Ostrvska izolovanost koja je garantovala samostalni razvoj japanske nacije uz ispreplitanje vjerskih tradicija omogućili su Japanu stvaranje zasebne kulture.
Plod te kulture su ne samo zen-budizam, japanski vrtovi, ikebana, origami, čajna ceremonija i borilačke vještine (kao zasebna i ne manje važna umjetnost), nego i walkman i drugi elektronski uređaji, japanska poslovna etika i specifični japanski način upravljanja preduzećima te japanski dizajn i kultura stanovanja i uređenja prostora.
Upravo taj tradicionalni japanski pristup domu izuzetno je praktičan i svakako vrijedan proučavanja s obzirom na to da je cilj u prostor uvrstiti predmete koji zaista služe svrsi, a one koji se tamo već nalaze iskoristiti do maksimuma. U skladu s tim stavom i generalno neobičnim i drugačijim načinom života nastala je i tehnika kintsugi čiji naziv u slobodnom prevodu znači "popraviti zlatom", odnosno "zlatni spoj".
Naime, većina ljudi na svijetu popravlja predmete tako da izgledaju kao novi, međutim japanska umjetnost kintsugi nastala je zahvaljujući drugačijoj životnoj filozofiji. Sve što se na objektu vidi, uključujući pukotine i oštećenja, dio je njegove istorije.
Majstori ove vještine se drže filozofije da je prikrivanje nesavršenosti nepotrebno, već pukotine treba istaknuti koristeći smolu pomiješanu s prahom plemenitih metala. Ono što je zapanjujuće jeste što se ova filozofija umjetnosti može prenijeti i na svakodnevni život.
Japanska estetika prihvata sve znakove trošenja nekog predmeta. Međutim, za njih lomljenje predmeta ne znači i definitivan kraj njegove funkcionalne upotrebe i estetske vrijednosti. Polomljene objekte ne treba odbacivati. Kada se nešto polomi, to ne znači da više ne može da se koristi. Upravo te pukotine i lomovi postaju ono što je vrijedno, i u tom pravcu treba usmjeriti svoje napore. Upravo je to osnova, odnosno esencija prilagodljivosti i elastičnosti.
Ova tehnika naglašava prelome i ogrebotine umjesto da ih skriva. Ona daje podsticaj da slavimo svoje ožiljke i pretrpljene udarce.
Smatra se da je umjetnost kintsugi nastala u 15. vijeku kada je japanski šogun (feudalne vojskovođe koje su ponekad imale veća ovlaštenja od cara) slomio omiljenu šolju za čaj i poslao je nazad u Kinu na popravak. Kada mu je šolja vraćena, ponovo sastavljena metalnim ankerima koji su u to vrijeme standardno korišteni za reparaciju porcelana, bio je veoma razočaran zbog njene narušene ljepote. Pozvao je poznatog japanskog zanatliju da pronađe bolje rješenje. Kao rezultat njegove neobične ideje rođen je kintsugi.
Iako ovakva popravka djeluje kao da je zlato uliveno u pukotine originalnih dijelova, to je zapravo iluzija. Dijelovi se lijepe specijalnim ljepilom, poznatim kao uruši lak, dobijenim od smole kineskog lakovog drveta (Toxicodendron vernicifluum). Kada se dijelovi spoje, samo se završni sloj prekriva istim ljepilom pomiješanim sa prahom plemenitih metala, a potom se pažljivo polira kako bi se izjednačio sa površinom posude.
Tehnologija proizvodnje ovog laka je teška i opasna, jer je smola iz koje se izdvaja izuzetno toksična. Međutim, kada se osuši i stvrdne, postaje veoma otporna na udarce i bezbjedna po zdravlje. Danas, zahvaljujući modernoj tehnologiji polimera, kintsugi popravka se može postići i drugim materijalima koji imaju isti životni vijek i otpornost kao ovo tradicionalno korišteno ljepilo.
U moderno doba kintsugi kolekcionarstvo je postalo izuzetno popularno pa su neki majstori ovog zanata optuživani da su namjerno lomili vrijednu staru grnčariju kako bi je "pozlatili" i učinili vrednijom u krugovima antikvara. Moda je zahvatila i industrijski dizajn pa je na tržištu uglavnom posuđa, rasvjete i kućne dekoracije danas moguće pronaći predmete iz serijske proizvodnje dekorisane u kintsugi stilu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
