Dopunska nastava iz ksenofobije 1Foto: Privatna arhiva

Po zlom običaju, vladajuća interesna grupa je, u želji da posle sedamdeset i pet godina navodnog ćutanja o Jasenovcu vrati tu temu na redovno razmatranje, izazvala obrnutu reakciju.

Vrištanje je trajalo nekoliko nedelja, i sada nam se svima o tome priča isto kao što se nekom ljubitelju fudbala baš gledaju utakmice nakon finala svetskog prvenstva.

Prošle nedelje sam pokušao da razložim zašto bih, da se nisam obavezao da sledećeg jutra uredništvu isporučim podužu filmsku kritiku, posle pola sata promenio televizijski kanal i sa „Dare iz Jasenovca“ prešao na neki sadržaj koji bolje drži gledaočevu pažnju.

Svakako je prihvatljiv postupak velikom istorijskom događaju pristupiti obodno, kroz vizuru nekoga ko nije u poziciji da sagleda celokupni kontekst (pada mi na pamet film „Noć u Varenu“ Etorea Skole), pri čemu valja obratiti scenarističku pažnju detaljima koji gledaoca teraju da razmišlja van prikazanog okvira.

Ukoliko ste krenuli tim putem, neophodna vam je višeznačna priča naseljena likovima čiji pogled ili banalna replika teraju gledaoca da prodre ispod površinskih slojeva, na koncu dospevši do sopstvene srži.

U „Dari iz Jasenovca“ tako nešto nije ni pokušano, te je zato film lišen svega dramski izazovnog i, nestručno rečeno, dosadan.

Po pitanju ćutanja o Jasenovcu, stiže mi sećanje sa kraja osamdesetih godina prošlog veka.

Desetogodišnji Pavle Simjanović poslat je da prespava kod babe i dede. Dok večera, posle drugog dnevnika RTB-a, gleda na televiziji dokumentarni film o Jasenovcu.

Akcenat u filmu je stavljen upravo na srpsko stradanje, govori se i o pokatoličavanju dece, a kada na red dođu fotografije leševa preko kojih smrtno ozbiljni glas nabraja sadističke načine ubijanja, baba izgovara „ovakve slike pre spavanja…“ i gasi televizor.

Radi se o davnom sećanju, tako da ko zna da li su prethodni navodi tačni?

Ako jesu, dalje pitanje bi bilo da li je taj film bio prikazan premijerno ili je repriziran u okviru tadašnje državne kampanje nacionalnog buđenja?

Da vidimo, onda, malo sigurnije podatke.

Ko je baba iz sećanja?

Radi se o Jevrejski iz Sarajeva kojoj su ustaše ubile oca upravo u Jasenovcu, a majku i sestru u Đakovu.

Logor u Đakovu postojao je kratko, početkom 1942. godine, i u njega su dopremane uglavnom jevrejske, manjinski i srpske žene i deca iz bosanskih gradova.

Osnovni metod utamanjivanja bio je tifus, smisleno pušten da divlja, sa posebnim dopremanjem već zaraženih osoba sa drugih lokacija.

Logorašica nije bilo mnogo i posao je brzo obavljen, no, upravo zbog svedenog broja (ne više od dve hiljade mrtvih) sahrane su obavljane na uobičajeni način, tako što je lokalni grobar svakog jutra dolazio po nekoliko novih klijentkinja i odvozio ih na obližnje jevrejsko groblje.

Grobar se zvao Stjepan Kolb, bio je hrvatsko-nemačkog genetskog sastava, i, iako nije morao, dao je sebi zadatak da zapiše ime, prezime i starost svakoga koga bi sahranio.

Po podacima pronađenim na internetu (dakle, možda netačnim), posle rata je umro u nekom od logora za folksdojčere.

Dok se Kolb bližio kraju životnog puta, baba, buduća doktorka, je na Sremskom frontu bila najviša osoba u komandnoj liniji poljske bolnice Treće krajiške brigade.

Priča, kako su nam je preneli saborci nakon sahrane na kojoj su joj držali počasnu stražu, kaže da su do bolnice stigle vesti o kontranapadu ustaša.

Osećalo se u vazduhu, kažu, da ne sluti na dobro, međutim, čoveku zaduženom za transport nije iz glavnog štaba naređeno da organizuje povlačenje.

Baba je – opet, po predanju – izvadila pištolj sa namerom da ga ubije ukoliko odmah ne dovede volovska kola i započne sa otpremanjem ranjenika.

Ustaše su, zaista, probile liniju sve do mesta na kome se nekoliko sati ranije nalazila poljska bolnica.

Nastavili su dalje kroz pozadinu fronta, da bi došli do sledeće bolnice u kojoj niko nije vadio pištolj odlučan da odrobija tamošnjeg organizatora transporta.

Tu se dogodio „srbosjek“ i sve drugo što sleduje u kratkotrajnom susretu ustaša i nemoćnih.

Osećam sramotu zbog prethodno navedenog jer bi moglo biti pogrešno shvaćeno da sam se upustio u nekakvo idealizovanje članova uže porodice.

Zapravo, ideja je bila da navedem par priča, uz ogradu da ne možemo biti sasvim sigurni u njihovu istinitost.

Ipak, detaljne su, i samim tim biva im oduzeta mogućnost da izazovu donošenje jednodimenzionalnih zaključaka.

Ovaj tekst je provociran razmišljanjem o „Dari iz Jasenovca“ kao – kako je najavio fotošopirani Vođica – nastavnom sredstvu.

Film je, namerom ili dramskom nesposobnošću autora, osim priče, lišen i bilo kakvih karakternih detalja.

Kada se o likovima ne zna ništa od onoga što nas čini ljudskim bićima, Dara će u očima petnaestogodišnjaka postojati jedino kao Srpkinja, dok će prva asocijacija na ustaše biti da su Hrvati.

Upravo takvo modeliranje umova stvara naciju ustaške svesti u kojoj se samo čeka povoljan geopolitički trenutak za pravednu i konačnu osvetu.

Zaključajmo, dakle, kapije škola pred „Darom iz Jasenovca“, arhivirajmo je jer svojom dramskom vrednošću ništa bolje ne zaslužuje, i nastavimo da pričamo priče.

Kao što smo, uostalom, uvek i radili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari