Bordo džemper moje majke

Roditelji u polju / Izvor: Foto: Dušan Marić

Nekada ne znamo koliko će nam neke stvari koje smatramo nebitnim mogu jednom značiti.

Posljednjih godina, svaki put kad bih dolazio u rodne Šemenovce na Kupreškoj visoravni, nakon što bih sa ocem i majkom popio po rakiju i razmijenio novosti, prihvatao sam se "čišćenja terena", kako sam zvao sređivanje kuće i dvorišta. U ratu sam sa svojim vojnicima čistio teren od ostataka neprijatelja a roditeljski dom sam čistio od stvari za koje sam smatrao da su suvišne.

BESPLATNO ONLINE PREDAVANJE: Uvod u trgovanje na svetskoj berzi

KLJUČNA STVAR: Ne držite decu pod staklenim zvonom, pustite ih da probaju "glavom kroz zid"

ZAGONETKA KOJA NEMA VEZE SA INTELIGENCIJOM! Koliko vremena je potrebno da ova deca stignu do cilja

Našlo bi se tu svega i svačega a najviše garderobe i posteljine. Nešto se nakupilo i donijelo iz izbjeglištva, nešto dobilo iz humanitarne pomoći, nešto smo kupili moj brat i ja, nešto poslala majčina sestra Jefa iz Sremskih Karlovaca a nešto bilo plod neumornih majčinih ruku.

I otac i majka bili su štedljivi. Oboje su odrasli u bijedi Drugog svjetskog rata i poslijeratnom siromaštvu, kad na Kupreškoj visoravni nije bilo dovoljno hrane a kamoli nečeg drugog. Bukvalno se gladovalo i grcalo u neimaštini. Decenijama poslije rata, nove garderobe i obuće, posebno
"kupovne", je bilo tako malo da je često isti kaput, suknju ili kakve cipele koristilo više ukućana. Obično samo u svečanim prilikama, kad bi se išlo na sabore kod crkve. Ili u grad, kod doktora i u kupovinu. Tako novu suknju ili "zboranjsku" haljinu na Petrovdan obuče jedna, na Duhove druga a na Ilindan treća sestra.

Roditelji / Izvor: Foto: Dušan Marić

Tek u drugoj polovini života imali su, moglo bi se reći, dovoljno za pristojan život. Ali je ostao strah od neimanja. Pa ni jedna stvar nije bila za bacanje, već se ostavljala za zlu ne trebalo. Taj strah od neimanja i bijede ponovo je buknuo nakon posljednjeg rata, protiv Hrvata i muslimana, u
kojem smo ostali skoro bez igdje ičega. Pritisnuti od vojno i ekonomski nadmoćnijih Hrvata i muslimana, koje su pomagali Amerika, NATO i čitav svijet, Srbi su morali napustiti Kuprešku visoravan i krenuti u neizvjesni i surovi svijet izbjeglištva. Moji roditelji su naše selo napustili sa dvoje konja, konjskim kolima i nešto stvari, koliko je na njih moglo da stane. Kuća ostala da je Hrvati zapale, krave, kućni uređaji i druge stvari da ih opljačkaju i otjeraju sebi. Kao što smo mi Srbi tri godine ranije palili i pljačkali njihovo.

Zato nakon povratka iz izbjeglištva, koje su proveli u jednom selu kod Banjaluke, moja majka Stana nije prestajala da plete i veze. Ni kad se približila desetoj deceniji života. I posljednji put kad sam je vidio, u februaru ove godine, tri mjeseca prije njene smrti, purgala je jedan stari džemper sa namjerom da isplete nešto novo. Ormari su bili prepuni vunenih džempera, čarapa i rukavica, koje je ona isplela.

- Majko, zašto toliko pleteš? Kao da ćeš živjeti još sto godina.

- Bolan, može zatrebati. Šta ti znaš šta može biti. Ako ja umrem prije Zarije, neka ima, ko da će on znati sebi krpiti. A neka stoji i tebi i djeci.

Ja bih sakupio po nekoliko džakova stvari, iznosio na kosu iznad kuće i palio. Iako je majka nadgledala moje "akcije" i stalno ulagala proteste "e pa nemoj to", "vidiš kako je fino", "to mi je Jefa poslala", "može Dušane zatrebati" i očevo "šta ti to, bolan, smeta, baci neđe nek stoji", ja sam
koristio svaku priliku da u džak ubacim i koji komad garderobe koji su oni još koristili. Kad sam se prije dvije godine, poslije Đurđevdana, iz zavičaja vratio u Veliku Planu i roditelje pozvao telefonom da im kažem da sam stigao živ i zdrav, majka me je "dočekala" pitanjem.

-Hoćeš li mi nešto pravo kazati?
-Hoću mama.
-Nesveti te tvoj, šta si mi uradio sa džemperom?
-Kakvim džemperom?
-Pa onaj bordo boler, od vune, bez rukava.
-Nemam pojma.
-Niđe ga nema.
-Tu je negde, naći ćeš ga.
-Sve sam prevrnula ali ga nema. Mora da si ga ti zapalio.
-Nisam mama. Ali i da jesam što ti je važan jedan iznošeni džemper. Imaš ih dovoljno.
-Ma, ovaj mi je baš bio zgodan za obući.

Bordo džemper / Izvor: Foto: Dušan Marić

I u drugom razgovoru majka je pitala i žalila za džemperom. Pritužba na mene zbog nestalog džempera stigla je i do mog brata Miće u Čikagu, koji je sve to okretao na šalu. Kad smo se prošlog ljeta posljednji put okupili kod kuće, više puta je, namigujući mi, pitao:

-Pa, kako si mogao da joj baciš baš crveni džemper?

Majci nije bilo do šale, očigledno joj je taj džemper bio za srce prirastao a ja nisam mogao da se setim da li se nalazio među stvarima koje sam ''kobnog'' dana zapalio.

Prolazili su mjeseci, prošle i dvije godine, ja izveo još desetak akcija čišćenja, u kojima su iz kuće nestale mnoge važnije stvari ali ni jedna od njih nije žaljena kao bordo džemper. Samo je majka češće vršila inspekciju šta sam skupio da nosim na kosu.

Kad bih se ja malo ljutnuo što me kontroliše i davao obećanje da ću baciti samo ono što je za bacanje, ona bi se vajkala.

-Tako si mi i onaj džemper bacio. Šta ti je džemper smetao. A bio mi zgodan za obući. Kako je majka starila, tako je džemper i u mojim razmišljanjima postajao sve vrijedniji a u duši se pojavio osjećaj kajanja što sam ga bacio. Nisam baš ni morao.

Prije nekoliko dana majka je umrla. Malo zbog godina starosti, malo više zbog nedostatka medicinske njege, koju joj nisam mogao obezbijediti, jer su kriminalci i mafijaši koji vode ovaj svijet zabranili kretanje zbog pojave korona virusa, pa nikako nisam mogao otići u Bosnu.

Jedan dan poslije njene sahrane, počeo sam da sređujem kuću. Iako je majka, koja je to, siguran sam, sa neba posmatrala, očekivala da će u toj posmrtnoj akciji u vatri završiti sve njene stvari, bacio sam samo onu odjeću i obuću koje su bile za bacanje a sve ostalo oprao i složio u njen ormar. I na njen krevet.

porodica / Izvor: Foto: Dušan Marić

Zbog uspomene na majku i zato da otac što manje primijeti prazninu u kući nastalu odlaskom dragog bića sa kojim je proveo 65 godina života, ali i radi osjećaja krivice zbog bordo džempera.

I dok sam tako, zagledajući svaku stvar, pretresao kuću, na red je došao i drveni krevet u podrumu, na kojem se nalazio dušek prekriven sa dva vunena ćebeta. Koje je majka otkala od vune naših ovaca, koje sam po Ljeskovači i padinama Velikog Vitoroga čuvao sve do odlaska na studije u Beograd. Poslije smo ih prodali i držali samo krave.

Kad sam podigao dušek, ispod uzglavlja sam ugledao - majčin bordo džemper. I baš osjetio radost što sam ga pronašao, što ga nisam zapalio. I bliskost sa tim komadom odeće. Kao da je u pitanju drago biće poljubio sam ga i privio na grudi.

Izgubio sam majku ali sam našao njen izgubljeni džemper.

Zaštitnički stav je loš! Pustite ih da greše