Šta (ni)je nasilje? 1

Biti ili ne tući se – pitanje je sad?

Čuvena dilema najčuvenijeg danskog kraljevića o nasilnoj akciji nasuprot pasivnom otporu pogađa aktuelnu metu: „Da li je dostojnije trpeti praćke i strele sudbe nasilne – ili oružje dići na more muka, i otporom ih zauvek okončati sve?“ U istom trećem činu, imao je drug Hamlet još podosta suvislih opaski o nepravdama tlačitelja, preziru oholih, te bezakonju i drskosti vlasti.

Premotajmo četiri stoleća unapred, i slične dileme o nasilju i nenasilju kao metodama borbe opsedaju demonstrante, kao i analitičare u Republici Srbiji. Sjajni Mijat Lakićević, za precizan opis te gužve, posegnuo je za Šekspirovom komedijom, a ne tragedijom – Mnogo buke ni oko šta.

Međutim, pitanje ostaje. Da li su za svrgavanje vlasti efikasnije one nasilne ili nenasilne metode borbe? Svako će tada izvlačiti svoj omiljeni komad mesa iz gulaša istorije.

Neko Gandija i Martina Lutera Kinga, a neko Lenjina i Čea Gevaru. A stvarnost je, naravno, mnogo kompleksnija od proste dihotomije nasilje-nenasilje. Na primer, ikonički mirovnjak sa lenonkama, Gandi, dobrovoljno je učestvovao u čak dva britanska rata u Južnoj Africi, zaradivši i medalju za hrabrost.

Vlasti su Martina Lutera Kinga neprekidno sumnjičile, pratile, hapsile i zatvarale upravo zbog – izazivanja nasilja.

King u svom čuvenom tekstu Pismo iz birmingemskog zatvora (u kojem sigurno nije završio zbog gajenja maslinovih grančica) otvoreno navodi da ljudi imaju moralnu odgovornost da krše nepravedne zakone i da pokreću direktne akcije, umesto da mirno čekaju pravdu pred sudom.

S druge strane, prevrat boljševika ili Oktobarska revolucija zapravo je bila izuzetno mirna. I odigrala se bez i jednog ispaljenog metka ili ljudske žrtve. Boljševici Lenjina i Trockog su 25. oktobra ujutru, bez otpora, zauzeli sve delove Petrograda osim Zimskog dvorca, tog sedišta Privremene vlade (i sa oko 3.000 naoružanih vojnika, oficira i kozaka).

Oklevali su upravo da bi izbegli nasilje i krvoproliće, te su pregovarali od šest uveče do oko dva ujutru, kada su poslednji oficiri mirno napustili palatu.

Ličnostima koje su pribegavale nasilju, uništavale imovinu i kršile zakone krcate su i stvarna istorija i popularna kultura.

Uostalom, Betmenov automobil sigurno nije prošao tehnički pregled. Ali, samo neke od njih istorija proglašava herojima i borcima za slobodu, dok one druge smatra teroristima, siledžijama i nasilnicima.

Drugim rečima, pogrešno je i pitanje i metodologija. Nemoguće je povući jasnu liniju između nasilja i nenasilja, zato što je nasilje isuviše ambivalentan, labav, nejasan i dvosmislen koncept.

Kako o toj stvari odlično piše američki teoretičar i anarhista Piter Gelderlos, nasilje zapravo – i ne postoji. Ono nije realna stvar, već sociopolitička kategorija, koncept ili konstrukt.

Kao i negativna etiketa. Razmislimo o sledećem. Ako je nasilje pre svega nanošenje bola drugoj osobi, da li je nasilje i kad žena udari silovatelja, da bi mu pobegla?

Da li tada govorimo da je ova žena bila nasilna? A kad borilačkom veštinom slomi ruku džeparošu, kako bi sačuvala svoju torbu? Ukoliko (ni) ovo nije nasilje, već samoodbrana, da li je samoodbrana i kad se potučemo u kafani – ukoliko samo reagujemo na udarac koji nismo izazvali, niti ga uputili prvi?

Međutim, šta ako pesnicama odreagujemo na uvredu? Da li je i psovka nasilje? A govor mržnje? Vršnjačko maltretiranje u školi? Seksualno uznemiravanje na poslu? Proganjanje? U fizičkom svetu? Na internetu?

Da li nasilje uopšte mora da izaziva bol i fizičku povredu? Ili može i patnju i nelagodu, kao npr. udisanje suzavca? Da li nos mora da bude krvav, ili može da bude samo iziritiran i slinav?

Da li se u nasilje računaju i povrede tzv. časti ili ugleda? A ljudskog dostojanstva? To jest, da li je nasilje i bilo kakva nevoljna prinuda nad ljudskim bićima? Na primer, kad gazda primorava radnike da za pokretnom trakom nose pelene, umesto odlaska u toalet?

Da li je nasilje primoravati ljude da na 45 stepeni Celzijusa i bez ventilacije rmbače po 12 sati dnevno, sedam dana u nedelji, ušivajući patike u Bangladešu za dolar na dan?

Da li je nasilje povreda na radu, zbog neadekvatne zaštite? A neprijavljeni rad u kafiću ili trafici, ako lišava ljude zdravstvene zaštite?

Ili strukturni rasizam koji ne zapošljava Rome? Da li je nasilje otpuštanje sa posla, ako čoveka vodi u siromaštvo i glad? A kad banke građanima pokradu deviznu štednju?

Udvostruče ratu stambenog kredita u švajcarcima, pa im sudski izvršitelji otmu krov nad glavom? I zašto nije? Već za sve ovo imamo neke druge termine i eufemizme?

Da li je nasilje koje je legalno takođe nasilje? Na primer, bolno zavrtanje ili vezivanje ruku lisicama prilikom hapšenja? Ne? A je li nasilje – legalna smrtna kazna?

Streljanjem i vešanjem? A električna stolica ili smrtonosna injekcija, ako pri tom udobno sedimo? Da li je nasilje lišavanje slobode ljudskih bića, odnosno držanje nesumnjivih kriminalaca u zatvorskim ćelijama?

A političkih protivnika i disidenata? Zatim, da li je nasilje nedostatak kreveta za sve u (kovid) bolnicama? Neadekvatna nega u staračkom domu?

A naša sopstvena nebriga prema starim i nemoćnim roditeljima? A eutanazija? Hm, da li je nasilje hraniti decu nezdravom hranom koja izaziva dijabetes? Gaziranim sokovima?

Da li su saobraćajni prekršaji takođe – nasilje? I zašto nisu, ako smo pijani seli u limenu kantu koja razvija (samo)ubilačku brzinu od stotinu i kusur kilometara na čas? Najzad, da li je nasilje kad država mobiliše ljude za – rat?

Ima tu i istorije i kulture. Fizičko kažnjavanje sopstvene dece dugo se nije smatralo nasiljem, već – vaspitanjem. Učitelji su takođe pedagoški šibali đake po školama.

Da li je nasilje odlazak u ćošak? Ili samo klečanje na kukuruzu? Slično je bilo i sa premlaćivanjem žena u braku, koje danas već nazivamo nasiljem (ali u porodici), dok ranije nismo.

Šta (ne)će biti nasilje u kulturama budućnosti?

Da li je (psihološko) nasilje i masovna indoktrinacija religijom, odnosno kontrola i tortura dece usađivanjem straha od pakla u zagrobnom životu? A kontrola ljudske seksualnosti, tj. zabrana predbračnog seksa, preljube, masturbacije?

Da li su nasilje i ugovoreni brakovi dece i omladine među porodicama? Ako nasilje jeste kamenovanje preljubnica, da li su to i prezir i izopštavanje iz zajednice?

Da li je pornografija nasilje? A udarci po zadnjici tokom seksualnog odnosa, uz svesni, voljni i obostrani pristanak partnera?

Konačno, da li nasilje podrazumeva samo odnos između ljudi, ili i odnos između ljudi i životinja? Okej za mučenje pasa i mačaka, ali da li je nasilje držati stoku ili kokoške u onim kavezima, u stanju neprekidne patnje i bola?

Saučestvujemo li u tom nasilju kupujući industrijsku piletinu i govedinu? A povrće?

Da li je krčenje tropskih šuma buldožerima kako bi se posadila nekakva žitarica takođe nasilje prema jednim živim vrstama (drveću) u korist drugih (kukuruza i čoveka)? Šta ako je nasilje samo prirodna činjenica među ljudskim i ne-ljudskim životinjama (i biljkama) u evoluciji posredstvom prirodne selekcije?

Da li je nasilje kada grabljivica ulovi i pojede svoj plen? Šta sa ostalim prirodnim fenomenima? Ako nas zatrpa zemljotres, razvali uragan, udavi cunami?

Da li je nasilje kada nas udari grom? Ili je i to nešto prirodno, otprilike kao pendrek po rebrima ako se usudimo da kidišemo na Skupštinu naše Republike?

Parafrazirajući Brehta, čoveka danas možete ubiti, prebiti, povrediti, kontrolisati, nadzirati, kažnjavati, zatvoriti u zatvor, radno eksploatisati, opljačkati, osiromašiti, diskriminisati, maltretirati, tlačiti, prevaspitavati, ponižavati, otpustiti sa posla, lišiti obrazovanja, uskratiti mu zdravstvenu negu, i poslati u rat.

A samo su neke od ovih stvari zabranjene u našem društvu. I samo neke od njih u našoj kulturi nazivamo i smatramo – nasiljem. Naša društva uveliko su prenapučena nasiljem. Na ulici, ali i u porodici i zajednici, na poslu, školi, bolnici, banci, sudu ili drugoj instituciji.

Termini kao što su agresivnost, upotreba sile, fizičko kažnjavanje, nanošenje povreda, zlostavljanje i slično, precizniji su od famoznog nasilja kao jedne ideološke batine koja znači i sve, i svašta, i ništa. Etiketa nasilje zato služi jedino tome da disciplinuje obespravljene i unesrećene.

I da uguši društvene pokrete, te da spreči solidarnost šireg društva sa njihovim ciljevima. Čini nas preosetljivim na nasilje između demonstranata i policije, ali i neosetljivim na ostalo i strukturno nasilje među ljudima i grupama u društvu.

Namera ovih Fusnota nije u tome da do apsurda razvuku ili relativizuju nedavna pandurska pendrečenja građana Srbije. Niti da apstraktno i filozofski razvodne suzavce po ulicama gradova u našoj Republici.

Već samo da raskrinkaju tu društvenu babarogu ili kulturni tabu koji nazivamo nasiljem. Kojim plašimo šatro pristojne građane koji refleksno cokću i krše prste na pomen istog.

A da francuski građani pre (tačno) 231 godinu nisu opljačkali oružarnicu Bastilje, i zatim je nasilno srušili do temelja, verovatno bismo danas još uvek lomili kičmu kao kmetovi na plemićkim njivama. Nasilje je zato samo politička etiketa, čak i kad realno boli po našim mišićima, kostima i masnim tkivima.

Zato glavno pitanje oko (ne)uspeha protesta protiv nekog režima nije u tome da li je on nasilan ili jok. Već da li je – organizovan. I ko ga, kako, i zašto organizuje.

Sa kojim ciljevima, vrednostima, politikama i ideologijama. Jer, ukoliko se Srbiji ponovo dogodio narod umesto građana – piši propalo. Sa nasiljem ili bez njega, šta god ono tačno bilo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari