Mali Handke #Retrovizor

Vredni tabloidi javljaju da je Vojislav Koštunica dobio od nekog poštovaoca parcelu na kojoj je dozvoljena i poželjna gradnja, te tamo ima kućicu bez struje i vode, gde uz pretpostavljam voštanicu čita, piše i žeđuje, a možda i okajava poneki greh, jer je kao predsednik ispao prilična štetočina, Tomislav Nikolić ispašta u predsedničkoj vili, dok Tadić ne znam gde sada stanuje.

Ura! Posle dvadeset godina naši  migovi ponovo ispaljuju rakete vazduh-zemlja! To!!! Ja vidim fali mi nešto u ovom poremećenom stoleću, a to rakete vazduh-zemlja, iz naših migova ponovo padaju na zemljicu čarnu, koja se nakon dvadeset godina raduje eksplozijama koje lično mi izazivamo, a koje neprijatelj naravno da pomno prati i pita se bi li ikada u Srbiju trebalo da pošalje kopnene snage.

Blagovest nam je stigla od ministra Vulina, koji je u hvalisanje vešto udenuo koliko smo dugo živeli nesposobni da agresora sa neba, iz naših migova, raketno podsetimo gde je kročio nogom poganom, to je  baš otkako smo nepromišljeno i nezakonito svrgnuli Slobu! Čak ni dolazak novog Mesije, umalo ne rekoh vladarskog Mesija, nije mogao da nam odmah borbenu gotovost vrati na slobinski nivo, eto šta je učinila dosmanlijska horda, pocrk. dabogda njeni još živi pripadnici, tek od prekjuče ponovo poput veselih pčelica zuje rakete ispaljene iz naših migova!

Davno sam bio u JNA, ali mislim da smo imali rakete zemlja-vazduh-zemlja, pa mi se ovo vazduh-zemlja nije na prvi pogled učinilo toliko naprednim, svečanim i po neprijatelja zastrašujućim, raketa bi, i kad bi njen pogon daleko bilo otkazao, pala na zemlju, možda ne baš tamo gde smo hteli, ali ne bi odletela u kosmos, kao što i bomba bačena iz aviona nema kud, nego kud je gravitacija i vetar odnesu… Kako je i narator da li Vojske da li Javnog servisa samo poletno tumačio šta se na vežbi događa, vratio me je u žurnal iz vremena Privredne reforme: nama koji nemamo more nisu ni potrebne rakete vazduh-voda, mada bi neprijatelj mogao da se prišunja i preko slatkih voda, čiji vodostaj nacionalni radio odaje svaki dan posle podnevnih vesti.

Vojna vežba „Sadejstvo 2020“ na Pešteru / Foto: FoNet/MOD

Vulin se, što je radosna vest, oporavio nakon svog govora gde u stilu sina kome preti da bude razbaštinjen oprašta ocu sve, Vulin u emotivnom obraćanju predsedniku Republike razrešava potonjeg obaveze da ga ponovo uvrsti u Aninu reprezentaciju, ne mora, reče, više da bude ne ministar, nego ne mora niš-ta više da bude, proveo je toliko nezaboravnih godina na visini odakle se ispaljuju rakete vazduh-zemlja i sad može, kao junak pesme Brane Petrovića, niz potoke, niz orlove, niz kristale, Vulinova potriasaiushchaia ispoved’ biće učilo na Akademiji za pozorište i film, gde će studenti vežbati kako da jednu istu bedastoću ponavljaju sa neznatnim varijacijama, što će ih prisiliti da za svaki novi krug u večnom vrćenju istog potraže novo izražajno sredstvo, držim da će, ako i ne bude ponovo ministar, dobiti mesto u vladinoj stvaralačkoj sekciji koja će ostati na okupu, jer Brnabić Anuška ostaje na okupu, ili će odmeniti Batu, pa neće valjda godinu i po dana tavoriti izvan politike, neće se srozati na najniže grane, koje su naše prirodno stanište, gde poput vrana u poznu jesen mi odvajkada životarimo. “Sad mi se može da budem niko i ništa”, tako je besedio, samo retorički naravno kudikamo bogatije, “i protiv toga nemam ništa, ne tražim od predsednika Vučića baš ništa, i živ bih se pojeo kad bi predsedniku Vučiću ma i jedan minut bilo neprijatno zbog mene i zbog toga što moja karijera mora malko da se uspori ili čak i da se privede srećnom kraju! Postigao sam, zaista vam kažem, a predsednik to ionako zna, sve što homo sapiens može, uzleteo sam više nego oni Grci, otac i sin, ali se meni krila neće odlepiti od paravojne uniforme, koju imam prava da nosim i kad budem opet neslavna ličnost, ne moram više da letim uvis, ako ne budem baš ništa ni u politici, ni u biznisu, ni u svetu mode, jer imam dara za mušku modu i mogao bih biti savetnik u military shop-u, mogu da budem novinar!” Tako je, gospodine još uvek ministre! To je sušta suprotnost onome po čemu ste se raščuli, tabloidi plaču za ličnostima u kakvu ste se vi razvili, od prišipetlje u JUL-u do moćnika koji Vučiću i Dodiku ponosito prikazuje koliko je unapredio i usavršio povereni mu vojni sektor, Vulin je Rastko našeg doba: kao što se budući svetitelj odrekao prestola, tako se Vulin svetosavski odrekao ministarskog portfelja, samo što je Sveti Sava otišao u manastir, a Vulin će među novinare, gde će se osećati kao misionar među ubogim urođenicima.

NAJNOVIJI RETROVIZOR LJUBOMIRA ŽIVKOVA SLUŠAJTE I NA ISTINOMER PODCASTU
 
 

Da, vojna vežba nije mogla proći bez Milorada Dodika, čudo te ga Vučić nije vodio i kod Trampa, premijerka se na svečanoj osmatračnici ogrnula vojnom jaknom, dok je gost iz susedne države bio u civilu, dvostruki građanin Dodik Vojsku Srbije doživljava kao svoju, ali maskirna uniforma, kao što joj samo ime kaže, onoga ko je suvonjav učini vitkim još više, a onoga ko nije šlang podmuklo prikaže debljim nego što jeste.

Budući otac omladinske srpske košarke g. Vučić, koji se na prvom času u školi za trenere ukazao bez maske, stariji i viši od ostalih polaznika, tipična slika višestrukog ponavljača, prikazao je pred kamerama kako se državom rukovodi iz seoskog dvorišta dok ministar Ljajić šara očima po još toplim mantijama, šta vas tišti, ljudi, mi smo tu zbog vas, nemate vode, imate makadam, kuburite sa strujom, rekoste, zovi mi odmah Grčića…

Bila je nedelja, bio sam uveren da je Grčić u ribolovu, lovu, ili na liturgiji, pa je ugasio mobilni, pa mi onda kroz glavu prošlo da će Grčić odbiti sve pozive, i one potekle sa predsedničkog telefona i one uz koje ide Suzanina slika, ali ne, Grčić se poput đaka prvaka smesta odazvao, kao da je predosećao trenutak kad će mu se Pantokrator obratiti, i grehota je što predsednik nije uključio speakerphone, da uživamo u igrokazu “naređenje-izvršenje”: možeš li da ovim divnim ljudima obezbediš transformator, volte, herce, vate, i sve što treba da uveče istovremeno uključe dvadeset muzilica, jel se tako zovu mašine na koje ćete priključiti otežala vimena vaših krava domaće pasmine? Kolika treba snaga, kažu da bi bili srećni sa trideset pet, gledaj da ne bude ispod trideset pet, možeš to da im obezbediš do Prvog maja, do prvog juna, kažeš, dobro, podesićemo budžet tako da bude dovoljno brže, jače i bolje struje za ove moje domaćine, Rasime, uzmi dve-tri mantije, ne čekaj da se ja poslužim, ja se borim da našim divnim domaćinima novi put bude širok ne tri nego četiri metra, plus bankine, koliko je širok voz sena, dva i deset, Drobnjak garantuje da će put biti dugačak koliko je potrebno, a ja jamčin za širinu, mene se sećajte dok se budete bezbedno mimoilazili, i dok budete vaš sir, kajmak i mileram nosili u Beograd, do kojeg će vam biti potrebno manje od dva sata.

Na redu je rubrika “Gde su? Šta rade?”.

Aleksandar Vučić i Marko Đurić / Foto: FoNet/Ognjen Stevanović

Idejni tvorac i dizajner voza prepunog pravoslavnih ikona, fresaka, stihara i čiraka – iz dimnjaka parne lokomotive izvija se trobojni oblak koji miriše na tamjan – odlazi u Vašington, da, pošto je diplomatski sve sredio sa Prištinom, sačuva i unapredi srpsko-američko prijateljstvo koje je predsednik Vučić blagoobnovio sa gospodinom Trampom, američki predsednik bio je usred inkubacije kovidom, ali nije dozvolio da ga virus savlada dok ne ispoklanja Vučiću sve što mu je lično pripremio. Marko Đurić – ovekovečen kako se sprema da tapše svome dobročinitelju, otvorenih dlanova, ruku raširenih i spremnih da se sretnu u blaženom aplauzu, dok mu celo telo treperi u slatkoj strepnji, ne bi da zapljeska pre vremena, a rad je i da izbegne sinkopu, nego bi da zasvira istovremeno sa svim drugim udvoričkim simfoničarima – sad je sebe odtapšao preko bare, a za ambasadora ga preporučuje i to što kako bi mladi rekli priča hibru, pa će moći sa našom jevrejskom braćom da se sporazumeva na jeziku otaca, držeći verolomne Anglosaksonce u jezičkoj izolaciji. Njegova ekselenicija Marko ubrzano uči jidiš da ne bi Jevreje čiji je to maternji jezik dovodio u neravnopravan položaj, vredni tabloidi javljaju da je Vojislav Koštunica, mali Handke, dobio od nekog poštovaoca parcelu na kojoj je dozvoljena i poželjna gradnja, te tamo ima kućicu bez struje i vode, gde uz pretpostavljam voštanicu čita, piše i žeđuje, a možda i okajava poneki greh, jer je kao predsednik ispao prilična štetočina, Tomislav Nikolić ispašta u predsedničkoj vili, dok Tadić ne znam gde sada stanuje, video sam ga na radnom doručku sa njegovim valjda partijskim drugovima, dok ga je na trotoaru čekala lepa crna limuzina, njegova duša još stremi rajskom naselju gde obitava vlast, je li u kak se veli magnovenju ugledao starijeg građanina koji je zbog njega bio lišen ljudskog prava na honorarni rad, pred Tadićem se, ima Boga, otvaraju dve provalije, penzija, u kojoj možda već jeste, ili povratak u zbornicu i međ skamije, što bi mu palo teže nego što je neprijateljima staljinizma padao  odlazak u progonstvo, nije li neverovatno da su u svu trojicu bivših predsednika toliki građani polagali nadu, i zaokruživali njihova imena u školama i mesnim zajednicama, pa, opet, nije li još čudnije što se u Skupštini obreo Šapić? Kraj najbolje volje ne znam o kakvoj Srbiji taj tajanstveni čovek sanja, idealna država je ona gde sam  ja predsednik opštine, i to u prestonici, to sam mislio da je kompletna Šapićeva ideologija, ali pojavivši se na izborima za parlament doktor nauka nagovestio je da se nada nečemu još veličanstvenijem.

Naslovna fotografija: Instagram@buducnostsrbijeav