Veselin Vujović: Politika je kao krava na krovu

"Ja sam čovek koji se oseća Jugoslovenom, šta bih mogao da vam kažem o podelama u Crnoj Gori danas. Kako neko može da razdvoji braću? Ja ću uvek zastupati stav da sam Cetinjanin i Crnogorac, ali isto tako smatram da smo mi isti narod", kaže za RTS nekada najbolji rukometaš sveta Veselin Vujović. Na pitanje zašto se nikad nije bavio politikom najpoznatiji "šabački vanzemaljac" odgovara: "Treba da budeš mnogo dobar ili mnogo loš da bi bio političar. Politika je kao krava na krovu, gledate je i kažete - kako se ovo govedo popelo ovako visoko".

Bio je jedan od najboljih rukometaša u istoriji ovog sporta. Kada je Metaloplastiku vodio do titule prvaka Evrope zvali su ga šabački Čak Noris, prva brada Šapca, i šta sve već čivijaši nisu smislili o ovom mladiću koji je u Mačvu došao sa kršnog Cetinja. Šabački vanzemaljci, kako ovu ekipu i danas zovu, imali su navijače koji su bili toliko verni, da je hala "Zorka" bila puna i na treninzima.

Evropljani su ga dobro upamtili jer će Metaloplastika dva puta doći na vrh Evrope 1985. i 1986. A Veselin Vujović 1987. zvanično će biti najbolji rukometaš sveta. Zatim prelazi u Barselonu, sa kojom će, protiv zrenjaninskog Proletera, 1991. osvojiti evropsku titulu. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je svetsko, olimpijsko zlato, a postao je jedini rukometaš koji je bio najbolji sportista Jugoslavije.

Kad je završio karijeru u Španiji, trenirao je klubove od Crne Gore, preko Srbije, Španije, Makedonije, Katara, UAE. Dva puta vodio je reprezenataciju Srbije i Crne Gore.

Do 2016. bio je na čelu rukometnog kluba Zagreb, sa kojim je uspeo da pobedi neke od najjačih evropskih ekipa. Mnogi kažu da je za to zaslužan način na koji Vujović razgovara sa igračima, način na koji „udara na njihov ponos" u nameri da ih probudi.

Na svetskom prvenstvu u Francuskoj, sa reprezentacijom Slovenije ostvario je najveći uspeh u istoriji. Slovenci su osvojili bronzu. Prošle godine vratio se u Zagreb, ali je u vreme koronavirusa iz Zagreba otišao iz ličnih razloga. Sada je ponovo u Šapcu, najviše vremena provodi u vikendici pored Save.

U razgovoru za "Oko magazin" govorio je o tome gde je bio i šta je radio tokom vanrednog stanja, kako vidi budućnost rukometa, naročito Metaloplastike, ali i o političkim angažmanima njegovih bivših saigrača koji su se u politici nalazili na različitim stranama.

Najpre, otkud vi sa Orlovog krša, sa Cetinja da volite ravnicu i Savu?

Moja snajka za bratom od strica kad su dolazili kod nas u posetu, čekali smo ih na aerodromu, kaže povraćalo mi se, sve pravac, a kod nas lepo krivine. Ja sam došao da igram za Metaloplastiku i ostao sam ovde, mene reka i voda umiruju. Ja sam malo agresivan po naravi u onom sportskom delu, pa nekako mi ovo dođe kao neka banja.

Ako mogu da budem ironičan i neki kliše da koristim, kako vi iz Crne Gore ne završiste u Beogradu, nego ovde u Šapcu?

U Beogradu završavaju oni bolje kvalifikovani ili žešći momci, a mi normalni se raštrkamo po Srbiji, tako da ja ne spadam ni u jednu od tih grupa. A Beograd je blizu, pa često odem. Ne znači da svoju penziju neću dočekati u Beogradu jer planiram da jednog dana napravim jednu školu rukometa Veselina Vujovića, pa gde bi nego u Beogradu.

Sad je u Šapcu aktuelna izborna kampanja, neki od bivših šabačkih vanzemaljaca, Veselin Vuković i Mile isaković, su ili bili, ili su sada politički aktivni, vi se nikad niste bavili politikom. Zbog čega?

"Treba da budem mnogo dobar ili mnogo loš da bih bio političar. Politika je kao krava na krovu, gledate je i kažete - kako se ovo govedo popelo ovako visoko. Ne mislim da sam rođen za političara, ja sam čovek direktan. Nekoliko puta je pokušao pokojni Zoran Đinđić da me angažuje, ali kada je došlo da naprave koaliciju sa SPS-om, koji je do tada bio najljući protivnik, trudili su se da ga ruše, ja sam rekao - Šta je bre ovo? I od tog trenutka sam shvatio da ja nisam za politiku, ja ću uvek reći, ako je nešto belo, da je belo, ako je crno, da je crno, jer tako sam vaspitavan, tako razmišljam, a političar ipak mora da ima neku granicu, da napravi kompromis, da kaže nekad nešto i što nije kako on misli, ili da slaže. Veoma često se koriste predizbornim trikovima u obećanjima, evo recimo ja kad bih bio političar, ja bih recimo rekao da ću izgraditi metro u Beogradu.

A šta biste obećali Šapčanima?

A Šapčanima bih obećao da ću se truditi da nastavim tradiciju jednog grada koji je po mnogo čemu poznat, da bude jedan grad koji zna da živi 24 sata, da je na jednom dobrom geografskom području, i povezao bih se sa Bosnom, napravio bih dobre saobraćajnice i pustio ljude da uživaju.

Je l' živi ta priča o „šabačkim vanzemaljcima" u gradu?

Živi i posle puno godina. Mi smo pre nekoliko godina snimili film, Jug Radivojević je to odradio na jedan sjajan način i upravo jedna anegdota o tim predizbornim kampanjama. Jer to je bilo u nekom periodu izbora, pa pošto su Mile Isaković i Veselin Vuković nekako politički angažovani, ja sam počeo moj govor da je predizborna ćutnja, pa oni nemaju pravo da se obrate ljudima, pa je ta čast pripala meni. Tako da, eto, je još jedna prednost što nisam u politici.

Šta će biti sa rukometom posle korone, mnogo bogatiji sportovi krešu svoje budžete, a da ne govorim o rukometu. Kad kažu da svet neće biti isti posle korone, da ništa neće biti isto, šta će biti sa rukometom?

Rukomet, nadam se, neće izumreti. A da li će cene igrača biti manje, to je sigurno, da li će klubovi kresati budžete, to je sigurno, najmanje će se kresati tamo gde treba da se kreše, to je u fudbalu ili nekim velikim korporacijama, uvek stradaju oni najmanji. To ti je kao u ratu, general zadnji strada, uvek pešadija strada, tako smo i mi, rukomet je sportski pešadinac.

Da li onda ima šanse da se u budućnosti ponovi nešto što su uspeli da urade klubovi kao što su Zagreb ili Vardar? Je li to nešto što će da ostane iza nas ili neki klub sa ovih prostora može da se nada nečem velikom?

Taj klub bi morao da bude državni projekat. Da recimo to bude Beograd i da ima dvoranu, mi nemamo dvoranu za Ligu prvaka, sve su rezervisali košarkaši, sada, kad bi na primer Partizan bio prvak države i prođe recimo u Ligu šampiona, ne bi imao gde u Beogradu da igra. Ja sam jednom rekao, pa su me pogrešno interpretirali, a navijač sam Zvezde - dajte mi budžet košarkaškog kluba Crvena Zvezda i biću prvak Evrope sa rukometašima Zvezde. Neko je mislio da ja prozivam - pa mali je budžet Zvezde, smešan je u odnosu na CSKA iz Moskve, Barselonu, Real ili tako neke. Znači državni projekat gde će država dati novac, gde će se dovesti dobri treneri, igrači, gde će se raditi sistematski, pa da se onda oko toga gradi, da se u Nišu, Novom Sadu napravi pandan, i da krenemo. Da imamo neki cilj koji bi trebalo da preskoče svi klubovi, ovako se trudimo da budemo bolji od najlošijih.

Šta je sa reprezetancijom, posle niza trenera Srba, dobili smo Španca Tonija Đironu. Vi ste bili u Španiji, znate li nešto o njemu?

Ja poznajem Tonija Đironu, radio je u Barseloni. Meni je nezgodno jer sam radio i u Makedoniji i u Sloveniji i u Hrvatskoj kao stranac, i nije lako raditi kao stranac. Ali je puno lakše nego domaćem treneru, jer sad će, šta god on napravi, ovi naši da kažu - a je l' vidiš, to smo čekali! Sve što se napravi samo se pokazuje na takmičenjima, videćemo kako će se pokazati. Treba mu pružiti podršku, Španci imaju uspeha što dobijaju šansu u najboljim klubovima. Malo mi je čudno da je opredeljnost za Tonija Đironu kad ima puno španskih trenera sa boljim rejtingom, sa boljim učinkom, ali bože moj, evo videćemo, dobro bi bilo da napravi dobre rezultate. Ne smemo želeti zlo nekom ko vodi našu najjaču reprezentaciju. Zašto hrvatski, španski i francuski treneri imaju dobru prođu svuda, jer njihove reprezentacije postižu sjajne rezultate, njihovi klubovi isto tako, ko će da uzme našeg stručnjaka u inostranstvu, kad jednog dana budemo postizali dobre rezultate, makar to bilo i sa Tonijem Đironom, onda će i naši treneri i igrači biti bolje plaćeni i više cenjeni u inostranstvu.

A kako da se povrati taj kult reprezentacije, kako da se izbegnu situacije u kojima neki najbolji igrači Evrope ne igraju za reprezentaciju?

Pa iskreno da vam kažem, nemam ja za to objašnjenje. Ako nekoga morate da terate da igra za reprezentaciju, onda bolje da ne igra. Ako si pravi patriota, onda nećeš postavljati uslove da igraš za reprezentaciju. To je moja logika, tako sam razmišljao kao igrač, tako i kao trener, da li je bilo grešaka u minulom periodu, sigurno da jeste, šta će se dalje dešavati, to niko ne može da kaže. Ja imam svoj način rad, svoj način razmišljanja, videćemo kakav ima Toni Đirona.

Vi ste neko ko poznaje ceo region, radili ste u celom regionu bivše Jugoslavije. Vi ste Cetinjanin, a sada je aktuelna situacija oko crkve u Crnoj Gori. I jedan mikro primer je meni bio zanimljiv, dok su se crkvena zvona čula sa Cetinjskog manastira, samo 800 metara dalje predsednik je završavao svoj govor da crkva treba da vrati oteto. Kad kažu da je Srbija podeljena, to nije ništa u odnosu na Crnu Goru danas?

Šta bih ja mogao da vam kažem kao čovek koji se oseća Jugoslovenom, malo Makedoncem, malo Slovencem, Crnogorcem, Hrvatom, Srbinom. Rođen sam na Cetinju, oženjen sam ženom iz Šapca. Godinama su bile dve crkve gde su se u doba božićnih praznika ložila dva badnjaka - Srpska i Crnogorska. Ja pravu istoriju ne znam. Da li je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori otela tu imovinu ili je to bilo istorijski, apsolutno ne znam. Jer ovi koji su pristalice toga da je SPC otela tu imovinu oni se za to zalažu. Ovi kažu da su to svetinje srpske koje su tu stotinama godinama i oni tako misle. Ja ne bih ulazio u tu temu. Ja sam Cetinjanin, Crnogorac i ponosam sam time. Ali kako neko može da razdvoji braću? Ja ću uvek zastupati stav da sam Cetinjanin i Crnogorac, ali isto tako smatram da smo mi isti narod. Zašto je to tako, zašto se te stvari dešavaju u Crnoj Gori, neko će sigurno zbog toga platiti ili će svoje ime ukaljati na jedan jako ružan način.

Da se vratimo na Šabac. Gotovo svi od „šabačkih vanzemaljaca" su vodili klub u ovom gradu. Vi ste potpisali za Zagreb, u toku korone ste odustali iz ličnih razloga, da li u nekom trenutku razmišljate o tome da budete terner ovde u Šapcu ili možda razmišljate da pored Save pišete neke memoare?

Moj najveći sportski i rukometni prijatelj Veselin Vuković je trener Metaloplastike. Kada sam ja bio trener, on je bio direktor, onda sam ja njega ubedio da bi trebalo da bude trener, pa mi je bio pomoćnik u reprezentaciji. Sve dok je Veselin Vuković tu, Đorđe Rašić, ja nikad ne razmišljam da se vratim, ali uvek da im pomognem koliko god mogu. Ako jednog dana dana budem slobodan, i Metaloplastika bude imala interes da me angažuje, ja sam tu. Ali sve dotle, ja ću biti neko ko podržava sve ono što se radi u klubu. Stalno su kod nas neke podele, to je neverovatno, a mogu da se vratim i na ono pitanje o Crnoj Gori. Sećate se još pre rata pričalo se da su Rusi naša braća, odjednom, posle rata, odoše ljudi na Goli otok jer su za Ruse, pa u Crnoj Gori jesi li za Moma ili za Mila? Zašto celog života te podele, ponekad razmišljam da sam rođen u pogrešnom vremenu i u pogrešnoj zemlji. I to me ponekad opterećuje i kažem, najradije bih otišao da živim negde drugo, ali to samo pomislim, inače sigurno neću tako, ostaću ja ovde, volim ja ovu zemlju i osećam se Jugoslovenom.

Gde ćete da idete, koji klub da trenirate?

Imam ponudu Saudijske Arabije, da budem selektor. Sad, teško je kažu raditi i živeti, specifični su to zakoni. Verovatno bi to bila neka kombinacija, da neke akcije koje mogu da se odrade, odradim u Sloveniji, Srbiji i u kući fudbala recimo, dođu tu desetak dana, odrade, vrate se, ja ostanem ovde, ako budem uspeo da na takav način to rešim, onda ću biti selektor Saudijske Arabije, ako ne, sačekaću negde potrebu za nekim prosečnim trenerom, pa će me angažovati neko.

уторак, 23. април 2024.
15° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво