Svake jeseni laste odlaze na jug ali se vrate svojoj kući i svom gnijezdu. Kada rujan dotakne lišće zlatnim bojama laste se okupe u jata i kreću ka toplijim krajevima. Te lijepe i osebujne ptice su nevjerovatno izdržljive i kažu da čak mogu u kontinuitetu preletjeti ogromne udaljenosti. U svom putovanju prema toplijim krajevima mogu stići i do Indonezije. Mornarima donose sreću jer kada ih vide znaju da su na dobrom putu. Kada proljeće zasja svojim sjajem laste se vraćaju kući u svoja stara gnijezda. Vrate se u svoje male domove.
Da li ima išta slikovitije od snage malih ptica koji se ogriju na suncu tuđeg neba ali im to ne ugasi želju da se vrate kući. Taj osjećaj želje za povratkom poznat je svakome ko je napustio svoj dom, domovinu i otišao u svijet. Iako u tom bijelom svijetu ima neviđenih ljepota, ekonomskih mogućnosti i blagodeti često kao grom iz vedra neba bljesne želja za nečim dragim i bliskim koje se može vezati samo za jedno mjesto, mjesto gdje si se rodio, i gdje su tvoji korijeni, gdje si naučio svoj maternji jezik i bezbroj nijansi tog jezika koji te zauvijek označio i upisao ti šifre u tvoje gentske formule. U tim šiframa su upisani i svi tvoji preci. Puno je toga u malim savršnim mikrokosmosima svakog ljudskog bića i to ostaje zauvijek u tebi kao trajno sjećanja i ona ljubav koja kao lokvanj procvjeta s vremena na vrijema i zaustavi nas u našem letu prema raznim ciljevima, zaustavi nas na nekom mjestu, nepozvana i neočekivana. Ona ne bira ni mjesto ni vrijeme, ni trenutak jer je sva iznenađenje što i jeste obilježje svake ljubavi. Laste se vraćaju, vraćaju se i ljudi koji su otišli ako ne fizički, vraćaju se u svojim mislima i emocijama. Ti bljeskovi su svjetlost u nekom dodiru s predmetom, rječju, pjesmom, starom fotografijom, pričom ili možda i filmom. Jednostavno nešto bljesne iznutra i vrati te u tvoju avliju, dvorište, ulicu, dnevnu sobu, plesnu dvoranu, druženje uz pjesmu i gitaru, majčinu toplu ruku, lijepu haljinicu ili nove cipele, učitelja ili nastavnicu, dan kada se jeo šnjitu s kajmakom ili paštetom i mislio da niko nije sretniji jer te čeka kupanje u hladnoj rijeci sa dječurijom iz ulice i rječnim ribama, prvi spomenari i dnevnici u kojima pišeš stihove velikih pjesnika i najljepše citate velikih ljudi i sam gledaš kako rasteš sa svakom stranicom i novim zapisom.
Sve je to tu duboko u čovjeku i neprimjetno se talasa pod onom svjetlošću koja podsjeća na najljepše zalaske sunca. Svjetlost podiže sve što diše životom. Podiže svaku travku i laticu, leptirovo krilo i šapicu…i svaku kapljicu vode. To su one fine nijanse ljepote koje su oko tebe ali i u tebi.
I zato je čovjeku dato da ima mjesto rođenja, da ima jezik svoj, grad svoj, državu svoju i porijeklo. Sve je to dio atoma i molekula svakog živog bića koje nas čine onim što jesmo. To su neizbrisivi tragovi koji pod određenim okolnostima mogu prijeći u dublje slojeve i postati nesvjesni dio naše psihe ili ih neki žele namjerno potisnuti i izbrisati u nekom novom životu. To su tragovi u nama i o nama.
Vedri trenuci sjećanja nam često pomažu da lakše prebrodimo teške trenutke stvarnosti. Oni nam budu ona dragocjena kap koja nam pokvasi žedne usne i dušu i ulije tračak nade koji pokrene onu zdravu energiju kretanja, ići i samo ići naprijed u novi dan u novu pobjedu.
Okolnosti čine da odlazimo i ostavljamo svoja gnijezda i stabla i idemo da se spasimo ili okusimo ljepotu daljina i boljeg života. Razni su razlozi i okolnosti da krenemo tuđim drumovima i stvaramo nove domove i gnijezda u dalekim i nepoznatim vrletima. Veliki su to koraci i velika hrabrost, i borba da počneš ispočetka u nekoj neobjašnjivoj samoći, koja se ne javlja često ali je tu i s vremena na vrijeme poput gorkog okusa pelina podsjeti te da si gost u nečijoj zemlji, pod tuđim nebom, na kojem nikada neće zasjati zvjezdani grozdovi tvoga neba ni ono Sunce pod kojim si žmirkao kao dijete, ni ona slatkoća šumskih jagoda i trešanja i svega što te nekada činilo sretnim.
Sreća da su ti trenuci kratki i slični bljeskovima munje u ljetnjem danu.
Oni dolaze i tonu iznutra, u dubine u kojima se ljuljuškaju i čekaju nova cvjetanja.
Laste odlaze na jug da prežive zimu. Odlaze i vraćaju se. Ljudi odlaze za boljim životom, avanturom ili da spase goli život, svoj i svojih najmilijih. Sve je to dio ljepota i one borbe preko trnja i kamenja. Trnovit je put do slobode i boljeg života. Niko nije ubrao ružu a da ga nije bocnulo trnje.
I sve te emocije i lokvanji i svjetlosti i tragovi čine ljude ljudima i veže ih onim nevidljivim vezama. Jezici su različiti, boje kože mogu biti različite, konfesije, reljefi, navike i kulture ali ono u nama je zajedničko i svojstveno ljudima. Ma gdje bili, koji jezik govorili, u šta vjerovali, čemu stremili naša bol je ista, i ljubav, i nada, i radost i tuga. Čovjek je čovjek. Žena je žena. Dijete je dijete. Sunce je Sunce. Kiša je kiša….Naše postojanje i energija su dio velikog svijeta, dio Kosmosa, njegove ljepote i bezgraničnosti koja nas majčinski čuva da se ne survamo i potonemo u mraku.
Trnovit je put do zvijezda ali je put do dobra je tu pored nas i u nama. Treba ga samo izabrati i pustiti da bude dio nas i naše svakodnevice.
I svake godine te divne i hrabre ptice lastavice ostavljaju svoja topla gnijezda i lete prema Jugu. Na tom putu puno njih ugine, razboli se i ostavi svoje koščice ispod nepoznatih drveća i drugačijih cvjetova. Ugase se na letu između dva doma. Ali nikada ne odustanu od novog leta kada rujan zaruji i kada jutra postanu hladnija i rosnija. Nikada ne odustanu od leta, od života i radosti slobodnog neba.
I mi koji smo se otisli u daleka bespuća smo svjetlaci koji ne odustaju od svjetla i slobodnog leta. I mi smo laste jer u sebi uvijek nosimo i svoja stara gnijezda.
Vasvija Dedić-Bačevac
