Prosveta kao sitniš za političko potkusurivanje 1Foto: Privatna arhiva

Šta god ko mislio, ovo s formiranjem vlade nije ni moglo drugačije da izgleda.

Predsednik Vučić se odavno tako ponaša, pita se i odlučuje o svemu bez obzira što je to ponekad protivustavno, a skoro uvek društveno razarajuće.

Nažalost, ono što se oko njega dešava ide mu naruku jer, ako ćemo pošteno, aktuelan politički trenutak nije kreirao sam Vučić već i svi mi zajedno, činjenjem ili nečinjenjem, svejedno.

A taj politički status praesens opisan aktuelnim narativom glasi: u izborima za nama testirano je oko tri miliona građana (ko je hteo), njih oko dva miliona bilo je pozitivno na SNS (i druge viruse), a opozicija je (bila i ostala) na respiratorima.

Pa kada je već tako, na šta je moglo da liči formiranje nove Vlade Srbije, osim na ovo što smo upravo imali?

Zašto su i pored jedne totalne izvesnosti u vezi sa sastavljanjem novog kabineta mnogi građani Srbije ipak iznenađeni ishodom?

Tu pre svega mislim na nas koji pluralizam u Srbiji nismo baš ovako zamišljali, kao političku monodramu kod koje glavni glumac ni posle najdužih aplauza ne silazi sa scene.

Evo, sada smo dobili raspored figura na poljima izvršne vlasti, pa šta je tu nejasno?

Od samog početka se znalo ko je velemajstor, prema tome nije bilo teško pretpostaviti ni ko će biti kraljica, ko lovac i top, a ko samo konj.

U redu, možda nisu bila poznata imena i pozicije baš svih piona, ali osnovne crte ovog političko-šahovskog otvaranja bile su očekivane.

Dobili smo garnituru koju je Vučić želeo (±prihvatio), a koja spolja gledano izgleda koncentraciono, politički korektno i Evropi prihvatljivo; ovo poslednje tim pre što je, opet od strane Vučića, ova vlada i vremenski ograničena – zastavica joj pada u aprilu 2022.

Nikome ko se prvi put našao u novom kabinetu ne odričem postojanje iskrene želje da barem pokuša da nešto promeni nabolje.

Računam da novi ministri imaju i društveno korisne ambicije i u tome sam možda naivan, ali neću da ih osuđujem unapred i bez dokaza.

Ja ih, dakle, ne napadam, ali se pitam kako se oni brane od samih sebe, to jest da li sami sebe napadaju, da li se preispituju?

Na primer, novi ministri verovatno već znaju kako će reagovati ako im predsednik ‘utrči’ u resor i počne da govori (obećava) sve i svašta, da li će se usprotiviti ili će se praviti da su gluvonemi i moliti zemlju da im se otvori?

Hoće li im klecati kolena kada budu stajali iza Vučića dok on verbalno siluje zdrav razum, recimo, kao pre neki dan, kada se u jednom istom obraćanju, gotovo u jednoj istoj rečenici, najpre narugao neposlušnim medijima na njihovom niskom tiražu, a zatim ih prikazao kao tajkunska glasila koja imaju ogroman uticaj na javno mnjenje?

Na ova pitanja bi trebalo da odgovore svi novi članovi Vlade, ali ne meni već sebi.

Sam njihov pristanak da budu deo kabineta pokazuje da su oni mnoge neprilike koje su se događale bivšim (i sadašnjim) ministrima dobrano potisnuli i zaboravili.

Sitna i krupna poniženja koja će ubrzo i njima biti servirana verovatno su zaboravili unapred, tako to, valjda, ide.

Ipak, moj primaran utisak o raspodeli prostorija i fotelja u Nemanjinoj iskazan je u naslovu ovog teksta, a tiče se tužne sudbine prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

Ovaj resor je bio siroče u gotovo svakoj srpskoj vladi, ali ovo što se sada dogodilo prevazišlo je i moja očekivanja, a ona su uvek bila niska kada je reč o tome koliko vlast u Srbiji mari za obrazovanje.

Kada su posle velikog iščekivanja konačno obnarodovana imena ministara, jedino je uz ime kandidata za ministra prosvete (i onog bez portfelja) ostao da stoji znak pitanja.

Tako je prosveta ispala kao dvadeset prva rupa na svirali sa isto toliko rupa, sitniš za stranačko potkusurivanje, utešna nagrada kojom izgleda čak ni SPS nije bio oduševljen, iako je ova partija uvek imala pik na delatnost obrazovanja.

Znam da je moguće i da sve nije bilo baš tako kako je izgledalo; na primer, možda je SPS bio od samog početka bacio oko na obrazovanje i nauku, ne bi mu bio prvi put, a da je sve ovo ‘gurkanje’ resora prosvete kao da je ružno pače samo privid.

Da odem još dalje, možda je Vučić upravo zbog velikog značaja koji pridaje sektoru obrazovanja oklevao s time kome da ga da?

Ili je možda Ana Brnabić lično insistirala da se o ovom pitanju dugo razmišlja, možda se čak i protivila prepuštanju ovog ministarstva SPS-u? Najzad, zar nije i sama često govorila kako je budućnost Srbije u obrazovanju?

Neka sve to ostane pod ‘možda’, a dok se ne uverim u suprotno, ja ću nastaviti da mislim kako se sve odigralo baš onako kako se i čini da jeste.

A čini se da je Šarčević otišao nizvodno jer je bio politički najslabija figura, pešak bez zaštite, ministar za jednokratnu upotrebu, ličnost kao stvorena za vrući resor prosvete – dođeš, navučeš na sebe bes i nastavnika i učenika i njihovih roditelja, ako nešto dobro i uradiš brzo se zaboravi, zaboravi se i kada pričaš gluposti – sve u svemu, kad odeš, niko ni ne primećuje da te više u Nemanjinoj 22 nema.

Do juče je premijerka govorila o grandioznim uspesima u obrazovnom sektoru, svojevremeno zavapila i kako je ‘Šarčević jedan od najboljih ministara’ (https://www.danas.rs/politika/brnabic-sarcevic-jedan-od-najboljih-ministara-ne-prihvatam-njegovu-ostavku/), a postoji i jedan tragikomičan snimak na Jutjubu gde mandatarka kaže kako nam na reformskim potezima zavide Nemačka i Luksemburg (pogledajte sami, ne može da se prepriča), i šta bi sad?

Da se razumemo, ni ja ne žalim za Šarčevićem, neće mi on nimalo nedostajati, štaviše, njegov sam odlazak doživeo kao prilično osveženje, makar u audiovizuelnom smislu, ali ni ovo ponovno prepuštanje resora prosvete i nauke večitom SPS-u ne uliva mi nikakvu nadu.

Da li je ova moja današnja priča o sramotno niskom kotiranju obrazovanja i nauke kod najmoćnijih političara u Srbiji tačna, videćemo ubrzo, čim saznamo koja će reformska pitanja biti otvorena (if any) i koliko će iznositi budžet za prosvetu i nauku za narednu godinu.

Sva je prilika da će se sve nastaviti po starom, i to po lošem starom, što znači: doći će samo do izvesne preraspodele akademske moći, pojaviće se neki ljudi i grupe ljudi bliski novom ministru koji će svoj uticaj širiti lakše nego pre, ali za srpsko obrazovanje, nauku i tehnološki razvoj u celini neće biti nikakvih promena.

I sad, ključno pitanje, da li mi koji radimo u obrazovanju išta možemo da učinimo, ili ćemo i dalje samo da ćutimo i slušamo kako je obrazovanje prioritet i ovoj vladi?

Ja mislim da možemo i imam predlog koji se prvenstveno odnosi na moje koleginice i kolege iz visokog obrazovanja.

Evo šta: da se usprotivimo pojedincima i interesnim grupama koji su politički instruisani (kojima je svaki ministar dobar), da protiv takvih ustanemo i onda kada se nalaze u upravama fakulteta (posebno tada), da u svojoj sredini nikada ne dozvolimo mobing u bilo kojem obliku (to je ono kada vidite da nekom ruše karijeru a vi ne biste da se zamerate, jer nije vaša), da potpišemo svaku peticiju protiv dokazanog plagijata, ali da ne učestvujemo u spinovanim hajkama protiv slobode mišljenja (jer su ta dva samo za budalu isto), da dođemo ispred zgrade RTS-a i stanemo iza zahteva da Javni servis skupi hrabrost i radi svoj posao (osim ako mislimo da to što RTS radi jeste u redu) i tako dalje, lista je poduža (dostava kompletne liste mejlom, na lični zahtev).

Moj predlog možda ponekog i razočara jer nije reč o akademskoj neposlušnosti prema političarima; on je nešto posve drugo – poziv na običnu akademsku doslednost među nama samima.

Zbog nje Vučić sigurno neće sići s vlasti, ali ona možda pomogne da barem onaj koji bude predsednik našim unucima ne vlada poput njega.

Postoji i alternativa, to je da i dalje samo ćutimo i gledamo svoja posla. I to ima logike, jer dok god je makar kakav sitniš na stolu nešto može da se izgubi. Tako isto misli i narod.

Autor je redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta i dopisni član SANU

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari