Pedeset godina najtajnije od svih tajnih grupa 1Foto: Screenshot YouTube/ Earnings and entertainment

Dosta precizno se mogu setiti koji je bio prvi strip koji me je toliko oduševio da sam jedva izdržao narednih sedam dana i izlazak novog broja.

Bio je to Teks Viler u epizodi „Hitroruki“, što je bio broj 688 edicije „Zlatna Serija“. Izdao ga je 1984. godine novosadski Dnevnik, koji je paralelno objavljivao i jednako uspešnu ediciju „Lunov Magnus Strip“. To je bila godina zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu i medalje Jure Franka, letnje Olimpijade u Los Anđelesu koju je bojkotovao SSSR, pa je Jugoslavija osvojila više medalja neko ikada. Čak je i fudbalska reprezentacija završila na trećem mestu i makar malo zalečila rane nakon bolnog debakla na Evropskom prvenstvu u Francuskoj.

Dvadesetdvomilionska Jugoslavija je već četiri godine bila bez Josipa Broza Tita i ekonomska kriza je latentno tinjala, znalo se i da smo ozbiljno zaduženi, mada danas možemo i da tvrdimo da smo tada zapravo uživali u odnosu na ono što će uslediti kasnije. Stripovi su već odavno bili u velikoj ekspanziji, a tiraži su se povremeno približavali i ciframa sa pet nula. Nisu bili skupi, svima su bili dostupni i bilo ih je na svakom koraku. Tako je i moja strast prema stripovima progresivno rasla i vrlo brzo sam otkrio jedan po formatu manji.

Pratio je dogodovštine valjda najsiromašnije i najčudnije grupe tajnih agenata na planeti, koji su tu istu planetu čuvali od raznoraznih negativaca i nedaća. Ti isti negativci su posebna priča u ovom stripu, pa tako najpoznatiji od njih Superhik, kao što znamo „krade od siromašnih, da bi dao bogatima“.

Trebalo mi je vremena da savladam sve izraze, pošto je prevod bio na „začinjenom“ hrvatskom, ali je i to išlo brzo zahvaljujući ranijim simpatijama prema opšte voljenoj seriji „Smogovci“. Koja je uostalom i sama dosta dugovala „Alan Fordu“.

Tako se zvao strip koji je vrlo brzo postao moje omiljeno štivo i ostao je to do danas. Ispostavilo se da nikako nisam bio usamljen u tome i da nakolonst čitalaca prema ovom strip serijalu ne jenjava kako prolaze decenije. Cilj ovog teksta je da pruži kratki prikaz bivstvovanja Alana Forda na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Za detaljnu analizu samog stripa i šta je to što je dovelo do toga da ovo sjajno strip delo uspe samo u Italiji i u nekadašnjoj Jugoslaviji najtoplije vam preporučujem knjigu Lazara Džamića „Cvjećarnica u kući cvijeća“.

Parodija na Džejmsa Bonda

Autori „Alana Forda“ su scenarista Maks Bunker, pravim imenom Lučiano Seki i crtač Magnus, za poreske organe Roberto Raviola. Oni su 1969. godine, nakon par godina planiranja, počeli sa izdavanjem humorističkog stripa koji je prvobitno bio zamišljen kao parodija na Džejmsa Bonda. Grupa priučenih tajnih agenata okupljena oko paralizovanog starca u kolicima i neodredive dobi je bila urnebesni antipod Džejms Bondu.

Grupa je bila siromašna, više gladna no sita, vazda primorana na improvizaciju i dovijanje i uvek u problemima. Strip je u Italiji startovao loše, jedva se održao, a onda je krenuo veliki uzlet. Nakon dvadeset i pet brojeva tiraž je stigao do 100.000. Još i pre ovog komercijalnog uspeha, zagrebački novinar, pisac i prevodilac Nenad Briksi je otkrio ovaj strip, pročitao ga, prepoznao veliki potencijal u njemu i založio se da već 1970. bude objavljen kod nas. Izdavač je bio zagrebački „Vjesnik“, tačnije „Vjesnikova pres agencija“. U periodu od 1970. do 1992. „Vjesnik“ će izdati 448 svezaka „Alan Forda“ sa velikim uspehom i još jačim odjekom.

Čini se da je kult „Alana Forda“ zapravo veći na prostoru nekadašnje Jugoslavije, nego i u samoj Italiji. Opšte je poznato, ali pomenimo još jednom, pored neospornog kvaliteta onoga što su izvorno stvorili Bunker i Magnus (napustio je serijal nakon 75 epizoda), veliku ulogu je igrao potpuno briljantni prevod Nenada Briksija.

U svim ostalim zemljama, poput Francuske, Brazila ili Danske, „Alan Ford“ je brzo i neslavno propadao. Imao je tržišnog uspeha koliko i jedan od junaka stripa Bob Rok u ljubavi, gotovo nimalo. Tempo izlaska u Italiji je bio jedna epizoda mesečno. Kod nas je izlazio na dve nedelje, pa se brzo stiglo do izjednačavanja aktuelnim epizodama u Italiji.

Onda je „Vjesnik“ povukao potez koji mu je, sem što mu je doneo finansijsku dobit, omogućio i konstantno obnavljanje baze čitalaca ovog stripa. Krenuo je sa ponovnim izdavanjem starih epizoda od prvog broja uporedo sa novim epizodama. Nekih šest godina kasnije, kada smo već bili na početku osamdesetih, ponovili su isti proces, pa je tako većina prvih pedeset epizoda (one su ujedno i daleko najbolje) ponovo objavljena, uporedo sa najnovijim epizodama, ali i sa epizodama iz post Magnus faze koje su takođe reprintovane (epizode od 76 do 119).

Bizarna cenzura

Tokom prvih petnaest godina izlaženja neke epizode su preskočene. Tako je epizoda „Formule“ izostavljena zbog surovog ismejavanja režima u SSSR-u. Maks Bunker je bio prilježni kritičar kapitalizma i rasizma i to je bilo sasvim u redu, dok je podsmevanje Rusima očigledno bilo previše za nadležne u „Vjesnikovoj pres agenciji“.

Jedna od odlika ovog stripa je i jak antifašistički stav, što je kod nas dovodilo do pomalo bizarnih cenzura, pa su tako svi simboli ili replike koji su imali veze sa nacizmom, bez obzira na kontekst odstranjivani ili menjani.

Briksijeve intervencije u replikama nekadašnjeg nemačkog vojnika Ota Grunfa su očaravajuće uspele. Osim „Formula“, preskočene su iz nepoznatih razloga i epizode „Godišnji odmor“, „Ekologija“, „Dobra stara vremena“ i „Novogodišnja proslava“, sve odreda sjajne. One će konačno biti objavljene po prvi put krajem osamdesetih u „Super Strip Maksiju“ i u trobroj izdanjima. Do kraja „Vjesnikove“ ere preskočene su i epizode „Sjeverni pol“ „Otok mračnjaka“, te „Olimpijski plamen“. „Otok mračnjaka“ će se pojaviti u nepotrebno skraćenom obliku u „Super Strip Maksiju“, a krajem devedesetih i u piratskom izdanju u jednoj turi izdanja koja je činila po piratima najređe i najtraženije epizode.

Osim u ovom piratskom izdanju, epizode „Sjeverni pol“ i „Olimpijski plamen“ neće izaći sve do „Strip Agentove“ edicije započete 2004. godine, ali su ove epizode, naročito „Olimpijski plamen“ došle puno, puno kasnije na red. „Super Strip Maksi“ će doživeti 13 brojeva i od magazina potpuno posvećenog „Alan Fordu“ evoluiraće u strip reviju sa raznovrsnim izborom svetskih i domaćih stripova i naposletku se ugasiti krajem 1989. godine. Svoje mesto je ustupio trobroj izdanjima.

Sa njima se i po četvrti put u dvadeset godina krenulo u obnavljanje gradiva. Početna ideja sa izdavanjem epizoda koje čitaoci najviše traže je odmah u startu pretvorena u hronološko objavljivanje po tri epizode u jednoj svesci. Ukupno je izašlo 13 trobroja, a poslednji je izašao u trenutku kada je građanski rat uveliko besneo. Sveska broj 448 sa epizodom „Doktor Rakar“ je bila poslednja koju je objavio „Vjesnik“ u regularnoj ediciji.

U tom trenutku 1992. godine, „Alan Ford“ kao strip je odavno bio prošao svoj vrhunac. Ako je po odlasku Magnusa problem bio u crtačima, a ne u scenariju, sada je problem bio i u jednom i u drugom, sa tim da se kvalitet crteža donekle popravio, dok je kvalitet scenarija iz godine u godinu otkrivao neslućene ponore uz tek poneki redak momenat koji bi podsetio na stare dane. Kratkotrajni kreativni uzlet sa epizodama vezanim za „ubistvo“ Broja Jedan (epizode od 184 do 200) se ispostavio kao labudova pesma.

Uz poneku prosečnu epizodu i poneku tek korektno nacrtanu „Alan Ford“ je nastavio da živi samo zahvaljujući fanatičnim čitaocima. Ispostavio se kao neverovatno izdržljiva biljka i pogađate gde se samo održao do dan danas. Tamo gde je jedino i imao vernu publiku, kod nas i u Italiji.

Prevod koji je „žuljao“

Deo fenomena „Alan Forda“ su bili i strip serijali koji su izlazili na talasu njegovog ogromnog uspeha, a to su bili „Džoni Logan“, „Maksmagnus“, „Družina od vješala“ i „Timoti Tačer“. Nakon šest meseci pauze, pošto je „Vjesnik“ odustao, ponovo se krenulo dalje u Hrvatskoj, ali je izdavač ovoga puta bio „Strijela 92“. On je nastavio tamo gde se stalo i sa epizodom koja je dvesta sedamdeset osma u serijalu „Gledanost ili smrt“.

Ovo je i period kada će distribucija biti ograničena i proći će puno vremena dok se uspostavi distribucija na prostoru celog regiona. Fanovi su se naravno dovijali i određene količine stripa su se prelazile granice i u vreme najvećih sukoba. Nažalost, kvalitet prevoda, štampe, kao i samih epizoda je opadao, a vrhunac je bilo i nekoliko epizoda koje nisu imale hrbat.

Nakon „Strijele 92“, izdavanje su preuzimali „Korpus“, pa „Borgis“, mada prema nezvaničnim podacima sve vreme reč je o jednom istom izdavaču koji je samo menjao ime. Prilično neočekivano 1994. godine, „Alan Ford“ je ponovo zaživeo i u SR Jugoslaviji. Kraljevački izdavač „Maverik“ je pokrenuo svoju ediciju koja će kolokvijalno biti nazivana „srpski“ ili čak i „kraljevački“ „Alan Ford“. Paralelno su izlazile i do tada neobjavljene, ali i stare epizode. Prevod je po prvi put bio „srpski“ i čitaoci mu nisu bili naročito naklonjeni.

Novi prevod je žuljao većinu čitalaca, osim onih najmlađih koji Briksijev prevod nisu ni pamtili. Trivie radi da kažemo da se u „Ćao Almanah“-u (strip revija koja je delom baštinila ime svojevremeno tiražnog tinejdž časopisa) pojavilo sredinom devedesetih par epizoda „Alana Forda, ali da su prošle nezapaženo. Nepunih deset godina nakon „Maverika“ novosadski „Kolor pres“ se upustio u još jedno izdavanje avantura grupe TNT. Prevod je opet bio srpski i isprva su ga uz mnogo truda i dosta duha radili momci tada okupljeni oko časopisa „CKM“, a danas povezani sa uspešnim televizijskim serijalom „Državni posao“.

U početku su izlazili i specijali sa starim epizodama bez nekog smislenog hronološkog reda, ali su ukinuti u trenutku kada se približavao broju 20. Zato je serijal sa novim epizodama opstao do danas. Na kioscima je trenutno broj 195 „Tajanstvena žena“, a sa epizodama se nastavilo otprilike od mesta na kome je „Vjesnik“ bio u kasno proleće 1991. godine. Sve ono što se moglo zameriti redom „Strijeli 92“, „Korpusu“, „Borgisu“, „Maveriku“ i „Kolor presu“ otklonio je „Strip Agent“ svojim izdanjem „Alan Ford klasika“.

Tehnička oprema i štampa su konačno bili odlični, naslovne strane originalne, prevod Briksijev. Sva ranije cenzurisana mesta su objavljena kao i u originalu. Krenuli su od prvog broja „Grupa TNT“ i u narednih 15 godina su izgurali tačno 200 brojeva zaključno sa epizodom „Hip Hip Hura“. Mada je u oba slučaja i kod „Strip Agenta“ i kod „Kolor presa“ (danas Kolor medije) bilo skeptika da će to biti tek neki od mnogobrojnih pokušaja koji će pre ili kasnije propasti, rezultati su bili neočekivano dugovečni. Ovi gotovo herojski poduhvati su omogućili da i mlađi i stariji čitaoci praktično kompletno obnove ili formiraju svoje kolekcije.

Susret dva Broja Jedan

Ni ovaj tekst, ni izložba zbog koje je pisan katalog ne obuhvataju sva izdanja i inkarnacije smotanog plavušana u crnoj rolci (Alan je zapravo više ne nosi u aktuelnim epizodama, ali ignorisaćemo to).

Tu je i famozno piratsko izdanje u kojem se sreću Broj Jedan i onaj drugi Broj Jedan – Josip Broz Tito. Ovaj strip je nastao u Sloveniji prekrajanjem i spajanjem starih epizoda i docrtavanjem novih kadrova, a autor svega toga je najverovatnije Andrej Brčić – Flumiani.

Tu su i izdanja „MN Presa“ iz Nikšića, zatim specijalna izdanja poput „Priča Broja Jedan“, reprinti starih epizoda, ali u boji, kao i izdavački pokušaji na slovenačkom, makedonskom i albanskom jeziku. No pošto je budžet ove izložbe negde u rangu plaća koje su primali članovi grupe TNT, a već je probijen, njih smo izostavili.

Pedeset godina od svog prvog pojavljivanja Alan Ford je i dalje na kioscima širom nekadašnje zemlje bratstva i jedinstva, trenutno novosadska „Kolor Medija“ izdaje aktuene epizode sa distribucijom u celom regionu, tu je i „Alan Ford kolor“ koji je prešao broj 30. Nove epizode su takve kakve su, uglavnom nečitljive, Maks Bunker je odavno u strip uneo mnoge elemente koji nemaju ama baš nikakvih dodirnih tačaka sa izvornim duhom stripa, ali Alan je još uvek tu i zasigurno će ostati aktuelan još solidan vremenski period. Gostujući prošle godine u Vrnjačkoj Banji Lazar Džamić je rekao da bi eventualno ekranizovanje „Alana Forda“ moglo da pobudi novo interesovanje za ovim stripom i da ga približi mlađim generacijama, ali i da konačno probije grupu TNT na mnogo šire tržište od ova dva na kojima odavno ima mitski status.

Čini se da je to i nešto najbolje što bi moglo da se desi ovom strip-serijalu nakon pola veka izlaženja.

Hvala na pomoći oko pripremanja izložbe: Dejanu Adžiću, Zoranu Stajiću, Ivanu Pavloviću, Srđanu Čeperkoviću, Mirjani Đurašević, Marini Đorđević, kao i mom ocu koji mi je kupio onog Teksa Vilera sa početka teksta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari