Autor: Rikard Jozwiak, preveo Milad Obradović
Francuski predsjednici s vremena na vrijeme mijenjaju premijere i to nije neka novost. Skloni su tome kada stvari ne idu dobro i trebaju signalizirati promjenu pravca.
Dakle, kad je Emmanuel Macron objavio da će relativno nepoznati Jean Castex zamijeniti odlazećeg Edouarda Philippea kao premijera, neke su stvari postale veoma očite: predsjednik smatra da treba da okupi umjerene desničare kako bi bio ponovo izabran na proljeće 2022. godine, zdravstvena pitanja nakon pandemije COVID-19 biće na umu biračima i, od sada pa nadalje, najjači reflektori su usmjereni na samog Macrona.
Francuski politički sistem prilično je rijedak primjer u kojem su pomiješane republičke i kraljevske namjere.
Peta republika ima snažnog izvršnog predsjednika, koji se čini kraljevskim na mnogo načina, sa zadatkom održanja velikih vizija, vanjske politike i veselog dostojanstvenika širom svijeta. Istovremeno, predsjednik premijeru koga je imenovao daje da se bavi često nezahvalnim zadacima svakodnevnog kreiranja politika - vrlo često daleko od centra pažnje, ali prvi je u sučeljavanju sa narodnim revoltima, kada se vladine reforme za ljude pokažu previše teške.
Stoga nije previše čudno što je bilo samo osam francuskih predsjednika otkako je Charles De Gaulle uspostavio Petu republiku 1958. godine, ali čak 22, uskoro 23 premijera koji im služe.
Od njih 22 samo su dva - Georges Pompidou i Jacques Chirac - kasnije postali predsjednici, ali tek nakon što su između ostalog, u međuvremenu, radili i neke druge stvari.
U tom je smislu Edouard Philippe radio pristojan posao ostajući na tom poslu tri godine. Ubrzo nakon početka rada 2017. godine, više od trećine Francuza nije znalo ko je njihov premijer, mješajući ga tako sa kraljem iz 19. stoljeća Louisom Philippeom, poslijeratnim kinematografskim srcelomcem Gerardom Philipeom ili trenutnom književnom senzacijom Edouardom Louisom. Bio je tek jednostavno bezobzirni desničarski gradonačelnik iz grada na zapadu - Le Havre, koji je bio posve zadovoljan time što će novi centristički predsjednik Emmanuel Macron govoriti o većini stvari iz njegovog posla.
Ali, COVID-19 je na neki način promjenio uloge. Francuska je bila jako pogođena i Macron je puno pričao - o tome da je u ratu, o "kanaliziranju" svog unutrašnjeg De Gaullea, ali je takođe priznao da se treba promijeniti, prestati sa predavanjima i postati skromniji.
Ipak, francuska javnost izgleda da je više impresionirana Phillipeom, koji je slučajno naišao kao zapravo odrasla osoba, sposobna da shvati probleme sa kojima se Republika suočava i objasni ih jednostavnim jezikom. Anketa obavljena u junu pokazala je da je 54 odsto ispitanika imalo povoljne stavove prema premijeru, 16 posto više od predsjednika.
Loši rezultati na francuskim opštinskim izborima koji su dijelom održani u martu, a dijelom u junu zbog pandemije, dodatno su učvrstili Macronovu patnju. Njegova stranka Republika u pokretu (LREM) nije uspjela osvojiti nijedan od velikih gradova, dok su Zeleni zauzeli Lyon, Strasbourg i Bordeaux, socijalisti drže Pariz, a krajnje desna Nacionalno okupljanje (ranije Nacionalni front) pobijedila je u Perpignanu – po prvi put će vatrena Marine Le Pen biti zadužena za grad sa više od 100.000 stanovnika.
Promjena je jednostavno bila potrebna, i Macron je učinio ono što je učinilo više njegovih prethodnika - preuredio je kabinet.
Mnogi su mislili da će izabrati zelenog ili više ljevičarskog premijera nakon novonastalog ekološkog entuzijazma stanovništva, ali umjesto toga je izabrao desničarskog političkog birokratu Castexa.
Prvi zaključak koji se može izvući jeste da Macron vjeruje da će predstojeće izbore dobiti desnica. Vlast je 2017. godine preuzeo zahvaljujući nesposobnosti dvije stare dominantne sile, socijalista i republikanaca desnog centra. Služeći socijalističkom ministru pod prethodnim predsjednikom Francoisom Hollandeom, Macron je uspio osnovati novu stranku centra i uništiti stari desničarsko - ljevičarski dvojac, povlačeći sposobne kandidate iz oba tabora. Pretpostavljajući da će njegov glavni protivnik Le Pen stići do drugog kruga za dvije godine i da ljevica i zeleni neće moći da postanu održiv kandidat protiv njega, njegova je taktika ovog puta da preuzme umjerene desničare.
Castex bi se u tom pogledu mogao žaliti. Radio je u administraciji posljednjeg desničarskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, bio je uključen u planiranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu, ali ima i snažnu povezanost sa francuskim selom zbog toga što je bio gradonačelnik malog pirenejskog grada Prades - što se ne bi trebalo odbaciti u zemlji jakog ruralnog identiteta.
Ali, ono što je možda najvažnije, u poslednjih nekoliko meseci bio je glavni koordinator strategije ponovnog otvaranja u vrijeme korona virusa u zemlji.
To je znak da će pandemija i njene ekonomske posljedice biti stvarno izborno pitanje i da Macron želi pokazati da je na čelu kolone. Sa francuskom Centralnom bankom, koja je nedavno predvidjela da će rivreda ove godine biti u padu za 10,3 odsto, prije nego što se vrati u rast 2021. i 2022. godine, predsjednik želi pokazati da će, iako je pogriješio tokom krize, biti glavni arhitekt oporavka.
Sa birokratskim premijerom, koji je na nižem nivou, sav fokus će sada biti na Macronu.
Pitanje je šta će se desiti sa sve popularnijim Philippeom? Govori se da možda gaji predsjedničke ambicije, ali da neće stati na put Macronovoj kandidaturi za ponovni izbor. Ali, zapamtite njegovo ime za buduće izbore - on može veoma dobro da slijedi korake Pompidoua i Chiracca u obavljanju dvije glavne političke funkcije u Petoj republici.