Zašto je neto malo, a bruto previše?

San o prosečnoj neto plati od 500 evra je dosanjan, a minimalna cena rada se iz godine u godinu povećava. Dok radnicima svaki dinar više znači, poslodavci sa svakim povećanjem minimalca, zbog većih troškova rada, dolaze u iskušenje ili da otpuste određeni broj radnika ili da delom odu u sivu zonu. 
Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

Predsednik Vučić voli da govori o platama, bilo da najavljuje koliko će tek rasti ili se hvali ostvarenim prosekom. Čineći to, skoro uvek govori o neto iznosima. To je razumljivo, kaže Jelena Žarković, profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu, jer neto je ono što najviše dotiče ljude

Ipak, kada zavirimo u problematiku bruto iznosa, odnosno kompletnog troška rada, jasnije vidimo mnogo toga što ne ide na ruku ni najslabije plaćenim radnicima, ni poslodavcima.

Krajem septembra, predsednik je rekao da ćemo imati prostora za povećanje plata i minimalnih zarada. Pominjao je plate policajaca, medicinskih sestara, vojnika, zaposlenih u javnom sektoru, kao i to da smo jedna od retkih zemalja koja sebi može da priušti povećanje zarada. Ali, zbog epidemije, najavljeno povećanje plata neće biti kao prošle godine, rekao je Vučić.

Po poslednjim podacima Republičkog zavoda za statistiku, u julu 2020. prosečna plata iznosi 60.029 dinara.

Šta je, međutim, s onim što radnik ne odnese kući? Pa, ko uopšte zna kolika mu je bruto plata, pita dr Žarković u razgovoru za Istinomer, podsećajući da je ranije bila praksa da zaposleni iz računovodstva dobiju isečak sa svim podacima.

“Mi to već godinama ne dobijamo, tako da radnik ni ne zna kolika mu je bruto plata. A ni bruto plata nije ni ceo trošak za poslodavca. Na to još idu doprinosi na teret poslodavca”, objašnjava ona.

Jelena Žarković / Foto: Zoran Drekalović/Istinomer

Poslodavac, dakle, osim neto dela koji isplaćuje radniku, plaća poreze i doprinose na teret radnika, ali ima i dodatne troškove koji se vode na “teret poslodavca”. Sve to čini trošak rada.

 

 

Preopterećeni minimalac

 

Minimalac sada iznosi oko 30 hiljada neto, a prosečna potrošačka korpa teška je sedam hiljada dinara više. Što se tiče ukupnog troška za poslodavca, na navedeni iznos treba dodati 37 odsto.

“Ako je neto zarada 30.000 dinara, bruto je 40.000, a ukupan trošak rada 47.000. To je sve ono što poslodavac mora da plati na kraju”, pojednostavljuje naša sagovornica.

Dok radnici, razume se, teže izjednjačenju minimalca s prosečnom potrošačkom korpom, poslodavci teže smanjenju dažbina. 

 

Mit o prevelikom javnom sektoru 

 

Može se govoriti i u kategorijama bruto 1 i bruto 2. Davanja za PIO fond, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti tri su stavke koje zbirno čine bruto 1 iznos.

Povezan sadržaj

“Kada na to dodate PIO koji se zove PIO na teret poslodavca, sa stopom 11,5 odsto, i stopu za zdravstveno osiguranje 5,15 odsto, onda dobijete ukupan trošak, odnosno bruto 2”, kaže dr Žarković.

Ti troškovi se odnose na sve, bez obzira na to da li je reč o plati zaposlenog u privatnoj filmi ili učiteljice u državnoj školi.

“Svi isto plaćaju, samo je stvar što u Srbiji, od ukupne zaposlenosti, oko 75 odsto ljudi radi u privatnom sektoru, a 25 odsto u javnom. To je uporedivo s evropskim zemljama. I treba da se razbije taj mit kako imamo veliku zaposlenost u javnom sektoru. To je netačno. Potpuno smo uporedivi i s okruženjem i sa centralnom i istočnom Evropom.”

 

Šta treba menjati?

 

U Srbiji je fiskalno opterećenje jako veliko za one koji imaju niske zarade i u tome naša sagovornica vidi ozbiljan problem.

Fiskalno opterećenje ukupnog troška rada za poslodavca je 37 odsto za minimalnu zaradu. Ako skočite sada na prosečnu zaradu, koja je neto 60.000, tih famoznih 500 evra, bruto je 83.000, a ukupan trošak za poslodavca je 97.000. Kada za prosečnu zaradu sračunate sve poreze i doprinose koje poslodavac plati, dobijete 39 odsto. Ako idete na još veću zaradu, recimo zaradu od 106.000, to je 150.000 bruto, a u troškovima rada je to 176.000. Porezi i doprinosi u ukupnom trošku rada ovde učestvuju s 40 odsto. Znači, od minimalne zarade koja iznosi bednih 30.000, do zarade od 106.000, samo tri procentna poena je razlika”, slikovito objašnjava naša sagovornica.

Zbog toga ne čudi što naši ljudi odlaze u Češku ili Slovačku, jer u tim zemljama država mnogo više uzima od visokih nego od nižih plata. U Češkoj je, po rečima naše sagovornice, razlika u porezu za niske i visoke plate 12 procenata, a u Austriji 14.

“Zbog većih poreza, naše firme koje zapošljavaju nižekvalifikovanu radnu snagu ne mogu tim zemljama nikako da konkurišu. Zašto? Jer ih ruše porezi i doprinosi i to je tako već 20 godina i to niko ne menja – to je glavni problem. Dok se ne promeni sistem upoređivanja komplet zarada, ali pre svega da se rasterete te niske, to će uvek tako biti i onda vi kao njima povećavate formalno minimalnu zaradu, ali od toga ima koristi samo onaj radnik koga poslodavac zaista zadrži. Pitanje je koliko će njih da otpusti ili gurne u sivu zonu”, zaključuje Jelena Žarković.

Nisu, znači, samo troškovi života dramatično previsoki za one s najnižim primanjima. Ni troškovi njihovog slabo plaćenog rada im ne idu na ruku.

 

Naslovna fotografija: Zoran Drekalović/Istinomer