DOĐE MI, TAKO, BATA NA SAN

Dođe mi, tako, Bata na san, a i gde bi se drugo pokojnik pojavio, Bože me prosti, ako ne u snu…

 

Dođe mi, tako, Bata na san, a i gde bi se drugo pokojnik pojavio, Bože me prosti, ako ne u snu, po narodnom verovanju, a i pobožne knjige podosta pisahu o tom snevanju, od cara Navuhodonosora, deda Miloja Tarabića, vladike Nikolaja Velimirovića, do mnogih astrologa, tumača snova, oni koji napisaše sanovnike po azbučnom redu, pa i ja mali i beznačajan na kori zemaljskoj, kao mrva peruta.

dođe mi

Dođe mi, tako, Bata na san i kaza mi reči utehe. Kaže mi: „Lepo brate, čekaš na vakcinu, a mene ako vakcinišu – vakcinišu, ako ne – zabole me!“

A ja ko neverni Toma, naivko, upitah ga:

„U koju Vas ruku zabole!? Mislim, od vakcine!?

„Ma slušaj bre ti klipane! Za-bo-le me briga! Narodna medecina je the best! The best, najbolja! Uzmi ovako, crnog luka, meze i rakiju, pa ćeš videti kako će boleština da beži od tebe, k’o đavo od krsta. A, ako ti dođe zima i groznica, pa hoćeš da oboriš temperaturu, uzmi čen belog luka u šoljicu kafe i jednu tabletu „acetisala“, smrvi, stucaj i stucaj, pa trljaj po koži i grbači, neće ništa da ti bude“.

A ja, kao nekakav štreber, pametnjaković, kažem Danilu:

„A neoliberalni kapitalizam prožima sve pore naše države!?“, upitah Danila, a on kratko: „E, tu sam te ček’o! Vidiš kako prožimaš, glavo pametna, sa tvojih četrdeset osam godina života, a neki moji od marksista pojma nemaju“.

I krenuše mu suze.

„Danilče, pa ti plačeš!?“

I taman da me Danilo poljubi u čelo, vrisnuh: „Nemoj da me celivaš u čelo kao pokojnog! K’o boga te molim!“

I probudih se sinoć, iz sna se probudih.