Izbor između dvojice doktora 1Foto: Privatna arhiva

Bliže se izbori, slični nekim imaginarnim izborima koje bi Nacionalsocijalistička nemačka radnička partija panično pokušala da organizuje pre nego što vesti o krahu Paulusove Šeste armije stignu do glasačkog tela.

Kako god, biće predizbornih, predbojkotskih, postizbornih, tj. koalicionih nepristojnih ponuda (posebno na lokalu – Stari Grad mora pasti, Vračar ne sme biti vraćen u neradničke šake elite iz kruga dvojke).

U tu svrhu, nije zgoreg u celini navesti izlaganje Frica Langa iz 1968. godine, dostupno na početku monumentalnog projekta nemačke državne televizije „Filmemigration aus Nazideutchland“ („Filmska emigracija iz nacističke Nemačke“, 1975.).

Sedamdesetosmogodišnji Lang se šetka, pravi dramske pauze, podražava i, najvažnije, priča:

„Krajem marta 1933. godine – u to vreme sam bio uključen u rad Nemačke filmske akademije, mada bez zvanične funkcije – pozvan sam, zajedno sa tadašnjom suprugom Teom fon Harbou, koscenaristkinjom svih mojih nemačkih filmova, na večeru sa ministrom propagande Gebelsom u hotelu ‘Kajzerhof’, Hitlerovom sedištu kada bi boravio u Berlinu. Otišli smo, i Gebels je bio izuzetno prijatan. Predstavili su nas i svi smo seli za dugački sto nalik balustradi, Gebels u sredini a moja žena i ja sa strane. Kada je večera završena, održao je govor, hvaleći „Nibelunge“ i još neke filmove. Zatim je usledila bomba… ‘Nažalost, morao sam danas da zabranim film „Testament doktora Mabuzea“‘. Kraj prijatne večeri.

Posle par dana ispunjenih nemirom, primio sam poruku, između poziva i naredbe, da dođem na sastanak sa dr Gebelsom.

Obukao sam se svečano i otišao u Ministarstvo propagande.

Ministarstvo je bilo preko puta ‘Kajzerhofa’ i prozori Gebelsove kancelarije gledali su na veliki trg na kojem je bio sat. Ušao sam u zgradu i sa desne strane je sedeo čovek u uniformi SA. Viknuo je, ‘Isprave!’. Pogledao je isprave i rekao, ‘Pravo, drugi hodnik sa desne strane’.

Neprijatno sam krenuo popločanim hodnikom i zvuk svakog koraka se jezovito odbijao o zidove.

Kada sam skrenuo desno u drugi hodnik, video sam dvojicu u hitlerovskim uniformama, naoružane i za dve glave više od mene. ‘Kuda idete?’. Rekao sam im. ‘Sledeći hodnik’. U tom hodniku, ista stvar. Konačno sam stigao do stola gde su mi ponovo tražene isprave.

‘Tako je’, rekao je, ‘vi ste g. Lang. Čekajte tu’. ‘U redu’, stao sam da čekam. Posle nekog vremena vrata su se otvorila i sledeći čovek u uniformi mi je rekao da uđem. Ušao sam i našao se u velikoj, dugačkoj prostoriji. Na samom kraju, uz prozor, nalazio se sto. Gebels je sedeo za stolom. Prišao je da se pozdravimo, izuzetno prijatno, i zamolio da sednem.

Seo sam. I dalje sam se nadao da ću uspeti da ga ubedim da ukloni zabranu sa ‘Testamenta doktora Mabuzea’. Gebels nije hteo da se upušta u taj razgovor i govorio je o onome što su on i Hitler naumili da učine sa mnom. Radilo se o sledećem… Suštinski, ponuđena mi je pozicija direktora nemačke filmske produkcije. Ali, sročio je to ovako: ‘Vođa i ja smo gledali „Nibelunge“ i „Metropolis“ i Vođa je rekao, „To je čovek koji će nam dati nacionalsocijalističku kinematografiju“‘.

Već mi je bilo dovoljno neprijatno, ali tada sam osetio prve kapi znoja kako se slivaju niz leđa. Rekao sam, ‘Počastvovan sam, g. ministre’. Šta sam drugo mogao? Nisam mogao da mu kažem da moram da razmislim. Nastavio je da priča o svojim namerama u vezi glumaca i glumica i vrsti filmova koja je potrebna.

Ponovo je pričao o mojoj ulozi u svemu tome i kako bih sve filmove trebalo da postavim na nacionalsocijalistički način. Onda jeste rekao nešto o ‘Testamentu doktora Mabuzea’. Ali, ni u jednom trenutku nije upotrebljavao nacističke fraze. Držao se podalje od toga. Samo je rekao, ‘Uopšte mi se ne sviđa kraj. Trebalo bi ga promeniti.

Taj čovek ne bi trebalo da poludi, već bi trebalo da ga ubije narod u svom besu’. ‘Da, g. ministre, slažem se u potpunosti’. Sve vreme mi je u vidokrugu bio sat na trgu. I govorio sam sebi, ‘Moraš da odeš odavde’. Šta me čeka u Nemačkoj? Sa mojim brbljivim ustima, verovatno bih loše završio. Tako sam gledao kazaljke sata.

Gebels je nastavio da priča a ja sam gledao sat. Već je bilo kasno da odem u banku i podignem novac. Pozdravili smo se i ponovo sam rekao g. ministru koliko sam počastvovan.

Seo sam u automobil. Bio sam prekriven znojem. Došao sam kući i rekao sobarici da mi spakuje kofer za dvonedeljni boravak u Parizu. Te večeri sam napustio Nemačku i nisam se vratio.“

Fric Lang se, navodno, te godine ipak vratio još par puta pre nego što je zaista rekao „auf wiedersehen“ na par decenija. Dok je Gebels završio sa svojim zavodničko-plašećim nastupom tog prolećnog dana 1933. godine banka je zatvorena i nije se mogao podići novac da bi se odmah zapalilo što dalje.

No, sigurno je da prvi američki film Frica Langa „Fury“ („Zakon linča“, 1936.) ima za temu pojedinačnu odgovornost svakog malograđanskog gada koji misli da će ga pripadanje masi spasiti kazne. Pouka: kada vas Vuč… ovaj, Gebels pozove na konstruktivni razgovor, valja otići. Možda bude inspirativno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari