Ljubav i zaljubljivanje: U čemu je razlika?

Ljubav je jedini način da shvatimo drugo ljudsko biće u najskrivenijem jezgru njegove ličnosti. Niko ne može razumeti suštinu druge osobe ako ne voli. Duhovni čin ljubavi ga čini sposobnim da uoči bitne crte i osobine voljene osobe, kao i skrivene potencijale koji još nisu ostvareni. Svojom ljubavlju  osposobljava voljenu osobu  da ostvari  prikrivene mogućnosti budeći u njoj svest o onome  šta može i šta treba  da postane (V. Frankl).

Zrelost ljubavi ne određuje intenzitet osećanja, već svrsishodnost aktivnosti. Osoba može, sa intenzivnim osećanjem, „iz velike ljubavi“, „jer ne može bez voljene osobe“… i sličnih emocija, činiti mnoge stvari koje su destruktivne za razvoj „voljene“ osobe. Dete se može ugušiti „roditeljskom ljubavlju“. Ljubav je, dakle, određena kao aktivnost koja potpomaže duhovni razvoj onoga prema kome je usmerena (Scott Peck, 1987). Jedna od bitnih razlika između zaljubljivanja i ljubavi je ta da ljubav zahteva testiranje realnosti da bi se uvideli realni kvaliteti voljene osobe.


Zaljubljivanje može da preraste u ljubav, ali da bi do toga došlo potrebni su određeni uslovi.


U zaljubljenosti idealizujemo partnera

Kada smo nerealistični, vidimo samo dobre ili samo loše aspekte drugoga (ili sebe). Tada, zapravo, ne vidimo drugu osobu, već imamo odnos sa polovinom ili delićem objekta. Naša osećanja mogu biti veoma snažna, ali ona nisu odnos prema osobi, jer nema osobe, kao celine, u našem doživljaju. Volimo iluziju, a ne osobu. Osobe nisu sposobne da prihvate nesavršenost partnera, da se vide njegove mane, ili da se ostane sa njim kada se uoče mane („pao je u mojim očima, više nije interesantan, jer nije savršen”). Partner koji se idealizuje doživljava kao „trofej”, dokaz sopstvene vrednosti ili se živi kroz njegove uspehe. Žudi se za poznatima, moćnima, bogatima, uspešnima, priznatima. Idealizacijom se drugi ljude čine većim, višim, važnijim, snažnijim od onog što oni zaista jesu, kako bi se osoba pored njih mogli osećati sigurno i važno, sa što manje odgovornosti i zaštićena od pretnji spoljašnjeg sveta. Nekritična idealizacija, međutim, uglavnom dovodi do razočaravanja i ponavljanja frustracije, potom do traženja novog idealizovanog objekta, zaljubljivanja. Osobe sa ovakvim problemima su „zaljubljene u zaljubljenost”, u taj osećaj pronalaženja idealnog objekta i doživljaj euforije vezan za osećaj povezanosti sa njim.

Zaljubljivanje i ljubav
Kada smo nerealistični, vidimo samo dobre ili samo loše aspekte drugoga (ili sebe). Tada, zapravo, ne vidimo drugu osobu, imamo odnos sa polovinom ili delićem objekta.

Sposobnost da podnesemo prepreku

Sposobnost da izađemo na kraj sa neprijatnostima koje nezadovoljenje nekih naših potreba izaziva u nama  je jedan od uslova da se razvije zrela ljubav prema partner. Naravno da u ljubavnim odnosima uvek ima frustracije, jer niko ne može zadovoljiti sve naše potrebe, a očekivanja su u ljubavnim odnosima su veća nego u drugim vrstama odnosa. Što u velikoj meri utiče na našu sposobnost za zrelu ljubav. Kao i kod imunog sistema, čovek može imati „otpornost” ili toleranciju na neke vrste frustracije, a biti neotporan i netolerantan na druge. Svako ima svoju „Ahilovu petu”, nešto što teško toleriše i podnosi.

Posesivnost, a ne ljubav...

Zavisnost

Postoje osobe koje ne mogu da podnese odsustvo objekta ljubavi. To su „lepljivi”, „prezahtevni” ljubavnici, bračni partneri ili roditelji. Osobe koje ne podnose samoću, razdvojenost, ne mogu same da regulišu svoja emotivna stanja. Neko uvek mora da bude tu, stalno zivkaju partnera, dave, guše, šalju SMS. Često su  sklone alkoholizmu, tabletomaniji, zavisnosti od lekova, jer u osnovi ovih partnrskih odnosa je zavisnost. Zavise od prisustva partnera, a u njegovom odsustvu će ih kontrolisati kako bi obezbedili prividnu sigurnost.

Opterećuju krivicom partnera zbog odsustva, najčešća rečenica im je „zašto moraš da ideš... a šta ću ja kad ti nisi tu...”. Naravno, gde je kontrola tu nema mesta poverenju, takav odnos je osuđen na propast ili veliko podnošenje, jer su česte kritike, osuđivanja, svađe. Kod njih je izraženo nestrpljenje, nemogućnost da se odlaže, „mora odmah i sad”. Imaju zahteve prema drugima i prema životu. Često postoji osećaj da im svet nešto duguje, da im pripada pravo da dobijaju bez uzvraćanja.  Nisu sposobni da osećaju zahvalnost za ono što dobijaju, već osećaju da je to njihovo pravo, i pobesne ako im partner ne zadovoljava potrebe. Zavisne osobe umeju da budu veoma agresivne prema onima od kojih zavise (ako osete da ima prostora za ispoljavanje agresije i razmaženost).

Netolerancija davanja

Osoba ne može da podnese da daje, ako odmah ne dobije adekvatnu nagradu zauzvrat, da se oseća „iskorišćenom”, u strahu da će joj neko oteti njene „dragocene sadržaje” (novac,emocije, ideje...), kao i kroz to da ne može da podnese da prima, jer je to obavezuje da daje. Bez sposobnost davanja i primanja zreo ljubavni odnos nije moguć, jer nema uzajamnosti. Osobe sa problemima netolerancije davanja uglavnom ne odbijaju direktno da daju. Najčešće se to ispoljava kroz odlaganja: „Evo sada ću...”, što je kompromis, u suštini znači i povinovanje volji drugoga, ali istovremeno i ispoljavanje svoje volje. Ta pasivna agresivnost često „izluđuje” njihove partnere jer, „niti daju, niti ne daju”, ili daju tako da to izgleda kao „medveđa usluga”.

Netolerancija rivaliteta

Izražena je ljubomora i posesivnost. Takve osobe imaju veliki strah od degradiranja sopstvene „muškosti” ili „ženskosti”. Ne podnose ostavljanje, ali ne zbog vezanosti za partnera i straha od samoće, već iz svoje sujete - „nećeš otići drugome ili drugoj, jer možeš da me porediš sa njim ili njom...”, ”bićeš moja ili ničija”. Takve osobe se trude da osiguraju svoju teritoriju, da vezu i način življenja učine takvom da izbegnu mogućnost da se pojavi  treći,  što vodi preteranoj kontroli partnera, „podizanju zidova” između partnera i spoljašnjeg sveta (gde su mogući drugi partneri). Muškarci sa ovim problemom se obično bune protiv mogućnosti da im žene rade, dok žene sa ovim problemom najčešće imaju detaljan raspored kretanja svojih partnera, mere svaki minut i vrebaju situacije koje bi mogle pružiti mogućnost nekoj rivalki. Ističu „moral i poštenje” i osuđuju sve koji se seksualno slobodnije ponašaju. Trude se da izgrade stil života u kojem se, u svemu, izbegava konkurencija i takmičenje. Preteran zahtev za izvesnošću u partnerskim odnosima dovodi do izražene ljubomore, kontrolisanja partnera, ograničavanja mogućnosti da se pojavi rival.  

Potreba za stapanjem

Ova potreba ogleda se u doživljaju da ja kao osoba postojim ako se stopim sa partnerom: „Mi smo jedno, i samo tako ja postojim i vredim”. Kada je partner deo mene, uslov za moje postojanje i vrednost, svaki prekid postaje velika pretnja za osećaj raspadanja („raspao sam se kad me je ostavila”), što rezultira  zastrašujući doživljajem emocionalne otupljenosti i praznine. Ponekad se, kao odbrana od ovog doživljaja, pojavljuje promiskuitetno ponašanje, ili učestala upotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci. Osoba oseća kao da ne postoji, da njena vrednost  u potpunosti zavisi od osećanja sjedinjenosti sa idealizovanim partnerom („Ne postojim bez nje/njega”, „Ne mogu da živim bez nje/njega”).

Divljenje

Ako nije zadovoljena u detinjstvu ili je previše zadovoljavana, manifestuje se kao potreba za divljenjem bez truda, bez nekih realnih postignuća  „Divite mi se zato što postojim, što sam, sama po sebi, veličanstvena”- poruka je koju šalje odrasla osoba. Zrelija forma potrebe za ogledanjem je divite se onome što činim, mom trudu, talentu, sposobnosti, budite fascinirani mnome.  Kada izostane divljenje  može dovesti do osećanja neadekvatnosti i inferiornosti ili do narcističke povrede i besa.  Nezadovoljene želje za ogledanjem se mogu i potisnuti, što se odražava kroz stid, nelagodnost vezana za svako samoprikazivanje i potvrđivanje, preosetljivost na svaku kritiku. Svako od partnera poseduje intuitivni doživljaj da treba da fascinira partnera, tako doterivanje, pred partnerom, sa sobom nosi očekivanje da partner ovime bude fasciniran. Nakon stanja zaljubljenosti, ako parteri uđu u bliži, intimniji i realniji odnos, međusobno upoznavanje će sa sobom nositi: a) Nemogućnost da jedan od partnera konstantno održava ulogu svoje posebnosti, koju je ponudio u stanju zaljubljenosti b) Nemogućnost drugog partnera da ogleda ovu ideju o veličini, koja se postepeno izgubila. Upravo na osnovu stepena podnošenja ovih frustracija, partnerski odnos će se razviti u zrelije odnose ljubavi, ili će doći do razočarenja i napuštanja.

U zaljubljenosti često osoba gubu svoju autentičnost

Potreba da se bude isti sa objektom ljubavi čest je motiv u opisima romantične ljubavi. Blizanačko vezivanje je neretko prisutno kod tinejdžerske romantične zaljubljenosti kada predstavlja vredan način samospoznaje. Međutim, otkriće da drugi nije „baš kao ja” može biti ozbiljna pretnja odnosu i doživljaju jedinstva. Uobičajena greška koja se događa pri nastajanju ovakvih odnosa jeste da se obostrano naglašavaju i podržavaju isključivo one osobine i ona ponašanja koja su zajednička. Sa ushićenjem se ističe: „I ja isto!”, dok se: „Pa, ja baš ne mislim tako” ili „Moj ukus je sasvim drukčiji” ne izgovara. Prećutno je pravilo da različitost nije dozvoljena kod srodnih duša  jer narušava doživljaj sklada. U takvom skladu nema konflikta jer (barem na neko vreme, prividno) nema ni razlika. Nakon određenog vremena, kada ovakav oblik jedinstva oslabi, jer u realnosti postoje dve osobe koje, naravno, nisu i ne treba da budu identične, iskrsava „tamna strana” ovog oblika veza nosti, koja se često manifestuje kroz ljutnju zbog različitosti. Jednom kada se počnu uočavati i istraživati različitosti ili se odnos počne raspadati, razlike doživljavaju kao veliku pretnju pa, ili napuštaju odnos, ili pokušavaju da nateraju partnera da bude isti. Logično je (mada ne i nužno) da se odnos u početku gradi na zajedničkim uporišnim tačkama, na sličnim interesima i sličnim životnim uverenjima. Za jednog tinejdžera je možda presudan sličan muzički ukus, a za jednog odraslog čoveka su možda od ključne važnosti slični etički pogledi. Osećaj kompatibilnosti se može zasnivati koliko na razlikama, toliko i na sličnostima , jer kada se taj sloj potroši, ostaje praznina.

O zreloj ljubavi se može govoriti tek kad razmišljanje o objektu dostigne toliki stepen da je vlastito zadovoljenje nemogućno ako se i objekt ne zadovolji.

Nedostatak usklađivanja

Odražava se u partnerskim odnosima kao nesposobnost osobe da se uskladi sa emocijama i afektima partnera. Ona očekuje da se „drugi štimuju prema njoj”, da reflektuju njena stanja i potrebe. Javlja se neosetljivost na stanja drugih i nedostatak potrebe za usklađivanjem svojih ritmova sa ritmovima partnera. Jedan klijent opisuje kako smanjuje vreme koje provodi sa partnerkom u koju je zaljubljen jer ga odnos sa njom „iscrpljuje”. Neke od žalbi opisuje na sledeći način: “Kada sam sit, dobijam sendvič, a kada sam premoren, I najradije bih se odmarao kući pored televizora, maše mi ispred nosa, ushićeno, kartama koje je nabavila za večerašnji koncert”. Frustracija ovih potreba dovodi do osećaja unutrašnje neusklađenosti, „raštimovanosti” i nesposobnosti usklađivanja sa drugima. Reakcije na frustraciju potrebe za usklađenošću mogu biti dvojake: povlačenje iz kontakta čim se oseti neusklađenost ili neosetljivost na stanja i raspoloženja druge osobe i nasilni pokušaji da se drugi naštimuje po sebi. Jedan od načina na koje ljudi sa nesposobnošću štimovanja pokušavaju da prevaziđu ove neusklađenosti je i „učenje pravila”, pokušaj usklađivanja prema „pravilima komunikacije”. Nedostatak spontane osetljivosti i sposobnosti usklađivanja nadoknađuje se učenjem komunikacinih veština, znakova i pravila. Iako nespretni, ovi pokušaji mogu doprineti razvoju sposobnosti uštimavanja. Mnogi poremećaji komunikacije i nespretnosti u komunikaciji izviru iz nezadovoljenosti ove selfobjektne potrebe. Nekim ljudima je potrebno „nacrtati” kako da prepoznaju stanja drugoga i da se usklade sa njima jer nisu u stanju da adekvatno „čitaju znake” koje drugi šalju o svojim stanjima, ili ih nije ni briga za te znake jer hoće da se drugi naštimuju prema njima.

O zreloj ljubavi se može govoriti tek kad razmišljanje o objektu dostigne toliki stepen da je vlastito zadovoljenje nemogućno ako se i objekt ne zadovolji.

Bergman je naglasio razliku između zaljubljivanja i ostajanja u ljubavi. Zaljubljivanje evocira ono detinje u nama, dok ljubav zahteva zrelost. Peck je definiše na sledeći način: “Ljubav je  volja da se proširimo da bismo potpomogli sopstveni i tuđi duhovni razvoj i sazrevanje.”


Još tekstova koje je napisala psiholog Milica Mikić Grčkarac možete pročitati ovde.


Podeli tekst:

Milica Mikić Grčkarac, psiholog i akreditovani psihoterapeut iz polja integrativne psihodimanske psihoterapije u Kraljevu. Sa radnim iskustvom koje stiče u oblasti porodičnih i partnerskih odnosa, adolescentnih kriza, bo...

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 5

  1. Nikola Popovic 25.05.2023

    Marija,kada odvojis ovo "nerazumem",shvatices :)


  2. Janjs 27.01.2023

    Tako lepo napisano, opisano i istinito. Hvala.


  3. jelena 24.11.2022

    Divan jedan tekst.Svaka cast Sve ste doslovce pojasniliI.


  4. Andrijana 20.06.2022

    Mi smo zaljubjleni jedno u drugo I idemo u istu skolu. Ne razumem 😭


  5. Marija 23.03.2022

    Reko mi je da me ne voli a ima osecanja za mene....Nerzumem


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde