena naslovnim stranama zabranjenih publikacija od srednjeg veka do danas, crtežima i ilustracijama spaljivanja jeretičkih sadržaja te indeksima proskribovanih knjiga od kontrareformacije do vremena nacističke Nemačke.

Epigrafi, spretno odabrani na početku svakog poglavlja, navode nas da problematiku sagledamo šire, pa možda i nešto ozbiljnije – tome služi i citirana Hajnenova opaska: „Tamo gde se počne s uništavanjem knjiga, završiće se s ubijanjem ljudi.“

U čuvenom eseju „Zid i knjige“ Borhes nam pripoveda o caru Ši Huang-tiju, koji je naredio da se podigne beskrajni kineski zid, a onda i da se spale sve knjige u carevini iz vremena koje mu je prethodilo. Njegov platonistički nastrojeni um  iz ovoga izvodi ne baš ohrabrujući zaključak: „Spaljivanje knjiga i podizanje utvrđenja zadaci su zajednički svim vladarima…“ Preostaje nam da u nekom nastavku izvrsno koncipirane Vukićevićeve studije možda doznamo i kako se ovaj zaključak realizuje u digitalnoj eri i sajber prostoru današnjice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari