Dostupni linkovi

Priča majke o seksualnom zlostavljanju njenih kćerki u selu kod Užica


 Koliko je težak put kroz lavirint institucija u kome treba svaki put iznova ispričati priču?
Koliko je težak put kroz lavirint institucija u kome treba svaki put iznova ispričati priču?

Koliko je djeci teško da progovore o seksualnom nasilju? Kako reaguje okolina na seksualno zlostavljanje djece? Koliko je težak put kroz lavirint institucija u kome treba svaki put iznova ispričati priču?

Svoje iskustvo za Radio Slobodna Evropa (RSE) podijelila je majka djevojčica od 6 i 8 godina, koje su bile seksualno zlostavljane, u proljeće prošle godine. U želji za pravdom ova žena, čiji je identitet poznat redakciji a u cilju zaštite ove porodice ga nećemo objaviti, prolazi trnovit put kroz institucije sistema.

Sagovornica RSE je slobodu za vrijeme pandemije virusa korona, sredinom aprila i maja, pronašla u rodnom selu oca, u zlatiborskom kraju, nedaleko od Užica. Nakon mjesec su se vratili u Beograd gdje su, kako kaže, naizgled nastavili normalan život.

Nakon njih, i njihovi prijatelji su otišli u isto selo sa ćerkom. Ubrzo su prekinuli boravak zbog seksualnog nasilja koje je djevojčica doživjela od pedesetogodišnjeg komšije. Nakon prvobitnog šoka i činjenice da je u pitanju njen rođak, koji se aktivno družio sa njenim ćerkama, pitala je djevojčice da li su i one imale neko neprijatno iskustvo sa njim. U toj fazi one su negirale, tvrdeći da je dobar i da voli djecu.

Priznanje djevojčica

Međutim, nakon tri mjeseca, uslijedilo je priznanje starije, osmogodišnje ćerke.

„Pozvala me je da dođem do nje. Stajala je u hodniku i kroz plač mi rekla 'Malo sam te slagala, molim te nemoj da se ljutiš. Dodirivao me je ovuda'“, kaže sagovornica RSE i objašnjava da je njena ćerka pokazivala kuda je sve dodirivao.

„Prelazila je rukom preko genitalija, rekla da je dahtao, nešto govorio i pokušao da joj skine odjeću ali je uspjela da mu pobjegne. Pored nas je bila i mlađa ćerka, koja je sve to gledala i tada tvrdila da nju nije dirao“, nastavlja sagovornica svoju priču.

Nakon sedam dana i mlađa ćerka je odlučila da prekine ćutnju.

„Iskoristila sam situaciju kada sam im pravila palačinke. Opekla se a nije mi odmah rekla da je ne bih kritikovala što je dirala šporet. Pogledala sam joj plik, koji već bio velik i rekla 'Vidiš, kad mami nešto ne kažeš odmah stvori se rana koja će duže da boli i duže da zarasta. Da si mi odmah rekla, mogla bih odmah da reagujem. Tako je za sve. I ako ti napraviš nešto, ili neko drugi ako zabrlja u odnosu prema tebi, treba da mi kažeš kako bismo mogli da te zaštitimo'.“

U nastavku priče ova majka kaže da je ćerkica potom, bez ikakvih pitanja, sama počela priču: „Dirao je i mene, kao i V (ime sestre), samo sam ja tada bila kod garaže sa njim dok su ostali otišli po loptu. Uzeo mi je ruku i stavio u svoje gaće i rekao da ga mazim i diram po stomaku. Ostali su se vratili jer su našli loptu i nastavili smo da igramo fudbal. Više se nije ponovilo“.

Psihološka pomoć

Prvi korak bio je da djecu odvede psihologu:

„Ona je utvrdila da se to što su ispričale zaista dogodilo, kao i način na koji su ispričale, ali je sugerisala da ne nastavljaju sa terapijama jer su male, i važno je da im se sačuva djetinjstvo i bezbrižnost u odrastanju, da ga ne zapamte po odlascima kod terapeuta.“

Psiholog je dalje preporučio da na početku puberteta djevojčice krenu sa kontinuiranom terapijom, u trajanju od najmanje dvije godine, kako bi uspjele da prevaziđu taj događaj. Kako je pojasnila, u tom periodu kod djevojčica traume iz ranog djetinjstva, ukoliko se ne saniraju, mogu da izazovu posljedice.

Iako su na preporuku psihologa obustavile terapije, njene ćerkice i dalje sanjaju ono što se dogodilo, bude se uplakane i ponašanje im se značajno promijenilo.

„Starija je počela da gricka nokte, dešava se da nekontrolisano obavljaju fiziološke potrebe. Kažu da sanjaju njega, policiju, selo. One su inače bile druželjubive a sad neće da se odvoje od mene. Ukoliko se odvojimo, posle pet minuta zovu me uplakane da se vratim po njih.“

Institucije sistema

Par dana nakon priznanja, junakinja ove priče je prijavila policiji ono što se dogodilo njenim kćerkama.

„Znate šta su mi rekli? 'Gospođo, odustanite. Znate li koliko ima pedofila? Kada bismo svakog hapsili ne bi bilo dovoljno zatvora. Odustanite jer nije bilo eksplicitnog kontakta i zato budite srećne, pričajte sa njima.' U ovoj zemlji će to istjerivanje pravde teško da ide.“

Prvo, kaže, nisu ni znali ko je nadležan i nisu htjeli da uzmu izjavu kad su čuli o čemu se radi ali je insistirala. Potom je pokucala na vrata Osnovnog tužilaštva u Užicu, koje je uputilo na Centar za socijalni rad, kojem je par dana trebalo da utvrdi nadležnosti u ovom slučaju. Uputili su je na Institut za majku i dete, gdje je curicama obavljen ginekološki pregled.

„Teško su to podnijele, i one i ja, ali je bilo neophodno. Taj izvještaj je ginekolog poslala tužiocu, ali više nemam nikakvu informaciju“, priseća se naša sagovornica.

Ima informaciju da je taj rođak-komšija nakon saslušanja u Tužilaštvu pušten. Nije zadržan u pritvoru zbog neuračunljivosti koju su, kako joj je rečeno, utvrdili vještaci. Obrazloženje je bilo i to da djeca ne žive u mjestu gdje ih je napao, pa nisu ugrožene u smislu da bi mogao ponovo isto da uradi.

Nezadovoljna je, prije svega, reakcijom tužioca:

„On je inače jako nezainteresovan i kad god se obratim moram nanovo da mu objašnjavam a on se prisjeća koji je to slučaj.“

Trenutno ne zna u kojoj fazi je tužilačka istraga. Ne uspijeva da sa njim ostvari kontakt kako bi dobila makar informacije. Angažovala je advokata.

Reakcija okoline

Nakon svega, pozvala je rođake i komšije iz sela, ispričala im šta se dogodilo kako bi oni preventivno djelovali i zaštitili svoju djecu, ali reakcija je i tu bila iznenađujuća.

„Većina njih je već znala za njegove sklonosti i svi su znali za neki primjer gdje je nekog napao ali niko ga nije prijavio jer je mala sredina, drže se svi zajedno i boje se da ne budu izopšteni. Njegova porodica nas je zvala, prijetila nam da će nas uništiti, da će nam zapaliti kuću. Govorili su kako se on igra sa svom djecom, kako ih voli. I, što je najtužnije, on se stvarno igra sa svom djecom u selu i svi vjeruju da je dobar“, priča majka.

Iako cijelog života dolazi u porodičnu kuću u selu, otac sagovornice RSE prolazi mučan tretman. Svi su mu, kaže ona, okrenuli leđa.

„Sa mojim tatom tamo niko ne priča, ne javljaju mu se kad ga sretnu. Skoro je imao radove u kući, trebalo je da mijenja parket, ali su majstori odbili da dođu. Ljudi na pijaci odbijaju da mu prodaju bilo kakav proizvod“ .

Majka dve devojčice koja je sa RSE podjelila ovu priču, kaže, ipak nastavlja borbu.

XS
SM
MD
LG