Razgovor o nacionalnoj magli 1

Una Sabljaković pita: Premijera vaše predstave „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“, zakazana je za 24. septembar.

Izjavili ste prošle godine da ta predstava tretira „najvažniju temu, zločin genocida, čija nerasvetljena senka pomračuje društvo u Srbiji“. Zvanični stav Srbije i dalje je da u Srebrenici nije počinjen genocid. Da li ćete na premijeru pozvati neke od najviših predstavnika vlasti u Srbiji? Da li mislite da je važno da oni dođu na jednu takvu predstavu? To pitam, između ostalog, jer je 2013, tadašnji premijer Srbije, Ivica Dačić posetio izložbu „Bogujevci – vizuelna istorija, omaž svim porodicama i žrtvama rata“, posvećenu zločinu u Podujevu, gde su pripadnici „Škorpiona“ ubili 14 albanskih civila.

Odgovaram: Sadašnji predstavnici vlasti u Srbiji, neprijatelji su demokratije i kulture dijaloga, dakle kulture. Osim toga, oni su izvan zakona, a predstavljaju zakon. Oni, naime krše najviši zakonodavni akt u ovoj republici, njen Ustav. To sam sve pokazao u predstavi „Vox Dei – građanska neposlušnost“, i u tom eksperimentalnom vremenu jedne pozorišne predstave izveo ih odreda na optuženičku klupu, da im po važećim zakonima sude najbolji – ubijeni sudija Simeunović, ali i ostale žrtve ovog i Miloševićevog režima, u kojem su participirali predstavnici sadašnje vlasti. U predstavi „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“, ubijeni tokom srebreničkog genocida sude učiteljima i duhovnicima predstavnika sadašnje vlasti, dakle, inspiratorima genocida u Srebrenici. Do sada se govorilo i sudilo samo izvršiocima ovog masovnog pokolja, organizatorima i nalogodavcima, ali ne i onima koji su inicirali ovaj zločin, i koji su mentori i sadašnje vlasti, dakle, mentori kulture vladanja kakva je danas na delu i kakva će biti na delu sve dok su oni kulturna elita. Uglednicima te i takve elite niko ne sudi i o njima niko ne govori kao o najvećim, najmorbidnijim zločincima. Oni nisu okrvavili ruke, oni su s ponosom nagovarali druge da to učine. Oni su bezbedno, sa distance, iz svojih udobnih prostranih domova u elitnim delovima prestonice i iz kabineta u SANU, usmrćivali a da sami nisu ubijali. Oni su duhovni oci ne samo ove vlasti nego i njihovih prethodnika i glavnih aktera sadašnje srpske opozicije, odnosno onoga što sebe opozicijom zove. I sad, vi me pitate da li ću pozvati predstavnike vlasti na premijeru. Neću. Premijerno izvođenje predstave imaće direktan televizijski prenos na elektronskoj društvenoj mreži (live stream). To znači da će predstavu, u realnom vremenu njenog proticanja, moći da gledaju i oni koji u tim trenucima nisu prisutni u Centru za kulturnu dekontaminaciju, gde će se premijera izvoditi. A kad pominjete dolazak Ivice Dačića na izložbu povodom grozomornog zločina u Podujevu, treba da znate da sam ja bio na toj izložbi upravo tada, na njenom otvaranju, kad je pomenuti ministar, tada premijer, na nju došao. Kad je on ušao u onu podrumsku prostoriju Kulturnog centra Beograda, ja sam okrenuo leđa, u znak protesta, jer je on bio glasnogovornik, portparol Slobodana Miloševića u vreme kad je taj pokolj u Podujevu obavljen. Za mene je njegova pojava na toj izložbi primer blasfemije. Odmah sam zatim, 19. decembra 2013. godine, u Danasu objavio tekst: „Na kolena!“ Pročitajte ga! Podlost je najgore vrste mešati žrtve i odgovorne za njihovo stradanje.

PITANJE: Prošle godine ste rekli da je „bit jedne republike da se stavi na stranu žrtava koje nisu njeni građani, a protiv zločinaca koji su njeni građani“. Često se pokazuje da u Srbiji vlada upravo suprotna logika. Da li je Srbija danas spremna za ono što smatrate suštinom jedne republike? To pitam i zato što, prema istraživanju Helsinškog odbora za ljudska prava, koji je producent vaše predstave, 38% srednjoškolaca smatra da u Srebrenici nije počinjen genocid.

ODGOVOR: Srpska kulturna elita je i danas ista ona iz vremena izvršenja genocida u Srebrenici. Samo su ta gospoda, u međuvremenu, namakla godina, sala i još imovine i moći. I danas je, dakle, to ista primitivna, ksenofobna i autoritarna kulturna elita. Takva je i njena vlast, ali i njena opozicija. Od ove vlasti se, prema tome, ničem dobrom ne treba nadati, jer ona nekakvo dobro može da počini samo kao ustupak, pod ucenom, da bi sačuvala svoje nepojamno bogatstvo i groteskno neprimerene pozicije u državi. Srbija tek treba da postane republika, dakle, stvar svojih građanki i građana: država u kojoj su njeni građani jedini suveren u njoj i za nju, a to piše čak i u aktuelnom Ustavu, doduše, kao mrtvo slovo na papiru, tačnije – kao ubijeno slovo na papiru. Ova vlast izvršila je genocid nad članovima Ustava Republike Srbije. Da Srbija postane istinska republika, na tome sistematično radim kroz pozorište i drugu javnu svoju delatnost.

PITANJE: U jednom intervjuu 2017. ste rekli da ste, kada ste radili na predstavi „Enciklopedija živih“, bili izričiti da ne želite obezbeđenje na izvođenju. Prošle godine su desničarske grupe prekinule vaš performans koji je Uvod u predstavu o Srebrenici. Da li je takav stav u vezi sa obezbeđenjem posledica vašeg uverenja da je „cilj pozorišne umetnosti da se publika stavi u akciju“? Da li pozorište više od drugih umetnosti ima potencijal da omogući dijalog različitih, gotovo suprotstavljenih strana?

ODGOVOR: Da, Uvod u predstavu bio je prekinut, ali ne i sprečen. Štaviše, taj polusatni prekid jednoipočasovnog uvoda, postao je njegov integralni deo. Presna stvarnost dominantnog političkog i etičkog diskursa u Srbiji, grunula je na Kolarac tog 11. jula 2019. u 20 časova i 10 minuta, kao realni primer, kao original onog o čemu se u tom Uvodu simbolički govori kao o ključnom problemu. Oni koji su tada došli da spreče moje predavanje i performans, slaveći ratne zločince kao svece i negirajući genocid u Srebrenici, bili su glavni akteri, glavni likovi tog neobičnog pozorišnog čina. Da, ja sam protiv policijskog obezbeđivanja pozorišnih predstava. Istinsko pozorište je rizik par excellence. Prošle godine, u Uvodu u predstavu o genocidu u Srebrenici, pojavila se, dakle, živa istina o laži koja Srbiju drži u okovima 30 godina. Zašto ovde živimo ovako teško? Zato što je stvarnost simptom – simptom vladajuće ideologije. Dakle, stvarnost može da se promeni korenito nabolje. I moguće je da ljudi ovde žive u miru, dostojanstveno i pametno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari