Bunovnici bez razloga 1Foto: Stanislav Milojković

Znate već moju sklonost ka lansiranju novih nauka.

E, danas je došlo na red lansiranje do sada nepostojeće naučne grane, političke lingvistike, koja se bavi istraživanjem uticaja jezičkog siromaštva na siromaštvo u širem značenju te reči.

Ovde često citirani metr De Mestr vaktile je pisao da propasti jednog naroda po pravilu prethodi propast jezika – ta mu je, fakat, bila ka vladičina – ali i to pravilo ima izuzetak.

Srbiju, na primer, koja je – iako je propala ko mudo kroz trule gaće, što reko naš narod – mnogo manje propala nego što bi sudeći koliko je propao srpski jezik trebala da bude.

Kad god se upustim u jezička zakeranja – koja su možda još veće džaba krečenje nego društvenopolitička – moji me pajtaši iz kafanice optuže za sitničarenje i ćeranja maka na konac.

Ko biva… Kakve ima veze što reč „vaskrs“ ne postoji, kad već svi znamo šta se njome hoće reći. Ja u takvim zgodama pajtašima ovako odgovaram.

Kakve onda ima veze ako ti ulični diler umesto pedeset evra, koje uredno platiš pravim RSD-ima, uvali falsifikovanih pedeset?

Isto piše „50 evra“, ali ta para – osim na prevaru – ništa ne vredi, a možeš zbog nje i u mardelj zaglaviti.

Poslednjih meseci mi baš žestoko ide na jezički Sebastian masovna upotreba tantuz-reči „bunt“ kojom se označava (i priziva) pobuna, iliti skraćeno – buna (vidi narodnu pesmu Početak bune protiv dahija).

Reči pobuna/buna znamo šta znače, reč „bunt“, kao i brat mu „vaskrs“ ne znači ama baš ništa.

Pardon, u šatrovačkom znači oveći svežanj para.

Istražujući kako se pobuna/buna pretvorila u „bunt“, zaključio sam da je do toga došlo primitivnom asocijacijom na reč „buntovnik“, koja postoji, ali samo zato što je prilikom tvorbe te reči između „n“ i „o“ glas „t“, da se srpski div-junaci koji zulum trpjeti ne mogu (i neće) ne bi nazivali „bunovnici“, iako debelo zaslužuju to ime.

Bezbeli će me opet moji kafanski pajtaši – i ne samo oni – baciti u sprdnju, opet će mi nabiti na nos sitničarenje, opet će graknuti kakve ima veze ako se kaže „bunt“ kad svi znaju šta se hoće reći, ja im unapred odgovaram da upravo zato što se nešto pogrešno hoće reći dovodi do toga da se to nešto nikada ne dogodi u stvarnosti, kakva god bila.

Kako sad – neće. Lepo neće. Nije li onaj čemerni opozicioni skup pred Kozačkom skupštinom bio sjajna prilika da srpski buntovnici izraze svoj „bunt“, naravno na „miran i dostojanstven način“. I – šta? Kako šta.

Trt Milojka, ka i vazda.

E, ta me je Trt Milojka navela na pomisao da je novoreč „bunt“ rođena sestra džoker reči „Kosovo i Metohija“ – opcionalno „demokratija“ i „Evropska unija“ – od kojih se očekuje da magijski deluju, da zastrašivanjem, ućutkivanjem, opsenjivanjem i smandrljavanjem zabašure činjenicu da u Srbiji nema političke volje (želja se, osim u spomenarima ne računa) da se bilo šta suštinski promeni, sledstveno čemu po ko zna koji put kličem: udri, Vučiću, ruka ti se pozlatila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari