');
Najnovije vesti
Blic Premium

Ivo Andrić - jedan evropski život (3): Zašto su ga nazivali "ljigavim jezuitom" i kako je nakon rata izbegao KOMUNISTIČKI METAK

Pred čitaoce je nedavno stigla prva sveobuhvatna biografija našeg nobelovca Ive Andrića. U majstorski napisanoj biografiji „U požaru svetova“ („Laguna”) nemački novinar i pisac Mihael Martens prati Andrićev životni put i slika impresivnu panoramu evropske istorije 20. veka. Evo i poslednjeg dela iz te knjige. (Da biste nastavili sa čitanjem, potrebno je da se pretplatite na neki od "Blic premium" paketa)

Slušaj vest
0:00/ 0:00
Ivo Andrić Foto: Profimedia, Shutterstock / RAS Srbija
Ivo Andrić

Ali i sa svojim zemljacima Andrić se žestoko obračunava. „Bolje rat nego pakt“, vikali su demonstranti u aprilu 1941. na ulicama Beograda, a rat su i dobili. Cena je bila užasna. U ratu je u Jugoslaviji poginulo oko milion ljudi. Andrić se u Berlinu uzalud zalagao za to da se Jugoslavija proglasi nekom vrstom Švajcarske te da ne učestvuje u ratu, što tad nije delovalo nemoguće.

Za vreme okupacije on beleži jednu vrlo ljutitu rečenicu o svojim zemljacima: „Razgovori naših građana, koje često slušam, pokazuju sa koliko su lakomislenosti, neznanja i pogrešnih podataka, sa koliko jadnih misli, sa koliko naivnog kratkovidog i nezdravog egoizma, ušli u rat“. Ovu rečenicu Andrić nikada nije objavio.

DOLAZAK KOMUNISTA

Kada su partizani preuzeli vlast u Jugoslaviji, Andrić se našao u neprijatnoj poziciji. Opšte je poznato da je bio visoki činovnik antikomunističke kraljevske diktature. Po Beogradu čak kruže glasine da je knez Pavle u proleće 1941. godine, neposredno pre svog odlaska iz Jugoslavije, generalu vazduhoplovstva i pučističkom vođi Dušanu Simoviću najtoplije preporučio da Andrića proglasi dvorskim ministrom novog kralja Petra.

To je verovatno neistina, ali time stvar za Andrića nije manje opasna. Ko god je u Jugoslaviji neposredno posle rata optužen da je monarhista, buržuj, kapitalista, kontrarevolucionar ili kakav drugi neprijatelj naroda, lako je mogao da završi ispod zemlje ili, u najboljem slučaju, na višegodišnjoj robiji. Među streljanima, uhapšenima ili preko noći „nestalima“ u jesen 1944. nalaze se i prijatelji, drugovi i poznanici Ive Andrića.

Ivo Andrić
Ivo Andrić

Lekar, pisac i izdavač Svetislav Stefanović, čiju je molbu da mu pošalje prilog za antologiju u SKZ-u Andrić 1942. mudro odbio, zbog kolaboracije sa Nemcima streljan je nekoliko nedelja posle dolaska komunista na vlast. Andrićev prijatelj iz mladosti i drug iz ćelije u austrijskom zatvoru, dalmatinski pisac Niko Bartulović, likvidiran je početkom 1945. pod istom optužbom. U drugim slučajevima, za smrtnu presudu dovoljna je samo glasina o kolaboraciji. (...)

ŠTA PIŠE BAKARIĆ

Mnogi su komunisti skeptični prema Andriću. Vladimir Bakarić, čovek nove elite koji će ubrzo postati vođa hrvatskih komunista, u svom ratnom dnevniku o Andriću piše: „Pravi jezuita. Ljigav, otmjen.“ Takva mišljenja nisu retkost među komunistima. Puno njih je provelo teške godine u tamnicama režima čiji je Andrić bio jedan od vodećih službenika. Sa svojim dojučerašnjim protivnicima novi tamničari se sada ophode mnogo brutalnije nego što su ovi ikada prema njima bili. (...)

Neki od Andrićevih saputnika beže iz Jugoslavije ili ga izbegavaju. Miloš Crnjanski se pred kraj rata nalazi u Londonu, gde mu predstoje gorke godine emigracije, ali mu bar život nije ugrožen. Crnjanski se jednako oduševljeno izjasnio o nacistima koliko se kritički postavio prema komunistima, zbog čega bi zaista imao čega da se pribojava da je ostao u Jugoslaviji.

Miloš Crnjanski
Foto: Promo
Miloš Crnjanski

Andrićev položaj je malo povoljniji. Bar je u Beogradu poznato da je za vreme okupacije odbijao da objavljuje. I što je još bitnije: u leto 1941. u okupiranoj Srbiji nije potpisao „Apel srpskom narodu“, u kome kolaboracionistička vlada poziva na borbu protiv „komunističkih zločinaca“. Komunistima je poznato da se Andrićev potpis ne nalazi ispod ove peticije - navodno je kuriru, koji je s dokumentom zazvonio na stan u Prizrenskoj ulici, lično otvorio vrata i rekao da Andrić nije kod kuće.

KO JE KOME BIO POTREBAN

Komunistički funkcioner i pisac Radovan Zogović, koji je u početku Andrićev dobrotvor i zaštitnik u komunističkom režimu, dok i sam nije pao u nemilost, kasnije je ovo zabeležio u jednom tekstu. On pominje da se Andrićevo odbijanje da potpiše ovaj apel pročulo među partizanima još za vreme rata:

„A to je potiralo ili bar tupilo onu oštru antipatiju koju su svi napredni ljudi osjećali prema Andriću kao knez Pavlovu ambasadoru kod Hitlera, u vrijeme pristupanja Trojnom paktu. I sasvim je razumljivo što smo mi već prvih sedmica u oslobođenom Beogradu tražili kontakt s Andrićem...“

Kasnije je i Milovan Đilas potvrdio da komunisti nisu nameravali da likvidiraju Andrića, nego da su, naprotiv, hteli da ga uvežu u svoj režim: „Andrić je, možda, precenjivao – i ja držim da je precenjivao – opasnosti: on je više bio potreban novoj vlasti, nego ona njemu.“

Pitanje je da li ove rečenice, koje je Đilas napisao 1977, adekvatno opisuju Andrićevu situaciju 1944/45. Ali sigurno je jedno: da ima šanse da bude prihvaćen i u drugoj Jugoslaviji. Ovo mu još u jesen 1944. predočava i sam Đilas time što mu poklanja knjigu sa posvetom: „Ivu Andriću, u želji za prijateljstvom.“ Andrić vrlo ambiciozno koristi povlasticu koja mu se nudi i ubrzo postaje režimski poeta laureatus.

(Priredio: Dejan Mihailović, Urednik u „Laguni”)