Pajtić: Kako imati dijalog sa onim što nas gura u atmosferu građanskog rata?

Profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu Bojan Pajtić u razgovoru za podkast Istinomera „U mikrofon“ ocenjuje da je ova izborna kampanja i atmosfera u kojoj se odvija „apsurdna“, jer se režim „bavi strankama koje bojkotuju izbore, a ne strankama koje učestvuju“.

Pajtić, koji je bio premijer Vojvodine i predsednik Demokratske stranke, za sebe kaže da je „u političkoj penziji“ i da dešavanja sada posmatra iz drugog ugla. Prema njegovim rečima, „bojkot je jedina situacija, u poslednjih nekoliko godina, u kojoj opozicija diktira tempo, ima inicijativu i urušava međunarodni imidž Aleksandra Vučića i njegovog režima, te buduću skupštinu i vladu unapred čini nelegitimnim“.

Šta će, po vašem mišljenju, još biti posledica ovih izbora, imajući u vidu okolnosti?

Posledica ovih izbora biće konstituisanje parlamentarne većine koja je unapred poznata, a izborni proces neće biti legalan jer se kupuju glasovi. Mediji su u potpunosti blokirani i u funkciji su vladajuće stranke, zastrašuju se građani u javnom sektoru i to su elementi koji izborni proces čini potpuno nelegitimnim. Istovremeno oko jedan i po milion građana uopšte neće imati svoje predstavnike u parlamentu, jer će bojkotovati izbore i lažno je pitanje koje se pojavljuje u javnosti – kolika izlaznost čini izbore legitimnim.

Zašto je to lažno pitanje?

Zato što je irelevantno, jer uvek imate preko 30% građana koji nikad ne izlaze. Kupovinom glasova Aleksandar Vučić može da dovede do toga da nekih 50% nateranih, potkupljenih, potplaćenih ljudi izađe na izbore, ali činjenica je da čitav jedan segment političke scene – socijaldemokratski birači, liberalni birači, umerena desnica, desni centar – uopšte neće imati predstavnike u parlamentu. To govori da je taj parlament nelegitiman. U tom smislu, dakle, ne govorimo o igrama brojeva, jer brojevi nisu važni, posebno u situaciji u kojoj se za dve ili tri „crvene” kupuje glas, pa onda možete da izvedete koliko god hoćete birača, nego se radi o tome da jedan veliki broj birača neće biti reprezentovan u parlamentu.

Foto: FoNet/Božidar Petrović

Ali apstinenti postoje godinama – dakle, tu je pitanje da li su to apstinenti jer ih motiviše opozicija ili ne?

Ponavljam još jednom – moramo razgraničiti one koji su apstinenti zbog toga što su apolitični, zbog toga što nisu završili ni dva razreda osnovne škole pa ni ne znaju kako bi glasali, zatim razočarane – i to je jedna grupa ljudi. Druga grupa jesu oni koji bojkotuju izbore da bi poslali poruku, da bi izrazili stav i da bi pokazali da imaju kičmu. Tim biračima se obraća onaj deo opozicije koji bojkotuje izbore. Ponavljam, tu je irelevantna izlaznost jer je činjenica da proevropska opozicija neće imati predstavnike u parlamentu, a da je Srbija kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. To je pitanje za ovaj režim koji se samo pro forme zalaže za evropske integracije, ali suštinski čini sve što je suprotno evropskim vrednostima.

Ali ta Evropska unija suštinski podržava vlast i poziva na izbore?

Teško da ima podršku režim koji nema opoziciju u parlamentu, i to je ono što je suštinsko pitanje.

 

INTERVJU SA BOJANOM PAJTIĆEM  MOŽETE SLUŠATI NA ISTINOMER PODCASTU

 

 

Kritike Evrope i evropskih parlamentaraca koji su blagonakloni, poput Tanje Fajon, zapravo su upućene na adresu te opozicije koja bojkotuje izbore.

Razumeju oni bojkot, ali imaju spoljnopolitičku agendu koja kaže da Aleksandar Vučić mora da ispuni ono na šta je pristao da bi uopšte bio na vlasti, a to je završetak priznavanja nezavisnosti Kosova. Njima je lagodna pozicija u kojoj je parlament legitiman, opozicija prisutna i kritikuje Vučića. Da se pozovem na Čerčila, neće oni živeti ovde, pa im je možda svejedno da li je Vučić ugasio svetlo u Srbiji, prisvojio sve resurse, ukinuo svaku kritiku, da li je zaklao preostale nezavisne medije. Ali, u situaciji kada u parlamentu nema opozicije, što je dramatičan i drastičan korak, ne može ni jedan evropski političar da dođe i kaže – ovaj parlament je legitiman, ova vlast je legitimna i ovi izbori su bili u redu. Zbog toga bojkot smeta ljudima u Evropskoj uniji, čak i onima koji su dobronamerni, i mnogo im je zgodnije da Vučić izvršava svoju agendu, a da oni kritikuju stanje u medijima, pravosuđu, da su izveštaji o korupciji izuzetno kritični. Nisu tu samo evropski poslanici, nego i Evropska komisija je subjekt koji je izuzetno oštro kritikovao ovaj režim prethodne dve godine. Te kritike treba doživeti kao upozorenje Vučiću da je na nešto pristao, da je nešto obećao a da to ne realizuje, i da se od njega očekuje da u narednom periodu to realizuje.

Svojevremeno je Vuk Jeremić rekao da će se uspeh bojkota meriti vremenom od redovnih do vanrednih parlamentarnih izbora. Šta će za vas biti mera uspeha bojkota?

Sigurno je to jedna od mera uspeha bojkota, jer će vlada koja će iza sebe imati parlament bez opozicije biti neodrživa, i u unutrašnjem i u spoljnopolitičkom smislu. Otuda tolika histerija režima. To Aleksandar Vučić veoma dobro razume i otuda ti pokušaji da se u Lebanu i na drugim mestima gde nema kontrole medija skupljaju potpisi za opoziciju koja želi da dâ legitimitet ovom režimu, a da pritom ta opozicija uopšte nema registrovane lokalne liste. Odjednom je na republičkom nivou izuzetno popularno nešto što se zove „Udes“ ili Ujedinjena demokratska Srbija, ali već kada su lokalni izbori u pitanju tu nemaju ni jedan glas.

Ko garantuje da oni nisu prava opozicija?

Ako neko pripada korpusu stranaka koje su potpisale sporazum sa narodom i obavezao se da neće izaći na izbore, pa ipak izađe na izbore, to u najmanju ruku nije kredibilna opozicija – da ne ulazimo u to da li je realna opozicija ili nije realna. Nakon toga ne možemo verovati takvoj opoziciji.

Foto: FoNet/DS

Ne možete reći za Sergeja Trifunovića da je klijentelistička stranka?

Ja to i ne kažem, ne kažem da su njemu skupljali potpise u Lebanu. Mislim da generalno sve stranke koje izlaze na ove izbore, a zaklinjale su se ili zalagale za bojkot, imaju izuzetno ozbiljan problem kredibiliteta. Reč je o fundamentalnom političkom pitanju, a ne pitanju da li se zalažemo da PDV bude 0,5% veći ili manji. Suštinsko je pitanje da li daješ legitimitet jednom tiranskom režimu ili ga ne daješ, a obavezao si se na jedno, da potom učiniš nešto sasvim drugo. Pritom ja ne razumem optimizam tih stranaka. Oko 16% je dobio Saša Janković na predsedničkim izborima, negde oko 5% Vuk Jeremić i 1% Radulović. Recimo da su tih Jankovićevih 16% dominantno ono što nazivamo građansko orijentisanim biračima – onda zajedno sa Jeremićevim i Radulovićevim imamo negde oko 20% građanski orijentisanih birača u ovoj zemlji. Izvesno je da će dve trećine njih sigurno bojkotovati izbore, što zbog toga što bi svakako bojkotovali, što zbog Saveza za Srbiju, Ne davimo Beograd i drugih koji ne učestvuju. Dakle, ostaje 6-7% birača unutar tog korpusa na koje računaju PSG i UDES i NS i DJB i 1 od 5 miliona i LDP. Svi oni imaju ambiciju da od tih 6-7% uzmu polovinu, odnosno 3%. Plašim se da tu niko nema šanse da dosegne cenzus. Cenzus će, po mojoj proceni, dosegnuti SNS, SPS, Šapićeva stranka i radikali i tako će izgledati Parlament – ili će to biti stranke režima, ili stranke desne evroskeptične orijentacije. Dakle, uspeh bojkota nije samo vreme od redovnih do vanrednih izbora, iako je to bila dobra opaska Vuka Jeremića, već i činjenica da u parlamentu neće biti opozicije, a pogotovu proevropske opozicije. To je veoma snažan argument, unutrašnji i spoljnopolitički, kojim osporavate ovaj režim, a koji ne biste mogli da osporavate da učestvujete u trci koja je unapred nameštena.

Kampanja je počela i odvija se, mada nije previše vidljiva. Da li možete da prepoznate temu izbora, da li ona postoji?

Nema dileme da je bojkot tema ovih izbora. Opozicija je uspela da je nametne kao osnovnu temu, jer režim je time opterećen. O tome govore i one stranke koje na izborima učestvuju, ali pokušavaju da opravdaju svoje učešće a smatraju se, ili jesu opozicione stranke. Bojkot jeste potka koja se provlači kod svih organizacija koje učestvuju na izborima. Pri tome se suočavamo sa opasnošću da ćemo na jesen imati depresiju, a ne recesiju, da ćemo imati izuzetno tešku ekonomsku situaciju, težu nego što je bila 2008. godine i na globalnom i na nacionalnom nivou. Istovremeno se nalazimo u neslobodnom društvu i moramo jednom za svagda da shvatimo da, ako nas nije okupirao Nemac ili Turčin, nego Srbin, da to još uvek ne znači da smo slobodan narod.

U opoziciji se dešavaju dezintegrativni procesi i očita neslaganja. Savez za Srbiju ne deluje homogeno. Da li je to ta snaga koja bi mogla da se „frontalno“ suprotstavi SNS-u?

Već je činjenica da se toliko puno stranaka dogovorilo i da relativno dugo zajedno funkcionišu na jedan neoubičajeno solidan način, dobra. Šta god neko rekao, u suštini oni nemaju ozbiljnih razmirica, ozbiljnih nesporazuma, veoma čvrsto se drže i Sporazuma sa narodom i onoga što je dogovoreno. To je već po sebi podvig.

Kada kažete da se drže Sporazuma s narodom – imajući u vidu nove okolnosti, da li je to stvar principijelnosti ili inertnosti i nerazumevanja tih novih okolnosti?

Ne vidim da su nastale okolnosti koje poboljšavaju uslove na izborima. Nastale su okolnosti koje su otežale učešće na izborima. Okolnosti u kojima ste dva meseca na svim televizijama mogli videti samo predstavnike režima koji se besomučno reklamiraju…

…sa čime se REM ne bi složio. Aludiram na njihov novi izveštaj o zastupljenosti partija u medijima.

To sad, sa čime bi se REM složio – plašim da je svakom ko živi u ovoj zemlji ta analiza beskrajno smešna. Tvrditi da Savez za Srbiju ima najviše učešća na televizijama moguće je, s obzirom koliko ih pljuju. Ako to što nazivate nekog lopovom, lažovom, izdajnikom računate u vreme koje je posvećeno njemu na televizijama, onda nema nikakvih dilema da je Savez za Srbiju najzastupljeniji na televizijama.

Foto: FoNet/Nenad Ðorđević

Vratimo se na čas na vašu tezu o solidnom jedinstvu u opoziciji. Kako se onda definišu potezi Boška Obradovića, ili stav Narodne stranke, ili novo rastakanje u Demokratskoj stranci?

Sad, rastakanje u DS je prirodno stanje, već od 2014. godine, otkako je Tadić napravio svoju stranku i pocepao DS. To je jednostavno prirodno stanje i ne bih to pripisivao SZS-u. Što se tiče ovih sporadičnih razmirica – s obzirom na heterogenost Saveza, s obzirom kolika je njihova programska raznolikost, pa i s obzirom na lične razlike – molim vas, pa tu ima manje razmirica nego u prosečnom braku. I da nema povremenih razmirica delovalo bi nam veštački. Ja prosto ne bih verovao da se toliko ljudi, toliko stranaka koje su toliko različite, baš oko svega apsolutno slažu. A najvažnije je da se slažu oko strateških pitanja.

Postoje sad tumačenja, na osnovu delovanja lidera Saveza u javnosti, da je u toku bitka za lidera opozicije.

Legitimno je da se pozicioniraju i ličnosti i stranke, nije to ništa nelegitimno. Važno je da se oni drže onoga što su osnovni principi i temeljna načela oko kojih su se okupili. Činjenica da su oni, toliko heterogeni, ostali čvrsto na tim temeljnim načelima, u Srbiji, u ovim okolnostima, pod tolikim pritiscima, to je veoma pozitivna vest. U tom kontekstu, da li će neko svojim autoritetom ili idejama sutra da ima veći prestiž, uslovno rečeno, unutar tog inače malog opozicionog biračkog tela, potpuno je sekundarno. Konačno, mislim da je važno i blagorodno za političku scenu da imamo što više jakih ličnosti koje se takmiče međusobno u idejama i inicijativama, jer dosta nam je bilo vođa – ne treba nam novi Vučić, pobogu.

U redu. Kada govorimo o strategiji delovanja, poslednjih dana se izdvaja teza o tome da opozicija treba da se priprema za predsedničke izbore. U tom smislu, iako su ti izbori 2022, već se licitira kandidatima. Vidite li u vođama opozicije te kandidate?

Mislim da ni jedan od vođa opozicije nema kapacitet da pobedi Aleksandra Vučića na predsedničkim izborima, zbog objektivnih okolnosti. Svako ko je bio isturen u toj borbi protiv režima bio je toliko izložen šikani, klevetanju 90% medija u ovoj zemlji, da jednostavno nema kapacitet da privuče i onaj deo biračkog tela koji nije zadovoljan stanjem u Srbiji, ali ne vidi za koga bi glasao u opoziciji. Ne vidim da to može bilo ko od političara, i to ne zbog njihove krivice ili što su lošiji od Vučića – u svakom slučaju su svi uračunljiviji od Vučića. Mora biti ličnost koja je neočekivana za režim, koja nije načeta, koja je poznata u javnosti, koja raspolaže i određenim ličnim resursima sa kojima bi ušla u tu trku.

Šta su lični resursi?

Govorim o konkretnom kandidatu, ali ne bih iznosio ime čoveka, pošto bi bio satanizovan odmah, u roku od nedelju dana. Svakako to mora biti neko ko može da pribavi i sredstva za tu kampanju, a da se ne radi o pripadniku poslovne zajednice, jer bi tu bilo jako teško naći nekog ko bi pridobio simpatije javnosti, koliko god njegovo poslovanje bilo legalno – u siromašnoj zemlji niko ne voli bogate ljude. Takođe, to mora biti neko ko ima dovoljno političkog znanja da uđe u određenu borbu. To bi morala biti ličnost koja bi imala kapacitet da privuče i deo birača koji u ovom trenutku glasa za SNS. Ličnost koja bi morala da šalje relativno neutralne poruke u toj predsedničkoj borbi, a ne poruke koje bi podrazumevale tvrd stav protiv Vučića i režima – poruke koje bi bile na fonu potrebe za kontrolom različitih organa vlasti, toi jest da nije dobro da u jednoj ličnosti budu koncentrisane sve grane vlasti, svi mehanizmi vlasti. Ne vidim da neko od opozicionih lidera ima tu vrstu snage da pridobije više glasača. Režim satanizuje svakog ko razmišlja na drugačiji način i ne bavi se ničim drugim do satanizacijom – ne samo političara, već i javnih ličnosti koje su se usudile da podignu glas protiv njih – tako da se zaista mora naći neko ko nije bio izložen medijskom „toplom zecu”.

Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

Demokratska stranka je u problemu. Bili ste predsednik te stranke, ostali ste član, iako ste se povukli, kako kažete, u političku penziju. Znam da odbijate da komentarišete unutrašnja previranja u Demokratskoj stranci, ali kakav je vaš lični odnos prema tim dešavanjima?

Imam lični odnos u tom smislu što je meni prihvatljivo sve ono za šta se DS zalaže u ovom trenutku. Svakako sam među prvima koji se još 2015. godine zalagao za bojkot izbora, i meni imponuje što je DS ušla u taj voz. Lutovac nije imao alternativu, nakon osvojenih 2% na beogradskim izborima, nego da priključi Demokratsku stranku Savezu za Srbiju. Imam primedbe na ideje ujedinjenja. Mislim da ne možete reciklažom dobiti ništa novo, što se videlo i na primeru beogradskih izbora. Stranke koje bi trebalo da se ujedine, na beogradskim izborima su, sve zajedno, dobile 2%. Taj model ne funkcioniše. Ne bih ulazio u to kako funkcioniše unutarstranačka demokratija, koliko je Lutovac aktivan, koliko DS sprovodi akcije – to i ne znam jer se ne bavim aktivno politikom, povukao sam se i ne bih sada ulazio u to. Legitimno je da se strane pozicioniraju untar stranke, ali je zaista strašno ako Demokratska stranka, koja je na 2%, nastavi da se fragmentira, jer više ni atom ne može da se fragmentira. DS će zaista doći vrlo brzo u fazu da je to potpuno nemoguće, jer je jednostavno premala. Imali smo nekada „Igru prestola“, a sad, s obzirom na gabarite, imamo „Igru hoklica“. U svakom slučaju, nije mi jasno zbog čega se insistira na Glavnom odboru ili na izglasavanju nepoverenja Lutovcu, jer na tom Glavnom odboru u junu jedina odluka koja može biti doneta je raspisivanje stranačkih izbora. Po Statutu stranke, posle svakih parlamentarnih izbora – a koliko sam razumeo, Glavni odbor će biti na dan parlamentarnih izbora – raspisuju se izbori za sve organe stranke. Prosto je besmisleno da izglasavate nepoverenje predsedniku ako ćete za mesec ili mesec i po dana imati izbore za predsednika i za sve ostale organe stranke. Generalno, ta atmosfera koja se emituje iz DS nije dobra, ali je Demokratska stranka toliko redukovala svoj uticaj, još od beogradskih lokalnih izbora naovamo, da više ne znam da li je moguće da pretrpi štetu, jer je njen uticaj na žalost izuzetno mali.

Kako razumete sada to da se, posle autorskog teksta akademika Kostića u NIN-u, ponovo, posle svega, otvara tema dijaloga u društvu, kao da je to nešto novo?

Prema nekom istraživanju od prošle godine, negde 1,3 miliona ljudi mrzi čoveka koji vodi ovu državu. Sada je to već verovatno znatno više, pošto taj broj konstantno raste i logično je da ga mrze, jer on naziva ološem…..

Koja su to istraživanja?

Nemojte me držati za reč, ali bilo ih je pre oko godinu dana. U svakom slučaju, ne treba nam istraživanje da bismo videli koliko je mržnje u Srbiji i koliko je destruktivna poltika ovog režima. Videli smo konačno koliko su ljudi nezadovoljni i nervozni po onom lupanju u šerpe za vreme policijskog časa. U tom smislu, jasno je da smo na ivici pucanja. Jasno je da je nivo destruktivne energije u srpskom društvu ogroman, i u tom smislu Akademija nauka možda jeste jedina adresa u poslednjih nekoliko godina koja se nije iskompromitovala u saradnji sa režimom. Tu bi možda bio i Beogradski univerzitet, ali SANU je na neki način krovna institucija i nauke i umetnosti u Srbiji, a svakako najprestižnija. Ako postoji neka adresa sa koje bi logično bilo uputiti taj poziv, to je svakako SANU, a ne na primer SPC, čije se rukovodstvo otvoreno stavlja na stranu režima, mimo svakog dobrog ukusa i svake elementarne mere. SANU kao neutralna i akademik Kostić kao njen predsednik, neutralan čovek, bili bi dobri moderatori za taj razgovor.

Foto: FoNet/Nenad Ðorđević

Da li je razgovor moguć?

Razgovor bi bio moguć i u prethodnih osam godina da imamo naspram sebe osobu koja ima mentalni sklop koji podnosi kritiku ili drugačije mišljenje. Na žalost, nemamo. Uvek je vlast ta koja diktira da li će u jednom društvu vladati tolerantna atmosfera ili neće. Setimo se štrajka glađu Tomislava Nikolića, kada je Boris Tadić sutradan otišao da ga poseti. Teško je da postoji visok stepen tenzija kada imate takve gestove. Ili kada su bile velike demonstracije ispred pokrajinske vlade, kojima su želeli da ruše pokrajinsku vladu, a ja sam inače bio na njenom čelu. Oni nisu imali ni elementarne uslove za miting, a ja sam im omogućio da dobiju struju da bi me kritikovali.

Pokrajinski servis je prenosio uživo taj miting?

Televitzija koju su nazivali Pajtićevom televizijom je prenosila taj miting, i to je zaista bio primer javnog servisa par ekselans. Ako ste odgovoran čovek, a na čelu ste nekih institucija, morate da emanirate mir, dostojanstvo, da kreirate atmosferu pristojnosti i tolerancije u društvu. Danas imamo sve suprotno – danas imamo brutalno političko i socijalno ubijanje svakog ko pisne protiv režima, i ne samo te osobe nego i njegovih ili njenih porodica i bliskih ljudi. I u tom kontekstu, zaista mi je teško da zamislim dijalog sa osobom koja nas 8 godina gura u atmosferu građanskog rata.

Foto: FoNet/Zoran Mrđa

Opozicija takođe nema toleranciju za drugačije mišljenje, nego optužuje drugu opozicionu stranku koja se odlučila da izađe na izbore da je Vučićeva. Dijalog unutar Demokratske stranke je takođe na nivou verbalnih obračuna….

Kada govorim o Savezu za Srbiju, ja nisam njihov apologeta, ali je činjenica da je tamo petnaestak ljudi iz sasvim različitih organizacija, sasvim različitih orijentacija. Oni razgovaraju, dogovaraju se, imaju nekakav zajednički organizacioni okvir, izlaze sa zajedničkim stavovima, uvažavaju te zajedničke stavove. To govori o tome da u Srbiji sa ove strane ipak nisu ljudi autoritarnog mentalnog sklopa i da itekako ima i materijala i raspoloženja i energije da se razgovara, kao i navike da se razgovora. Ne bih se složio da nemamo atmosferu, bar u opoziciji, u kojoj je nemoguće razgovarati.

Rekli ste na početku da Srbiju posle izbora čeka još jedna kriza i da izbori neće rešiti probleme…

Sigurno se ulazi u turbulentan period. Dominantan deo opozicije koji bojkotuje izbore mora da nastavi taj bojkot i kampanju kroz građansku neposlušnost, kroz akcije, kroz svakodnevno podrivanje i razotkrivanje različitih kriminalnih afera, kao što to čini Bora Novaković u Novom Sadu. To treba činiti puta 150, odnosno po svim gradovima i opštinama u Srbiji. Uz to, kao što sam rekao, čeka nas ekonomska kriza, koja je posledica pandemije. Imamo i činjenicu da je režim izdvajao ogromne količine sredstava za jedno radno mesto na kojem su ljudi u pelenama, jer im poslodavac ne dozvoljava da izađu na 5 minuta, gde su plate minorne i ti poslodavci će se povlačiti. Srbija će biti u ogromnom gubitku i teško će kompenzovati ekonomsku krizu i velika nezaposlenost je pred nama. Tako da ulazimo u period političkih tenzija zbog odsustva slobode i elementarnih demokratskih uslova, kao i u period socijalno-ekonomske krize, koja po režim može biti još pogubnija. Te dve stvari se svakako podudaraju i sigurno će se u nekoj tački spojiti. 

Naslovna fotografija: FoNet/Kostadin Kamenov