Bijelsa

Getty Images
Bijelsa je već stekao status heroja među navijačima Lidsa

Možda ste već čuli priču o tome kako je Marselo Bijelsa ručnom bombom pretio pristalicama sopstvenog tima. Ili onu kako je odveo argentinsku reprezentaciju na Svetsko prvenstvo 2002. godine naoružan sa 2.000 video kaseta utakmica njenih protivnika.

A onu kada je golmanu tima naredio da svaku loptu ispuca van terena, jer je smatrao da je protivnikova slabost upravo ubacivanje lopte u igru?

Bijelsa je pedantni, opsesivni i zagonetan trener, uz koga idu mnogi mitovi. On je jedna od najintrigantnijih ličnosti današnjeg fudbala i upravo je stigao u Premijer ligu.

Pojedini njegovi bivši igrači tvrde da nijedna od pomenute tri priče nije istinita.

Ipak, u ove vanvremenske priče se i dalje veruje, jer su u potpunosti u skladu sa njegovom ličnošću.

On ne samo da je pocepao trenerski priručnik, nego ga je stavio u mašinu za seckanje papira i ponovo sve zalepio.

To je učinio na način koji ide uz njegovu filozofiju fudbala i koju je preneo na vojsku učenika, među kojima su i Pep Gvardiola (sadašnji trener Mančester Sitija) i Maurisio Poketino (nekadašnji trener londonskog Totenhema).

U dokumentarnom filmu BBC-ja – Bielsa: the manager behind the myths– o 65-godišnjem Argentincu govorili su ljudi koji su približili ličnost ovog svetskog putnika, koji je išao od Buenos Ajresa do Bilbaa i od Meksika do Marseja…

Pokušali su da dočaraju kako je zaista raditi sa ovim čuvenim i zahtevnim trenerom.

Pred vama je portret fascinantne osobe, ali i lika sa mnogo mana, koji počinje novo, trnovito poglavlje u karijeri.

Bijelsa potiče iz Rozarija, glavnog grada argentinske provincije Santa Fe. Bio je srednje dete u porodici političara, advokata i diplomata.

Dok su njegovi brat i sestra nastavili porodičnu tradiciju u pravu i politici – njegov brat Rafael je argentinski ambasador u Čileu – Bijelsa se predao fudbalu, svakodnevno tražeći od majke da mu kupuje svu sportsku štampu.

Iako je nakratko postao igrač prvog tima Njuvelsa, ubrzo je shvatio da ga fizička ograničenja, ali i britak um, čine pogodnijim za trenera.

Prestao je da igra sa 25 godina i posle kratkog vremena koje je proveo vodeći tim Univerziteta u Buenos Ajresu, preuzeo je omladinsku akademiju u Njuvelsu, razvivši forenzički pristup analize igrača, koji ga nije izdao do danas.

„U Argentini, skauti klubova proviruju u svaku sirotinjsku četvrt, u svaki park, u svako igralište, nadajući se da će pronaći novog Mesija, Maradonu ili Batistutu.

„Ali ono što je Bijelsa uradio, u tipičnom Bijelsinom stilu, jeste da je u svemu tome usadio neverovatnu pedantnost i organizovanost“, kaže Marsela Mora Arauho, koja piše o argentinskom fudbalu.

Tako je, vozeći se u malom fijatu sa trenerom omladinskog tima Horheom Grifom, prelazio hiljade kilometara po Argentini, dodaje ona.

Ako bi im se dopao neki fudbaler, otišli bi da ga vide, bez obzira na to koliko je sati, navodi.

„Kada je Poketino imao 12 godina, Bijelsa je probudio njegovu porodicu u dva ujutru i rekao njegovoj majci da bi želeo da dečko potpiše ugovor sa njima.

„Kada je majka ušla u sobu, mali Poketino je spavao. Bijelsa joj je tad rekao: ‘Ne brinite, ne treba da pričam sa njim, želim samo da mu vidim noge'“.

Poketino i njegove izvajane fudbalske noge postali su stub Njuvelsa, koji je osvojio dve titule šampiona Argentine pod vođstvom Bijelse.

Jedan od saigrača Poketina iz tog vremena – Rikardo Lunari – prisetio se kako ga je Bijelsa angažovao nakon što je postigao het-trik za nekadašnji lokalni tim 1985. godine.

„Posle te utakmice, Bijelsa je prišao mom ocu i pitao me da me dovede u Njuvels“, kaže Lunari.

„On, zaista, okuplja svu vašu pažnju. Iznenadio sam se strastvenošću kojom govori o fudbalu. Nije govorio samo ustima – govorio je rukama i telom. Pomislio sam: ko je ovaj čovek?“.

Bilo je to mnogo pre nego što će Lunari početi da proliva litre i litre znoja na mukotrpnim treninzima pod Bijelsom. Takav način treninga postao je zaštitni znak argentinskog trenera.

„Za nas, momke od po 15, 16 godina, koji smo do tada igrali uglavnom iz zabave, bila je to velika šansa“, priseća se Lunari.

„Ranije bismo trenirali po sat i po, ali pod Marselom smo trenirali po tri sata, sa tolikom koncetracijom i fizičkim intentizetom na koji nismo bili navikli“.

„Bilo nam je teško da sledimo tok njegovih dubokih misli“.

Bijelsa

Getty Images
Bijelsa sa argentinskom fudbalskom reprezentacijom na Svetskom prvenstvu 2002.

Guranje mladih igrača do njihovih fizičkih i mentalnih granica bila je srž Bijelsine trenerske karijere.

U Lidsu su igrači navikli da se takmiče u „totalnom fudbalu“, u mečevima visokog intenziteta, gde lopta gotovo nikada ne izlazi iz igre.

Bivši vezista Meksika Pavel Pardo seća se kako je Bijelsa oduševljeno posmatrao kako njegovi mladi napadači treniraju do krajnjih granica u ekipi Atlas Gvadalahara, u koju je došao nakon Njuvelsa 1993. godine.

„Imao je knjigu za vežbe, poput nekog vojničkog priručnika i za sve to vreme dok nam je bio trener, nijednom nismo ponovili istu vežbu“, kaže Pardo koji je u meksičkoj reprezentaciji zabeležio 146 nastupa.

„Posle treninga bismo bili nasred igrališta i jedva da smo disali. A on bio presrećan kad nas vidi takve“.

Kad vam je Bijelsa učitelj, trening se ne završava na terenu.

Lunari i Pardo se prisećaju kako bi odlazili kućama gde bi morali da gledaju snimke protivničkih timova, a potom bi ih Bijelsa propitivao o sastavima, taktici i rutinama u igri rivala.

Tokom venčanja nekadašnjeg defanzivnog igrača Njuvelsa Darija Franka, Bijelsa je odveo ceo tim u hotelsku sobu gde su zajedno gledali utakmicu narednog rivala.

Nije, zaista, onda teško razumeti zašto je Bijelsa dobio nadimak „Ludak“.

Kada je reč o ovom neobičnom treneru, uvek je mudro očekivati neočekivano.

„Jednog dana smo došli na trening, a Bijelse nema“, priča Lunari.

„Čuli smo njegovu viku, instrukcije, ali nismo mogli da ga vidimo. Odjednom, eto ga. Bio je na drvetu odakle je imao najbolji pogled na teren“.

Bijelsa

Getty Images
Čileanski reprezentativci okupljeni oko laptopa, gledaju Bijelsine instrukcije

Tokom trenerske karijere duge 30 godina, Bijelsini metodi pomogli su mnogim igračima da se razviju i naprave uspehe.

Navijači Lidsa oduševljeni su dramatičnim poboljšanjima u igri pojedinih fudbalera, poput Mateusa Klika, kapitena Lijama Kupera ili Kalvina Filipsa, koji je nedavno debitovao za englesku reprezentaciju protiv Danske.

Španski napadač Aric Aduriz, koji je godinu dana sarađivao sa Bijelsom u Atletik Bilbau, daje zaslugu argentinskom treneru za sopstveni, neverovatni razvoj u boljeg igrača kasno u karijeri.

Od 158 golova koje je Aduriz dao u španskoj ligi, 104 je zadao kada je imao više od 30 godina.

„Bez ikakve sumnje, te godine sam najviše napredovao kao igrač, jer su me njegovi visoki zahtevi gurali da dam maksimum na terenu“, rekao je Aduriz.

„On zahteva maksimum od sebe i tima i zato svake sekunde morate da budete oprezni i spremni. Svaki trenutak na svakom treningu je bitan – svaki prvi dodir lopte, svaki udarac, sve što uradite on analizira i toga ste svesni na svakom treningu“.

Aduriz dodaje da je pod Bijelsom stekao samopuzdanje.

„Njegova analiza do najsitnijih detalja, svaka sitnica u igri… to se odražava na vas i čini da budete još bolji“.

Bijelsa

Getty Images
Bijelsa kao trener Olimpika iz Marseja

Bijelsa se dokazao kao trener koji ima kratkoročne rezultate i uspehe, ali često je kritikovan jer njegove iscrpljujuće rutine dovode do toga da igrači sagore uoči ključnih utakmica za medalje.

U prvoj sezoni u Bilbaou, Bijelsin tim je stigao do finala Lige Evrope i španskog Kupa kralja, ali je u obe završnice ubedljivo poražen (od Atletiko Madrida i od Barselone).

U Marseju je, u sezoni 2014/15. Bijelsin tim bio vodeći do Božića, ali je potom „pao“ u formi i završio prvenstvo na četvrtoj poziciji.

„Bili smo iscrpljeni“, kaže defanzivni fudbaler Rod Fani.

„Pshički je bilo veoma teško ponavljati se iz dana u dan. Morate da budete veoma jaki. Otprilike, kao da radite u fabrici. Dođete na posao, ponavljate proces, pa opet i opet, i onda idete kući“.

„Kada to radite iz dana u dan, cele godine, to onda uopšte nije lako, verujte mi“.

Prema rečima Fanija, Bijelsin nadimak u Marseju je bio „profesor“, što je trebalo da potvrdi njegov status fudbalskog intelektualca, ali i trenera koji drži do jasne distance na relaciji igrač – trener.

„Ne pozdravljate ga mnogo“, kaže Fani.

„Mislim da sam mu se samo u dva navrata javio. To šokira ljude – odaje utisak kao da je reč o nekakvom čudovištu, ali on to uopšte nije, jednostavno je takav“.

Kada je Lunari došao u Atlas iz čileanske ekipe Univerzidad Katolika, prva stvar koju je Bijelsa uradio bila je da kaže: „Ti ne vrediš milion dolara koliko smo platili za tebe“.

Aduriz ima sličnu priču kada je Bijelsa po drugi put postavljen za trenera Atletik Bilbaa.

„Kada sam ga upoznao, na onaj njegov uobičajen način – otvoreno, bez ustezanja, rekao mi je da on nije želeo pojačanje u napadu, nego da je uprava kluba na tome insistirala i da sam zato potpisao ugovor“, priseća se Aduriz.

„Mislim da me je na taj način testirao – da vidi koliko sam zaista posvećen i odan. Ali, bar sam stekao saznanje da me taj čovek nikad neće lagati. On je vrlo otvoren i iskren“.

Pardo smatra da je ta Bijelsina uzdržanost u odnosu prema igračima moguć uzrok toga što ima skromnu nisku trofeja – tri šampionske titule u Argentini, olimpijsko zlato i to što je sa Lids Junajtedom osvojio prvo mesto u Drugoj ligi Engleske (Čempionšip).

Nekim igračima je neophodno da im trener pokaže malo ljubavi, rekao je Meksikanac.

„Mislim da su Jirgen Klop, Pep Gvardiola i Zinedin Zidan verovatno otvoreniji prema igračima“, dodaje Pardi.

„Bijelsa insistira na sistemu igre, daje nam alat da to ostvarimo na terenu, ali ljudski odnos je trebalo da nam bude bliskiji. On misli da su fudbaleri mašine, ali i mi smo ljudi“.

Lunari, koji je bio Bijelsin pomoćnik u uzbudljivom periodu u reprezentaciji Čilea od 2007. do 2011. godine, kaže da nikad više ne bi radio sa Argentincem.

„Da biste radili sa njim, bili pored njega, treba vam velika posvećenost“, kaže Lunari.

„Strastveno volim fudbal, predan sam mu, ali ne razmišljam o igri 24 sata dnevno. Da biste radili sa Bijelsom treba da budete posebno posvećeni“.

„Ja za to nisam spreman. Ne bi bilo zdravo, ni za mene, ni za njega da radimo zajedno. Nastaviću da mu se divim i da ga poštujem, ali iz daljine“.

Bijelsa, Lids

Getty Images
Bijelsa i fudbaleri Lidsa proslavljaju plasman u Premijer ligu, prvi put posle 2004. godine

Biće, verovatno, mnogo toga za divljenje i poštovanje u Bijelsinom radu u Lidsu.

Lids je novi član Premijer lige, a do elitnog ranga je stigao ne samo zahvaljujući situaciji u vezi sa korona virusom (zbog prekida takmičenja dotadašnji rezultati su automatski priznati), već i zbog načina igre koji je protivnike zbunjivao, jer Bijelsin tim voli da ima posed lopte.

Da li ćemo, možda, gledati kako ovaj veteran među trenerima izvlači pouke iz sopstvenih grešaka?

„Ta njegova rigidnost može da mu se obije o glavu. Nakon što u prvoj sezoni nije uspeo da se sa Lidsom plasira u Premijer ligu svi smo pomislili: ‘Da, to je Bijelsa – blizu a tako daleko'“, kaže Mora Arauho.

„Ali, sad je uspeo i mislim da je to veliki uspeh i iskupljenje, i za njega i za klub“.

Čini se da se Bijelsa tek zagreva da nadogradi status heroja kakav trenutno ima među navijačima Lidsa.

Nekoliko sati nakon što se Lids plasirao u Premijer ligu, pozdravljao se laktovima sa navijačima i fotografisao sa njima ispred kuće u Vederbiju, da bi potom sa igračima otišao na slavlje na Eland roudu.

„Mislim da ga je ta ljubav koju oseća u Lidsu osnažila“, kaže Mora Arauho.

„Ali, isto tako, pritisak u Premijer ligi, sa svim tim novcem i moći, to je za njega nešto sasvim novo. Svašta bi moglo da se dogodi“.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari