');
Najnovije vesti
Blic NIN

Šta se stvarno dogodilo 9. marta pre 30 godina? "Da li smo mogli da IZBEGNEMO MNOGA ZLA? Za dobru državu potrebni su dobri građani, a dobre građane stvara dobra država"

Šta je bilo 9. marta, pre trideset godina? Šta se stvarno dogodilo, a šta se priča? Dosta se često, u memoarskoj literaturi, javlja nesuglasje oko opisa istih minulih događaja. Posebno je to primetno kod viđenja događaja od strane aktivnih učesnika u njima. Zbog toga mi se dopao jedan „slogan“, koji sam često citirao i kao opomenu samom sebi, kad god bih se laćao memoarskog posla. On glasi: „Da li je bilo sve čega se sećam?“

Slušaj vest
0:00/ 0:00
foto Goranka Matic Foto: Goranka Matić / RAS Srbija
foto Goranka Matic

Dešava se, skoro kao po pravilu, što se više vremenski udaljavamo od datog događaja, sve se više aktivira „mitotvoračka mašta“ da oblikuje mitove i uloge aktera u njima. Ali, sa 9. martom bilo je neobično to što je odmah stvoren mit. Nije prošlo ni par nedelja, a već smo imali i mitologizovanu verziju tog događaja, koja je godinama nastojala da se godišnjim „praznovanjem“ održi.

Kako je to je bilo moguće? Verovatno, samo sticajem okolnosti da se 9. mart vremenski podudarao sa drugim, mnogo značajnijim i sudbonosnijim događajima za opstanak države, koji su se odigravali istovremeno, ali daleko od očiju javnosti. Tada su se održavale sednice Predsedništva SFRJ, koje je raspravljalo i odlučivalo o predlogu vojnog vrha za uvođenje „vojnog režima“ za spas države od separatističke pretnje pojedinih republika. Tajnost ovih sednica i obrti u glasanju o predloženim odlukama proizveli su razne mistifikacije i nagađanja.

Pročitajte još

Kada danas, posle tri decenije višepartijskih sistema, pokušavamo da odgovorimo na pitanje da li smo napredovali ili nazadovali, najbliže mi se odgovoru nameće rešenje Vuka Karadžića, za naslov međusobno sličnih pesama - isto to, samo malo drukčije. Da li nam je bilo bolje ili gore? Ozbiljan je odgovor: kako kome i kako kad.

Tek nakon desetak godina, mogli smo da vidimo televizijski snimak toka višednevne sednice Predsedništva tih martovskih dana 1991. godine. To nam je pružilo mnogo više svetla na pozadinu političkih zbivanja tih dana i na ponašanja rukovodećih ljudi države u tim okolnostima. Da bismo sudili o „istorijskim događajima“ tog vremena neophodne su nam bar neke „istorijske činjenice“ koje omogućuju verodostojnije zaključke.

Priroda i namena ovog teksta ne dozvoljavaju mi ulaženje u opis događaja 9. marta, o čemu sam inače detaljno pisao u svojim memoarima Život u Nevremenu. Neophodno je jedino da napomenem da se u „martovskim danima“ radi o dva odvojena i različita događaja. Jedan je sam protest 9. marta, koji se tog dana i završio uveče, sa tragičnim bilansom: dva poginula (jedan mladić demonstrant i jedan milicioner), sa brutalnim napadom policije, kad je povređeno mnogo demonstranata, uhapšen lider SPO-a, organizatora protesta, Vuk Drašković, počinjena znatna materijalna šteta na uličnim izlozima i parkiranim automobilima, i na kraju izlazak tenkova na ulice i njihovo postavljanje ispred zgrada javnih institucija - Skupštine, Vlade, Pošte, Televizije...

micun 131218 foto Dusan Milenkovic 0178
Foto: Dušan Milenković / RAS Srbija
micun 131218 foto Dusan Milenkovic 0178

Nastupila je tiha noć i mirni 10. mart, sa besmislenom postavkom tenkova, koja je trebalo da svedoči o kraju protesta i garantovanom miru. Ali, u osvit zore 11. marta Terazijski plato „kod česme“ ispunjen je studentima, javnim ličnostima, piscima, glumcima, koji se smenjuju u govorima, pevaju iako su opkoljeni policijom koja preti, ali još miruje. Ovaj mirni protest, koji će neki nazvati „plišanom revolucijom“, preuzima da vodi Demokratska stranka, koja traži hitno zasedanje parlamenta. Za tri dana, do 14. marta, ona uspeva da nenasilnim, ali sve masovnijim protestom, kao i borbom u Skupštini i „pritiskom“ u pregovorima na predsednika države, izvojuje prihvatanje svih zahteva demonstranata - puštanje svih uhapšenih demonstranata iz zatvora, smena rukovodstva RTS-a, ostavka ministra policije i puštanje Vuka Draškovića iz pritvora.

Pročitajte još

Da li smo mogli da izbegnemo mnoga zla? Zašto ne možemo da primenimo standarde parlamentarne demokratije? Dosadio sam citirajući Aristotela - za dobru državu potrebni su dobri građani, a dobre građane stvara samo dobra država. A svi znamo kakva smo država i kakvi smo građani, samo kad bismo mogli mirno o tome da razgovaramo.

Šta se to u međuvremenu dogodilo? Gde je nestalo policijsko nasilje? Šta je sa ratobornim „kontramitingom“ SPS-a na Ušću? Zašto je predsednik u zoru zvao telefonom patrijarha Pavla i mene, moleći nas da idemo na oba mitinga i apelujemo za mir i razilaženje, jer „može doći do sukoba i krvoprolića“? (U svojoj dobroti patrijarh je to i prihvatio.) Shvatio sam pokušaj manipulacije i odgovorio: „Gospodine predsedniče, imam drugi predlog. Naredite svojima, koji mitinguju i prete nam na Ušću, da se raziđu i vrate kući, a ovi na Terazijama su miroljubivi, a imaju i razumne zahteve, koje bi vam izneli, ako biste danas primili njihovu delegaciju. Terazijski plato je prepun, do večeri će ih biti dvostruko više, jer dolaze iz Novog Sada, Niša i drugih univerzitetskih centara.“

micun 131218 foto Dusan Milenkovic 0094
Foto: Dušan Milenković / RAS Srbija
micun 131218 foto Dusan Milenkovic 0094

Tok i ishod tih „pregovora“ je poznat, o tome sam takođe pisao. Ali, da tu ima mnogo mistifikacija i „skrivalica“, uverio sam se dolaskom u Skupštinu, gde me je masa od skoro 200, očigledno neobaveštenih, poslanika dočekala paljbom najgorih uvreda za „izdajstvo i prolivanje krvi za šaku dolara“.

Narednog dana, kako se širio protest, Milošević je gubio nerve i odlučio da, navodno, sve odluke prepusti Skupštini: „Nemojte mene više pritiskati. Ja ne hapsim i ne puštam iz zatvora, vidite to sa istražnim sudijom, ja ne postavljam i ne smenjujem rukovodstvo Televizije, već vi u Skupštini, ja ne biram ministre već Skupština.“ Pitao sam: „Da li to znači, predsedniče, da vi više nećete svojim autoritetom sprečavati ispunjenje zahteva demonstranata?“ Odgovor je bio potvrdan. Sutradan su „bolje informisani“ poslanici SPS-a, umesto agresije „trenirali korektnost“.

U čemu je bila mistifikacija? Da je izglasan vojni „režim“, mnogi od nas bi drukčije prošli. Opstanak SFRJ, bio je, još uvek, smetnja republičkom voluntarizmu. Tako se dogodilo da je mirotvorna i „sklona dijalogu“, ondašnja Demokratska stranka, prema anketi nedeljnika Vreme, tada stekla najviši rejting u svojoj istoriji.

Pročitajte još

Kada danas, posle tri decenije višepartijskih sistema, pokušavamo da odgovorimo: da li smo napredovali ili nazadovali, najbliže mi se odgovoru nameće rešenje Vuka Karadžića, za naslov međusobno sličnih pesama, koje je skupljao i zapisivao od guslara: Isto to, samo malo drukčije. Da li nam je bilo bolje ili gore? Ozbiljan je odgovor: kako kome i kako kad. U tako burnim, turbulentnim vremenima, u tako raslojenim društvima, u tako različitim sudbinama sumnjiva je svaka generalizacija. Slušam vapaj nekih javnih ličnosti: „Nikada nije bilo gore“, pa pomislim blago njima! Nisu doživeli, niti možda čuli, ni za ratove (svetske i građanske), za okupaciju, koncentracione logore, dugotrajne jednopartijske diktature, međunarodne sankcije i bombardovanja, rekordnu inflaciju i oskudicu svega i svačega, uz obest novobogataša i kriminalaca. Srećni su oni koji to nisu preživeli, koji za to ne znaju!

Međutim, pravo je pitanje: da li smo mogli da izbegnemo mnoga zla; Da li smo mogli da napredujemo brže i ukorak sa srećnijim društvima i ako jesmo zašto nismo? Zašto, uprkos svemu, ne možemo da primenimo elementarne standarde savremene parlamentarne demokratije?

Dosadio sam citirajući Aristotela: „Za dobru državu potrebni su dobri građani, a dobre građane stvara samo dobra država.“ A kakva smo država i kakvi smo građani to vidimo i znamo sami, samo kad bismo mogli mirno da o tome razgovaramo.

(Piše: Dragoljub Mićunović, bivši predsednik Demokratske stranke)