Dekorisanje pregazilo duh grada 1Foto: Freeimages/cierpki

Grad prestaje da bude grad kada u njemu ulice postanu samo saobraćajnice i kada kuće postanu objekti koji su postavljeni negde (ne-gde), bez ikakvog prostornog plana.

Kada se gradski život izmešta u šoping parkove na periferiji. Kada fontane stoje na ostrvima i kružnim tokovima – eto, da bi tu stajale.

Kruševac, kao urbanistička celina, nestaje od kada je Zavod za urbanizam postao još jedno javno preduzeće lišeno svojih primarnih funkcija i od kada odluke o formiranju grada donose ljudi kojima su gradovi ništa više nego skup izgrađenih objekata.

Povodom rekonstrukcije Hotela Rubin i Trga kosovskim junacima, razgovarala sam sa autorom pomenutog hotela, dela koje je nestalo rekonstrukcijom iz 2019, arh. Ilijom Mijovićem, a kratak osvrt na savremenu urbanističku istoriju Kruševca poslužiće nam kao podsetnik na vremenski i prostorni kontekst objekata u pitanju.

Krajem 50-ih Kruševac donosi odluku da postane novi grad.

Svakako diskutabilna odluka, ali u kontekstu talasa tadašnjeg ubrzanog razvoja, prepoznaje se i njena opravdanost.

Trg koji se nalazi na sredini linearnog pravca između tzv. Donje i Gornje Vage, svojim položajem dobija na značaju kao Centralni gradski prostor.

Za dan koji obeležava šest vekova Kruševca formira se novi izgled centralnog trga po ugledu na evropske gradove u razvoju, po arhitektonskom rešenju arh. Nade Dželebić.

Na njegovom čeonom delu, oko kojeg se razlivaju tokovi ulica, dočekuje nas Spomenik kosovskim junacima Đorđa Jovanovića, završen 1904. i nagrađen zlatnom medaljom na izložbi u Parizu 1902. godine.

Za to da spomenik ostane tu gde jeste, i da se oko njega formira budućnost, 70-ih godina izborila se grupa ljudi iz Zavoda za urbanizam na čelu sa tadašnjim direktorom, inž. Predragom Milojkovićem.

Hotel Rubin, arh. Ilije Mijovića, otvoren maja 1975. svedene siluete umotane u beli, crnogorski mermer, predstavljao je jasan primer kasne moderne u jugoslovenskoj arhitekturi, sa tipičnim karakteristikama konstuktivističkog uticaja.

Primenom crnih elemenata u nizu, proporcionalno postavljenih prema belom kamenu, konstruktivni elementi postaju ornamenti i fasada dobija neupadljivu, ali prisutnu dinamiku.

Tamnim i svetlim nizom se grafički ističe vertikalnost, i vizuelno se smanjuje gabarit kubusa koji nosi sobni trakt.

Horizontalnim, aneksnim delom, u kojem su javni prostori hotela, prožimala su se brutalistička načela.

Hotel je tako predstavljao nasleđe jugoslovenske arihitekture, oličje jednog vremena.

A kao centralno mesto okupljanja, imao je i ključnu poziciju u razvoju društvenog života Krusevca, što nam dodatno govori o njegovom značaju i imperativu očuvanja njegovog originalnog izgleda.

Arh. Mijović u svom prisećanju naglašava da je „najveća vrednost trga, spomenik“ i da pogled uvek mora biti okrenut ka njemu.

Bela mermerna fasada Hotela činila je skladnu pozadinu spomeniku i elegantog suseda neoklasicistične opštine.

Visina od devet spratova je takođe predviđena u rešenju Trga N. Dželebić, iz ’71, kao objekat dominantne visine u sklopu Trga.

Kao referencu, arhitekta Mijović navodi Trg svetog Marka u Veneciji.

Rubin je imao svoje ponosno mesto u sklopu trga, dok je istovremeno davao prostora i drugim objektima.

Danas, 2020. godine, kada sa istog mesta na trgu pogledamo ka jugozapadu ugledaćemo jednu teško opisivu, novu fasadu, koja panelima sa pravougaonom braon-bež-belom šarom prekriva novi volumen hotela.

Terase koje su formirale razbijene šestougaonike su nestale ispod šarenog pokrivača, a čuveni devetospratni kubus je proširen i zaobljen.

Između nizova panela prelepljenih preko mermera, pojavili su se disproporcijani nizovi staklenih površina.

Preko središnjeg niza panela, gledano sa Trga, stoje hozontalne šipke u visini ograde balkona, ali balkona nema, stoga se postavlja pitanje da li su to elementi konstruktivne prirode ili u službi ornamenta?

Kada pogledamo prikaz projekta rekonstrukcije (render) koji je postavljen sa potpisom Bureau Cube Partners projektnog biroa, ono što nam prvo upada u oči jeste činjenica da je, u 3D modelu, okolina formirana od belih kocki/pravougaonika, što znači da je urbanistički kontekst potpuno zanemaren.

Moj sagovornik, arh. Mijović, sa svojih 86 godina priseća se nekih drugih vremena u arhitekturi na našim prostorima, i taj novi hotel naziva „Papagaj“.

On, autor dela, nikada nije dao svoju saglasnost!

A konsultovanjem Zakona o autorskim i srodnim pravima shvata se o kakvom frapantnom kršenju autorskih prava je ovde reč.

Arhitektonski i urbanistički detalji Kruševca gotovo da su nedostupni, ali to ne znači da ne postoje.

Prostori puni istorije, i bitni za razumevanje iste, brišu se i nasilno čine svojima, i pokušavaju se ostaviti neki novi, veoma upitni tragovi.

Kako je dozvoljeno da nagon za dekorisanjem pregazi identitet i duh grada?

Zašto institucije ne čine ništa protiv projekata koji nemaju ali baš nikakvo opravdanje?

Nedopustivo je da arhitekti, pri izradi novih projekata ili rekonstrukcija zanemaruju slojeve jednog grada!

Arh. Vitruvije je istakao da „arhitekta mora budno da čuva svoje dostojanstvo i glas“ – a glas Milana Raškovića, i Bureau Cube Partners, koji su uradili rekonstrukciju Hotela Rubin, pretvorio se, poslužiću se sintagmom „Iz Beležnice Arhitekte“ P. Vertovšeka, u „jezik bez sintakse, rečnika i gramatike.

Neartikulisani govor bez dikcije“. M. Rašković i tim niti su kontaktirali arh. Mijovića, koji je nosilac autorskih prava, niti su se odazvali njegovom pozivu, kada je pokušao da uspostavi kontakt sa njima.

Na tri protestna pisma, Opštini, glavnom urbanisti i investitoru, samo ukratko dobija odgovor od Opštine da je sve urađeno po pravilima.

Objekat, koji je oličenje trajanja jednog grada tek tako nestaje i na njegovo mesto dolazi nered i nesklad!

Nasilno ostavljanje tragova se širi i na virtuelne trgove gde se na jednom od poznatijih foruma gradnja.rs, gde M. Stojanovića, istoričar umetnosti, svoj lični stav daje bez ikakvih argumenata, vidno i sam nedovoljno informisan o pozadini teme o kojoj samouvereno piše. Citiram:

„(…) Ova beličasta kula, sa manjim ekspresionističkim detaljima bila je pravi izazov za Raškovićev tim. Kako hotelski kompleks nije pod zaštitom, arhitekte su imale odrešene ruke da ga preoblikuju u duhu savremene arhitekture, pa bi od jednog dosadnog i širom Srbije viđenog monolita, hotel mogao da dobije originalni izraz.

U projektu se oseća uticaj ruskog konstruktivizma, (…) Pravi omaž arhitekti Ivanu Leonidovu. (…)“

Ako je M. Stojanović hteo da uporedi projekat Hotela Rubin iz 1975. sa diplomskim radom I. Leonidova za projekat Lenjinove palate, 1927. dominantne vertikalne kule i horizontalnim traktom trećine visine kule – nikako ne priliči komentar o „dosadnom i širom Srbije viđenom monolitu“ zato što bi, kada već spominje projekat kao referencu, trebalo da zna da je taj rad Leonidova okarakterisan kao revolucionaran u arhitekturi.

Valjda se revolucionarni projekti, i omaži istim, čuvaju od toga da neko svoju maštovitost prelepi preko njih?

Dok gledamo šta se ispred naših očiju dešava sa našim gradovima, zavrti nam se u glavi pri pomisli da već gledamo u trag našeg vremena.

Umesto razmišljanja o ponovnom aktiviranju grada i kako novo uklopiti u već postojeće – posebno kada se radi o jugoslovenskom arhitektonskom i urbanističkom nasleđu, gradi se dalje bez ikakvog kohezivnog plana, preko vec postojećeg.

Vrti se u nekom začaranom krugu lažnog napretka!

I na kraju stav arhitekte Ilije MIjovića o urađenoj rekonstrukciji Hotela Rubin iz razgovora, 5. septembra 2020:

„Moje mišljenje je da ovo nije smelo da se dogodi. Ja bih razumeo da je došlo do adaptacije, promene unutrašnjih zidova – ali svaka adaptacija ili rekonstrukcija objekta koji tu postoji 45 godina, mora ispoštovati arhitekturu objekta. Ali da vi napravite ovakvu šaradu, koja uništava i spomenik…ja sam protiv toga!“

Autorka je studentkinja završne godine master studija arhitekture i urbanizma na Univerzitetu primenjenih nauka u Potsdamu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari