ADHD kod odraslih - tri važne karakteristike koje se ređe pominju

Udžbenički simptomi ADHD-a (Attention deficit hyperactivity disorder ili Poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću) – nepažljivost, hiperaktivnost i impulsivnost –u drugi plan stavljaju jasno prepoznavanje karakteristika koje možda najjače pogađaju ADHD-ovce: onih koji oblikuju percepciju, emocije i motivaciju. Dr Vilijam Dodson objašnjava kako da prepoznamo i kako da se nosimo sa temeljnim obeležjima ADHD-a, to su sindrom preosetljivosti na odbacivanje (Rejection sensitivity dysphoriaRSD), emocionalna preplavljenost, tj. hipersenzitivnost na emocionalne podražaje, te hiperfokus.

DSM 5 (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders ili Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) – „biblija” psihijatrijske dijagnostike – nabraja 18 dijagnostičkih kriterijuma za ADHD. Kliničari ga koriste da identifikuju simptome, osiguravajuće kuće da odrede svoje učešće u lečenju, a istraživači da odrede koja područje studija su vredna pažnje.

Bez obzira što su poslednjih godina u dijagnostički priručnik ubačeni i kriterijumi za dijagnostiku odraslih, pored onih za decu, ADHD odraslih se većini zemalja retko dijagnostikuje, prolazi neprimećeno ili se meša sa nekim drugim stanjima.

Većina ljudi, uključujući i zdravstvene radnike, imaju samo blagu predstavu šta je ADHD. Pretpostavljaju po automatizmu da ADHD znači isključivo fizičku hiperaktivnost, nemir i slab fokus, najčešće kod dece, međutim greše u takvom pristupu.

Kada se odmaknemo korak nazad i zapitamo se:„Šta je to što svi ljudi sa ADHD-om imaju zajedničko, a što drugi ljudi ne doživljavaju?”, drugi set simptoma počinje da oslikava stvarno stanje.

Uzevši ovu perspektivu u obzir, tri definišuće osobine se pojave koje objašnjavaju svaki aspekt ovog stanja:

  1. nervni sistem koji je baziran na interesovanjima
  2. emotivna preplavljenost, hiperuzbuđenje na emotivne podražaje
  3. preosetljivost na odbacivanje

ADHD

Nervni sistem koji je baziran na interesovanjima

Suprotno svom imenu, ADHD ne uzrokuje deficit pažnje. On uzrokuje inkonzistentnu pažnju koja se aktivira samo pod određenim uslovima. Ljudi sa ADHD-om često kažu da „uđu u štos” u nečemu ili da ih nešto „potpuno obuzme”. To su sve načini za opisivanje stanja hiperfokusa – intenzivne koncentracije na određeni zadatak, u toku kojeg osoba misli da može postići bilo šta. U stvari, znaju biti toliko obuzeti da odrasla osoba sa ADHD-om potpuno izgubi osećaj za vreme i to stanje može trajati i satima.

Ovo stanje se ne aktivira zadatkom koji dobiju od nastavnika, ili na zapovest šefa. Nastaje isključivo kao trenutni utisak interesovanja, takmičenja, novine, ili hitnosti koju izaziva neki „smrtno” ozbiljan rok. Nervni sistem ADHD-ovaca je baziran na interesovanjima, a ne na važnosti ili stvarnim prioritetima.

Kako da prepoznam nervni sistem baziran na interesovanjima?

Kliničari pacijente često pitaju „možeš li zadržati fokus?”, a odgovor je obično „ponekad”. Ovo je pogrešno pitanje. Roditelji, bližnji i nastavnici često izražavaju frustraciju jer su Vas videli kako ste foksirani na nešto u čemu uživate, kao npr. video igre – i to satima, tako da se vaša nesposobnost da taj isti fokus zadržite kad su u pitanju bitniji zadaci doživljava kao inat ili sebičnost.

Umesto toga, zdravstveni radnici bi trebali da postavljaju druga pitanja, kao što su „Da li si ikada uspeo/uspela da se fokusiraš na nešto i da ostaneš fokusiran tim?”, „Jednom kad se fokusiraš/uživiš u nešto, da li tada imaš osećaj da nema toga što ne možeš da uradiš?”.

Bilo ko sa ADHD-om će odgovoriti nešto u ovom stilu: „Uvek sam mogao/la da uradim bilo šta što želim, dokle god me drži interesovanje, izazov, novina, hitnost, ili strast.”, „Nikad nisam uspeo/la da iskoristim tri stvari koje organizuju i motivišu sve druge: važnost, nagrade i posledice.”

Šta mogu da uradim da se uspešno nosim sa nervnim sistemom baziranom na interesovanjima?

Efikasan ADHD plan za tretman treba da sadrži dva dela:

  • lekove da naprave balans u neurološkoj pozadini poremećaja
  • novi set pravila koji uči kako da se zainteresuješ prema potrebi.

Stimulansi su vrlo dobri u sprečavanju ADHD mozga da se odupre ometajućim faktorima jednom kad je nečim zaokupljen, ali ne mogu podstaknuti interesovanje za nešto sami od sebe.

Mnogi sistemi za planiranje i organizaciju su napravljeni za neurotipični mozak i oni koriste važnost i vreme da podstaknu motivaciju. Umesto toga, mora se napraviti lično „uputstvo za korištenje mozga” za kreiranje preko potrebne motivacije tako da se fokusirate na vreme i okolnosti kad vam nešto dobro ide, te kreiranje strukture rada prema tome.

Ovaj rad je krajnje ličan i menjaće se vremenom. Može uključivati strategije poput „telesnog dublera” tj. pitati nekog da sedi s vama dok nešto radite. Ili „ubrizgavanje interesa” time što ćete transformisati inače dosadan zadatak koristeći maštu. Na primer, student/kinja anatomije kojem je učenje dosadilo može zamisliti da uči anatomiju da bi spasio/la život svom idolu.

Emocionalna preplavljenost

Većina ljudi očekuje da ADHD stvara vidljivu hiperaktivnost. Ovo se dešava u samo 25% dece i 5% odraslih osoba. Ostali proživljavaju unutrašnji osećaj preplavljenosti ili prekomernog uzbuđenja. Kada pitate ljude sa ADHD-om da detaljno obrazlože šta misle, kažu sledeće:

  • „Uvek sam napet/a, ne mogu da se opustim.”
  • „Ne mogu da samo sedim tu i gledam TV emisiju sa ostatkom porodice.”
  • „Nemam prekidač da ugasim mozak i telo kad legnem da spavam.”

Ljudi sa ADHD-om imaju zapaljive ideje i emocije koje su mnogo intenzivnije nego kod prosečne osobe. Njihovi svetli trenuci su svetliji a mračni su mračniji. To znači da ste sposobni da iskuse i sreću i kritiku mnogo snažnije nego vršnjaci i bližnji.

Deca sa ADHD-om znaju da su „drugačija”, što retko doživljavaju pozitivno. Mogu razviti i često razvijaju nisko samopouzdanje jer razumeju da ne uspevaju da se nečim okupiraju i završe šta su započeli i zato što deca ne prave razliku između onoga što neko postiže i onoga što on jeste. Sram može postati dominantna emocija koja ih prati u odraslom dobu, kao deo neprijatnih unutrašnjih dijaloga, ili kritike koje su dobili od ostalih, koje ostaju duboko usađene u njima.

Kako da prepoznam emocionalnu preplavljenost?

Kliničari koji se bave ADHD-om su prošli obuku da prepoznaju poremećaje raspoloženja, ali ne i pojačan intenzitet raspoloženja koji dolazi sa ADHD-om. Mnogi ljudi sa ADHD-om prvo budu pogrešno dijagnostikovani sa nekim poremećajem raspoloženja. U proseku, odrasla osoba će otići kod 2.3 doktora i proći terapiju sa 6.6 antidepresiva pre nego dođe do dijagnoze poremećaja pažnje.

Poremećaje raspoloženja karakterišu raspoloženja koja nisu vezana za događaje u životu neke osobe, i traju duže od dve sedmice. Raspoloženja koja su u sklopu ADHD-a su gotovo uvek podstaknuta događajima i opažanjima iz okoline i reše se vrlo brzo. To su inače normalna raspoloženja u svakom aspektu osim u njihovom intenzitetu.

Doktori bi trebali pitati „Kada si uznemiren/a, da li te brzo prođe?”, „Da li osećaš da se ne možeš otarasiti neke misli ili ideje kad ti to želiš?”

Šta mogu uraditi da se bolje nosim sa emocionalnom preplavljenošću?

Da bi uklonili osećaje srama i niskog samopouzdanja, ljudi sa ADHD-om trebaju da imaju  podršku od drugih ljudi koji veruju da su oni dobri ljudi i da imaju ličnu vrednost. To može biti roditelj, stariji brat ili sestra, profesor, trener ili prosto ljubazan komšija. Bilo ko, dokle god misli da ste dobri, dragi i sposobni – pogotovo kad stvari idu loše. Ovaj „navijač” mora biti iskrena osoba jer su ljudi sa ADHD-om odlični u detektovanju laži.

Glavna poruka „navijača” je „Ja tebe znam, ti si dobra osoba. Ako iko može prevazići ove probleme samo upornim radom i čistom sposobnošću, to bi bio/bila ti. Sve mi govori da postoji nešto što mi ne vidimo, što ti staje na put, a ja želim da znaš da ću ja biti s tobom celim putem dokle god ne shvatimo šta je u pitanju i savladamo taj problem.”

Pravi ključ za borbu protiv niskog samopouzdanja i srama je pomaganje osobi sa ADHD-om kako da uspeju sa njihovim drugačijim nervnim sistemom. Tako osoba nije ostavljena na cedilu, sama, sa osećajem besa ili krivice što podbacuje.

Preosetljivost na odbacivanje (RSD)

Sindrom preosetljivosti na odbacivanje (Rejection sensitive dysphoria – RSD) je intenzivna ranjivost na percipirane – ne nužno realne – situacije odbacivanja, odbijanja, ismejavanja ili „bockanja”, od strane važnih osoba u životu. RSD uzrokuje ogroman emocionalan bol koji može izazvati osećaj neuspeha, podbacivanja – neuspeha da se dostignu ili lični visoki standardi ili očekivanja drugih.

To je prvobitna reakcija koju ljudi sa ADHD-om često imaju poteškoće da opišu. Često kažu „nemam reči da opišem kakav je osećaj, ali jedva ga podnosim.” Često, ljudi proživljavaju RSD kao fizičku bol, kao da su izbodeni ili udareni pravo u grudi. Ovakva intenzivna emocionalna reakcija je često sakrivena od drugih ljudi. Oni koji je doživljavaju ne žele pričati o tome zbog srama koji osećaju zbog sopstvenog gubitka kontrole nad svojim emocijama, ili jednostavno zato što ne žele da drugi ljudi znaju koliko su zapravo emocionalno ranjivi. 

Kako da prepoznam preosetljivost na odbacivanje?

Pitanje koje može pomoći pri prepoznavanju RSD-a je: „ U toku čitavog svog života, da li si uvek bio/bila mnogo osetljiviji/a na odbijanje, odbacivanje, zadirkivanje, kritiku, ili na neuspeh kada si želeo da dostigneš sopstvena očekivanja, nego što su to drugi ljudi koje poznaješ?”

Kada osoba internalizuje emocionalni odgovor koji dolazi od RSD-a, to može izgledati kao iznenadni nastup poremećaja raspoloženja. On ili ona mogu odjednom biti etiketirani kao „ludak” kojeg treba „skidati s omče.” Kada se emocionalna reakcija RSD-a eksternalizuje, to može izgledati kao izliv besa. Polovina od svih ljudi kojima je naloženo od strane suda da odu na „kurs obuzdavanja besa“ imaju nedijagnostikovan ADHD.

Neki ljudi izbegavaju iskustvo odbijanja tako što počnu udovoljavati svima. Neki prosto odustanu od svega,  prestanu i da se trude jer kada to rade, postane previše teskobno i iritantno.

Šta mogu uraditi da se bolje nosim sa preosetljivošću na odbacivanje?

98-99% adolescenata i odraslih sa ADHD-om priznaju da proživljavaju RSD. Za njih 30%, RSD je aspekt ADHD-a koji im najviše narušava kvalitet života, delimično zato što ne reaguje na terapiju.

Lekovi alfa – agonisti, kao što su gvanfacin i klonidin, mogu pomoći u suzbijanju RSD-a. Samo jedna u tri osobe prijavi olakšanje od jednog od ta dva leka, a oko 60% ima osetnije pomake kada ih uzima zajedno. Kada se uspešno tretira, ljudi sa RSD-om kažu da imaju osećaj „mira” ili da imaju „emocionalni štit”. Oni i dalje vide iste stvari da se dešavaju koje bi ih prethodno ranile, ali sada prođu kroz to bez osećaja povređenosti. Takođe kažu da su pre imali tri ili četiri istovremena misaona toka u glavi, a sad uglavnom imaju samo jedan.

Tekst preveden i urađen u saradnji sa dr Sofijom Krsmanović.


Podeli tekst:

Dr Sofija Krsmanović je lekar na specijalizaciji iz psihijatrije u Beogradu.

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 2

  1. Suzana 29.11.2022

    Katastrofalno malo se malo zna o ADHD, ljekari needukovani da prepoznaju, generalno, nezainteresovani. Daleko vise nas je nego sto se moze i pretpostaviti. Nase prokletstvo je sto ne zivimo na zapadu, tamo to nije tabu tema.


  2. Nora 01.08.2022

    Imam cerku koja je rodjena sa adhd-om...nikada se ne bi primetilo,ni u školi, ni u vrtiću dok nije pokušala suicid. OT tada je uz vrhunskog lekara bilo potrebno 2 godine da se dijagnostikuje. Borba,teška borba a ljudi/ zdravstveni radnici needukovani...


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde