Sve nijanse boje krvi

Svjestan da su samo pitanja ono što je vječno, kako jedino ona mogu biti prava, a odgovori nikad, Krstulović je ovu misao dosljedno provodio kroz cijeli ovaj svoj (anti)roman.

U tom svom djelu, zapravo skupu priča, čini se namjerno fragmentiranih (a što su povijest i vrijeme nego li razbacani fragmenti naše stvarnosti), Krstulović govori o različitim ličnostima koje tek trebaju uskočiti u svoje obličje, koje će tek svojim djelo(vanje)m postati osobe koje iznalaze svoju povijest.

Sve ih vodi opojna nada u vječnost neuništivog života, često im ta strast i ideja zamućuje stvarnu sliku, da bi ih tek suočavanje s ništavilom vlastita postojanja učinilo istinski, autentično živim.

Ili, kako u završnom poglavlju (Tempus vincit omnia) svoje knjige parafrazira: „Što nesta za me zbilja osta.“

U toj je rečenici sabijena čitava povijest svijeta i vremena, u to je ugrađen credo njegova svekolika raskošna pisma: posvjedočiti kako ono što smo izdali, zaboravili ili s prezirom odbacili, ne mora značiti da je zauvijek nestalo, izgubilo se, već samo da nismo bili dostojni ideje u koju smo se lažno ili nedovoljno iskreno zaklinjali.

Krstulovićeva knjiga nosi u svojim rečenicama neodoljivu iskrenost, svježinu diskursa i ne zamara se mogućim prigovorima koji će razoružavajućom glupošću banalizirati ono što duhom siromašni nisu i nikad ne mogu dosegnuti.

Prigovori tipa: kako se radi o puko angažiranom i programatskom tekstu, dakle manje vrijednoj literaturi, jednostavno ne stoje, naprosto stoga što je u ovom konkretnom slučaju tzv. angažiranost conditio sine que non za razumijevanje autorovih napora da pokuša drugima, a jednako tako i sebi samome pojasniti kako je svaki povijesni i životni (u)sud svojevrsna Ejzenštajnova montaža atrakcija.

Cilj nikad ne vidimo jasno, već ga samo slutimo, više kao iluziju, manje kao realnost, ali očajnički strasno, a ponekad i po cijenu vlastitog života uvijek na svoju štetu želimo prodrijeti do skrivenoga.

A, to je uvijek put nepoznatim stazama i tako se Krstulović poput Argonauta uputio u tu avanturu, bez predrasuda, otvorena srca i uma, ne opterećujući se dokle će doploviti, jer kako piše u svojoj knjizi ploviti se mora.

On to kao potomak dalmatinskog podneblja jako dobro zna, uostalom kao i svekoliku višeznačnu zagonetnost ove maksime koja opija mirisima mora, horizontima koji izmiču, ali i mami idejom Revolucije (koja u sebi krije sve nijanse boje krvi) i koja je uvijek najljepša kad se o njoj sanja; njeno (p)ostvarenje uvijek je početak svih naših razočarenja.

Ova je knjiga nesumnjivo ujedno i svojevrsna obiteljska saga Krstulovićevih koji imaju svoje časno mjesto u povijesti Jugoslavije, a koje smo se tako olako odrekli; s takvim obiteljskim nasljeđem zahtjevno je živjeti, ali Vlado se tim zna (po)nositi.

Čitajući Šalom porta nigra, prepoznavao sam likove njegovih najbližih, od roditelja, sestre i braće, ili su me barem brojne slike iz njegovog teksta asocirale na njegove najbliže koji su tijekom Drugog svjetskog rata (Sutjeska, Neretva…) u jednom danu proživjeli više života (i smrti) nego li mnogi od nas za čitav svoj životni vijek.

U Krstulovićevom tekstu istodobno je sve čitko i naizgled jasno, priča ide nekim svojim tokovima koji se presijecaju i povezuju, nestaju poput ponornice, a potom opet izranjaju, ali u tom pogledu kontekstualnost je puna znakova pored puta, sve je premreženo podtekstom, (s)misao se krije između riječi, u glasnim tišinama, a sve naizgled skriveno vrvi bogatstvom sadržaja, simbolima i asocijacijama.

Kao pisac, Krstulović se kloni ispraznih iskaza, naprosto nije u njegovoj prirodi osloniti se na lažni sjaj baroknog izričaja koji nudi blještavilo iza kojeg ništa ne stoji.

Upravo stoga, on je iskren i otvoren do bezobzirnosti, nije mu ni na kraj pameti skrivati svoju idejnu, lijevu i jugoslavensku opredijeljenost i upravo nas time privlači u krugove svoga pisma, poziva da uronimo u tu babilonsku (o)poruku, da je pokušamo dešifrirati po vlastitom nahođenju, jer istina je samo jedna, a glasi: istina da bi postala istinom mora sumnjati u samu sebe, skrivati se od sebe same i tako nam davati iluziju kako je možemo uloviti i dohvatiti.

Oblikujući priču i prema mjeri vrline grijeha, Krstulović ne zapada u napast da moralizira, upravo suprotno, njegov je napor usmjeren u razotkrivanje onoga s druge strane morala.

Pitanja ostaju i uvijek će se obnavljati bez punog rješenja: je li spas čovječanstva u znanju i kulturi ili je ipak spas u širenju znanja o nužnosti revolucije?

Tu nema mjesta velikim riječima, židovski moralni zakon jasno kaže: ako si spasio ijednog čovjeka, spasio si i čitav ljudski rod, i to uvijek treba imati na umu, uvijek treba pomoći onome tko je u nevolji.

Krstulović je uspio u svojoj knjizi izvrsno izbalansirati suprotstavljene idejne polove, svakom dati njegov puni i pravi sadržaj i značaj, a kad sam ga upitao zašto se odlučio upravo sada napisati takvu knjigu, odgovor je bio tipično krstulovićevski: „Smučila mi se strategija ovog svakodnevnog posrednog nastupanja, smučila mi se (ne)moć očevidnog, jer svi se relevantni dokazi evidentnih istina zaobilaze i ignoriraju, sve se čini kako bi se građani, ljudi, narodi prispodobili slici poželjne laži, a istina ukinula kao kategorija.“

I upravo vrijednost ove knjige prije i iznad svega je u tomu što ne pristaje na laž, ne pristaje na manipulaciju, želi pokazati i dokazati da se može biti i postojati na drukčiji način, ali za to treba imati hrabrosti, znanja, pameti i odlučnosti.

A pisac ovoga (anti)romana uz ogromnu količinu talenta sve to ima u izobilju.