Читај ми!

Po Mioni Džamić je napisana “Prva brazda“, a njeni potomci tvrde da je sreća u zdravoj prirodi

Malo ko zna da je inspiraciju za jednu od najlepših pripovedaka, Milovan Glišić pronašao u Velikoj Vrbnici kod Aleksandrovca. Službujući kao geometar neposredno posle Drugog srpsko-turskog rata upoznao je Mionu Džamić, udovicu, majku troje dece, koja je nosila sav teret tog vremena. Njenu životnu priču opisao je u "Prvoj brazdi". A u Mioninom zaseoku potomci održavaju ognjišta predaka.

Odluku da se iz Aleksandrovca, presele na seosko porodično imanje, Džamići su doneli pre sedam godina. 

Slađana, diplomirani inženjer agronomije, ostala je bez posla, njen suprug Goran spakovao je diplomu mašinca, da bi sa sinovima iz korena promenili život. 

"Ja sam radila u komercijali. Komercijala je veoma stresan posao. Volela sam svoj posao, normalno. Ali, ja nisam imala vremena da tugujem za poslom, nisam imala jednostavno vremena. Radila sam, deca su usput rasla i eto", objašnjava domaćica iz Velike Vrbnice Slađana Džamić.

Kuća im je na brdu, podalje od centra sela. U njoj razgranato porodično stablo, predmeti i portreti  predaka, umetničke slike nastale na likovnoj koloniji koju organizuju u okviru "Glišićevih dana".

Avlija im je, kažu, uvek puna prijatelja. Najčešći gosti su školski drugovi sinova.

"Onda kad dođu, malo se oslobode od telefona i više pričaju. I često kad dođu ovde uzmemo pa se prošetamo malo, i tako. I baš volim, jedva čekam ponovo da ih zovem", kaže  učenik sedmog razreda osnovne škole Ognjen Džamić.

Ono što je vinova loza u Donjoj Župi, u Gornjoj je malina koja već drugi put rađa. Na 750 metara nadmorske visine uspeva gotovo sve, pa četvoročlana porodica  sa  sedam hektara, godišnje ubere oko 80 tona voća. 

"Znam sve. Sve što treba i sve što rade majka i otac. Znam da se snađem bilo gde, bilo kad. Berem, vežem, režem. U zavisnosti od doba ide polako sve u krug", ispričao je gimnazijalac Vuk Džamić.

"A naša najveća pobeda je što smo našoj deci i deci drugara naše dece koja ovde dolaze da nam pomažu, uspeli da objasnimo da nije hormon sreće u tableti, već je hormon sreće u zdravoj prirodi. I ništa više", tvrdi Goran Džamić, domaćin iz Velike Vrbnice.

Porodični dunjik, na mestu je nekadašnje kuće udovice Mione. Temelja gotovo i nema, ali o njenom postojanju i utisku koji je ostavila na književnika Milovana Glišića, svedoči spomen-obeležje uz stihove koji se, kao i nasleđe, prenose s kolena na koleno.

уторак, 23. април 2024.
13° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво