1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Istorija

Fotografija koja je potresla svet

31. oktobar 2020.

13. septembra 1939. kod Varšave. Devojke na njivi vade krompir, iznad njih naleću avioni Vermahta, pucnjava. Anđa pada na zemlju. Pored nje kleči njena sestra. To je priča fotografije koju je snimio američki fotograf.

https://p.dw.com/p/3keuS
Foto: Julien Bryan Archive

„Tamo je bila jedna drvena kuća. Kad su se avioni spustili niže, Anđa je utrčala unutra. A onda je kuću pogodila bomba. Ona i druge žene beže iz zapaljene kuće, na polje, pokušavaju da izvade koji preostali krompir. Glad je bila veća od straha.

Avioni lete nisko i polako. Sad ciljaju na pojedine ljude.

Jedan metak pogađa Anđu u vrat, a šarpnel u lopaticu", priča 2010. Kažimjera Mika, Anđina mlađa sestra u razgovoru s Eugeniušom Starkim, rediteljem filma „Dopisnik Brajen".

Nekoliko minuta kasnije 12-godišnja Kažimjera kleči pored unakaženog tela svoje sestre. Ništa ne shvata. To je njen prvi susret sa smrću. Anđa je malopre bila živa, sad ne govori ni reči.

Američki fotograf

Kad su avioni otišli, na njivu je došao Džulijen Brajen, Amerikanac. On je reporter i fotograf i želi da dokumentuje prve dane rata u Poljskoj.

„Ona nas je bespomoćno gledala. Zagrlio sam je. Plakala je. I ja sam plakao, kao i dva poljska oficira koji su tu bili sa mnom. Šta smo mogli, šta je bilo ko mogao da kaže tom detetu?" – napisao je kasnije.

Fotograf i devojčica, 13, septembar 1939, blizu Varšave
Fotograf i devojčica, 13, septembar 1939, blizu VaršaveFoto: United States Holocaust Memorial Museum Collection, Gift of the Julien Bryan Archive

Džulijen Brajen je nekoliko dana ranije jednim od poslednjih vozova stigao u Varšavu oko koje su se vodile borbe. Poljsku je već dobro poznavao: Bio je kad se gradila luka u Gdanjsku, silazio je u jedan od šleskih rudnika ugljena, bio fasciniran poznatim narodnim plesovima i nošnjama iz Loviča.

Kontra nacističkoj propagandi

Nacisti ulažu puno energije i truda u svoje filmske hronike u propagandne svrhe. Posebne jedinice dokumentuju rat.

„Prekazuju kako je poljski vojnik gori od nemačkog, da je lošije opremljen. Na snimcima se vidi jevrejsko stanovništvo s karakterističnim frizurama i odećom. Ciljano se to prikazuje kao nešto loše. Cilj je bio da se dokaže da s nemačkim vojnicima u Poljsku ulazi i civilizacija", kaže Jacek Savicki iz Instituta za nacionalno sećanje IPN.

Postoje te propagandne slike. I Brajenove slike. On snima pre svega filmove, ali ima i fotokamere, čak dijafilmove u boji, koji su tada bili novi. Tako nastaju fotografije u boji o prvim danima rata - iz ugla žrtava.

Za ljude koje Brajen fotografiše on je neka vrsta veze s boljim svetom. Mnogi s optimizmom gledaju u kameru.

Apel Ruzveltu i Amerikancima

„Kad su čuli da sam američki fotograf mislili su da sam ceo taj put prešao da bih njima pomogao. Ali, ja nisam mogao učiniti više nego da snimam izraze njihovih lica tih dana", kaže Brajen u filmu „Pobede" snimljenom 1940.

Ipak, Brajen je učinio više - on je postao portparol poljskog naroda. 15. rseptembra 1939. u radijskoj poruci je uputio apel američkom predsedniku Ruzveltu:

„Ja sam se Brajen. Džulijen Brajen, američki fotograf. Amerika mora da se aktivira. Mora da zaustavi najstrašniji pokolj našeg vremena. Vas 130 miliona Amerikanaca, molimo u ime poštenja, pravde i hršćanskih vrednosti, pomozite ovom hrabrom poljskom narodu!"

Po povratku u SAD on Ruzveltu pokazuje svoje snimke. Film „Pobede" dolazi u bioskope, videli su ga milioni ljudi. Sledi nominacija za oskara i knjiga s istim naslovom.

Još puno godina kasnije djevojčica s fotografije se njemu divi. „S puno strasti je snimao te fotografije. Htio je ljudima pokazati istinu i zlo, čitavom čovječanstvu. Da svi vide što su nam Nemci napravili", rekla je Kažimjera Mika, devojčica s fotografije, 2010. godine u razgovoru s redateljem Eugeniušom Starkim.

Susreti posle rata

Džulijen Brajen se 1958. vratio u Varšavu, i sreo se s tada 31-godišnjom Kažimjerom.

Šesnaest godina kasnije, 1974, došao je ponovo, ovaj put sa svojim sinom Semom, koji nije imao ni šest meseci kada mu se otac vratio iz rata.

Zigmunt Aksienov, Kažimjera Mika, Sem Brajan, Varšava, Septembar 2019.
Zigmunt Aksienov, Kažimjera Mika, Sem Brajan, Varšava, Septembar 2019.Foto: Sam Bryan

„Pre 45 godina sreli smo u Varšavi ljude koje je on fotografisao 1939, među njima i Kažimjeru Mika", priča Sem Brajen 2019. Kada se se ponovo sreli.

„Za nju sam ja kao sin. Od nje sam o svom ocu čuo toliko dobrog. Ona o njemu govori kao da joj je otac i seća se kako se za nju brinuo. Bili smo zajedno na grobu njene sestre Anđe. To su za mene emotivni trenuci", priznaje Sem.

Odlazak zauvek

Džulijen Brajen je umro oktobra 1974, nekoliko meseci po povratku iz Varšave.

„Obećao je da će mi pokazati Ameriku. Nažalost, Njujork nisam mogla da vidim. Ali, nije važno. Ja sam mu zahvalna za Anđinu fotografiju", rekla je Kažimjera Mika.

Toga dana kada joj je poginula sestra, avioni su leteli nisko i Nemci su mogli da vide da su na njivi bile samo žene. Zašto su pucali?

Kod Varšave, 13.09.1939.
Kod Varšave, 13.09.1939.Foto: United States Holocaust Memorial Photo Archives/Julien Bryan Archive

„Iako sam već jako stara, ne mogu to da im oprostim", rekla je Kažimjera Mika 2010. godine.

Umrla je 28. augusta 2020. u 93 godini. Sahranjena je na varšavskom groblju, nedaleko od mesta na kojem je Džulijen Brajen 1939. snimio istorijsku fotografiju.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android