Razmišljanja o glumčevoj animaciji 1

KNJIGA: „O glumcu sa lutkom“ Marijane Petrović (Izdavači Malo pozorište Duško Radović i Čigoja štampa, 2020).

„Malo pozorište Duško Radović“ pored predstava sa lutkama i bez njih za decu svih uzrasta i za mlade, kao i za one koji više to odavno nisu, u ovom kovidom usporenom vremenu obnavlja svoju uspavanu izdavačku delatnost.

Ako zanemarimo nekoliko publikacija monografskog karaktera povodom godišnjica rada pozorišta, od pojave zbirke pozorišnih kritika Brane Kravljanca Od igre do mišljenja iz 1984. ovo je prva knjiga sa njegovim prepoznatljivim logotipom udruženim sa Čigoja štampom.

Sergej Obrascov je napisao Glumca sa lutkom da bi drugima ukazao na poteškoće u lutkarskom radu, a uspeo je na temeljima sistema Stanislavskog da „dopuni“ postojeću teoriju i metodologiju lutkarskog pozorišta.

Uz detaljne opise svojih uspeha i neuspeha, tačnije probleme, ali i zadovoljstva koja je imao u radu sa lutkom, preneo je svoja dragocena iskustva i znanje o umeću lutkarstva, u nadi da će koristiti drugima koji se bave lutkom.

Marijana Petrović se pojavljuje sa knjigom O glumcu sa lutkom da bi, na osnovi relevantnih teorija, revalorizovala rad glumca sa lutkom, kome još uvek nije posvećeno dovoljno pažnje u teoretskim radovima.

Namera ove knjige je da se glumac sa lutkom (kojeg često pogrešno nazivamo lutkar ili animator, mada je ispravnije glumac-animator) izvuče u prvi plan.

O fenomenu lutke je dosta rečeno, kako u domaćoj tako i u svetskoj literaturi. Većina takvih radova bazirana je na uopštenim razmišljanjima o lutkarskom pozorištu posmatranom sa strane, ili na „poetskim“ i estetičkim razmatranjima teoritičara i reditelja o njegovim osobenostima i problemima.

Ovo je „pogled iznutra“, iz srži problema – sa scene – jedne „glumice sa lutkom“ koja piše na osnovu svog glumačko-animatorskog iskustva i rada na predstavama sa lutkama različitih tehnika, a ne samo iz svog teatrološkog ili gledalačkog iskustva. Ona proverava, raspravlja ili opovrgava utvrđene stvavove i predlaže nov način razmišljanja o svojoj temi.

Praktičar i teoretičar, baš kao i Sergej Obrascov, kome je, sa razlogom, posvetila prvi deo knjige O glumcu sa lutkom.

Poštujući hronološki pristup, čitaoca upoznaje sa njegovim detinjstvom i prvim koracima u Muzičkom studiju MHAT-a; od prvog susreta sa lutkom do osnivanja moskovskog Državnog centralnog pozorišta lutaka.

Govori o njegovim gostovanjima u inostranstvu od kojih su najinteresantnije predstavljeni Obrascovljevi susreti sa čehoslovačkim lutkarstvom i Jevrejskim pozorištem u Njujorku.

Posebnim poglavljem je predstavljeno njegovo iskustvo solističkih programa na estradi, tačnije, njegove „romanse sa lutkama“.

Nime, on je utemeljio parodijsko-satirični žanr minijature i romanse u lutkarstvu.

Obrascovljevi solistički estradni programi su bili u službi političke agitacije (kao „Hitler“ i „Musolini“) koji su otvorili su put političkom angažmanu lutke, naravno bez agitacije, ali sa kritičkim osvrtom pod plaštom satire na društvenu stvarnost i njene tvorce.

Takođe je predstavila sve njegove značne autorske radove, posebno inspirativnu knjigu Glumac sa lutkom.

Ipak najvrednijim se pokazuju njena razmišljanja o glumčevoj animaciji lutke koja su izložena u drugom delu ove knjige pod naslovom „O radu glumca u lutkarskom pozorištu“.

Već je u predgovoru naglasila razliku između tehnike animacije i umetnosti iste: „Termin umetnost animacije je glumačka sposobnost (moć) oživljavanja bilo kog materijala (lutke, predmeta, maske), a tehnika animacije je način pokretanja tih materijala“, da bi se posvetila samo zahtevnijem pojmu koji od ljudskog pokretanja bilo kakvog scenskog materijala, uz „proizvodnju“ emocija i misli, dakle, uz učešče čitavog tela, objedinjuje materijalno i nematerijalno i čini da takav rad postane pozorišna umetnost.

Preko teorijske misli Stanislavskog, Klajsta, Grotovskog i Mihaila Čehova, ali i stavova Milana Čečuka, Borislava Mrkšića i drugih, Marijana Petrović razvija svoja razmišljanja o veštini vladanja telom glumca-animatora, tehnici disanja, pa i dijapazonu njegovih glasovnih mogućnosti. Sa pravom, jer animacija lutke treba da proizađe iz glumačkih impulsa animatora.

Kada se sa lutkom nađe na sceni lutkarskog prostora, on mora da rešava istovremeno: „Mizanscen lutke, koji režira reditelj i mizanscena koji postavljaju sami glumci: sopstvenog tela i međupartnerski mizanscen.“

Niko pre Marijane Petrović „glumice sa lutkom“ nije razmišljao ovim takvim „paralelnim svetovima“, niti je pisao o problemu međupartnerskog mizanscena, jer su svi posmatrali celinu predstave, ne fokusirajući se na glumca-animatora, već samo na efekte njegovog rada.

O ozbiljnosti pristupu glumcu sa lutkom govore i sami naslovi poglavlja „Umetnost animacije ili komplikovana jednostavnost“, „Misliti telom“, „Energija“, „Koncentracija i distanciranje“, „Disciplina i etika“…

Marijana Petrović je sasvim uspela da nam predstavi na 220 strana Obrascova kao značajnog lutkarskog umetnika koji je „uvođenjem sistema Stanislavskog na lutkarsku scenu i iza nje Š…Ć dokazao da lutkarstvo ne zaostaje za razvojem dramskog pozorišta“, a još značajnije je što je „glumica sa lutkom“ dokazala da umetnost animacije zahteva kompletnijeg i osposobljenijeg glumca od običnog „živog“ glumca, kao i da je kreativni glumac-animator potrebniji pozorištu od kreativnog glumca.

Ova knjiga je neophodna pozorišnim delatnicima, naročito glumcima, kao i profesorima i studentima umetničkih akademija, dok će je, siguran sam, sa velikim interesovanjem čitati tvorci budućih lutkarskih predstava.

Autor je glumac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari