');
Najnovije vesti
Blic Premium

Ivo Andrić - jedan evropski život (2): Šta je govorio o Nemcima u vreme rata i kako je sam sebe nazvao SRPSKIM PISCEM

Pred čitaoce je nedavno stigla prva sveobuhvatna biografija našeg nobelovca Ive Andrića. U majstorski napisanoj biografiji „U požaru svetova“ („Laguna”) nemački novinar i pisac Mihael Martens prati Andrićev životni put i slika impresivnu panoramu evropske istorije 20. veka. Donosimo vam neke od delova ove knjige. (Da biste nastavili sa čitanjem, potrebno je da se pretplatite na neki od "Blic premium" paketa)

Slušaj vest
0:00/ 0:00
Ivo Andrić Foto: Profimedia, Shutterstock / RAS Srbija
Ivo Andrić

Usred ovog strašnog, nepreglednog mozaika nasilja, jedan pedesetogodišnjak sedi u svojoj sobi u Beogradu i piše romane. Krvoproliću oko sebe on nema čime da se suprotstavi osim rečima na papiru. Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ni vrlo malo, ali način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih. Ova rečenica iz “Travničke hronike” njegov je program u godinama okupacije.

TEŽAK IZBOR

Andrić u okupiranom Beogradu možda ima pred očima i Gojinu životnu priču. Ovaj je u Španiji koju je okupirala Francuska postao kolaborator. Žozefu I, najstarijem Napoleonovom bratu postavljenom za španskog kralja, zakleo se na ljubav i poslušnost, prihvatio francusko ordenje i postao dvorski slikar i za nove vladare. Nakon proterivanja Francuza iz Španije, ovo je zamalo bilo kobno po njega.

Novi kralj, Fernando VII, izneo je teške optužbe protiv slikara, kako Andrić piše u svom prvom eseju o Goji: Da je svojim držanjem prema Francuzima zaslužio ne progonstvo, nego konopac, ali da mu zbog njegova genija prašta. Ali Andrić se ne uzda u milost nekog budućeg vladara. On izbegava svaki korak koji bi se mogao protumačiti kao kolaboracija. U godinama okupacije nije objavio ni jedan jedini red.

U septembru 1942. izdavačka kuća „Srpska književna zadruga“, koja sa dozvolom nemačke cenzure sme da objavljuje određena dela, obraća mu se s jednom molbom. Komesar SKZ postavljen od okupatora Svetislav Stefanović želi da uključi Andrićeve tekstove u jednu antologiju. Andrić je u Sokobanji kada mu stiže ova molba. On odgovara da bi pod normalnim uslovima kao srpski pripovedač rado pristao, ali da trenutno nije u mogućnosti jer u sadašnjim izuzetnim prilikama ne želi i ne može da učestvuje ni u kakvim publikacijama, ni sa novim ni sa ranije već objavljenim svojim radovima.

Ovaj odgovor je značajan i zbog toga što Andrić sebe tu bez okolišanja naziva srpskim pripovedačem, čime politički zauzima jasan stav. On je napravio izbor, i to u teškim vremenima.

Slično se postavlja i kad na proleće 1943. njegov stari izdavač iz doba između dva rata Svetislav Cvijanović, bez znanja svog najpoznatijeg autora, priređuje novo izdanje nekih od njegovih ranijih dela. Kada je Andrić ovo saznao, oštrim rečima se obratio Cvijanoviću i uspeo u zahtevu da se sve ove knjige povuku iz opticaja.

DIPLOMATSKO REMEK-DELO

U januaru 1944. Andrić opet mora da brani svoju poziciju. Jedan izdavač iz Beča želi ponovo da izda Andrićevu zbirku novela objavljenu u Nemačkoj 1939. Ovaj upit autora dovodi u složenu situaciju. S jedne strane, poraz Nemačke je takoreći jasna stvar. Saveznici su osvojili Siciliju i stigli na italijansko kopno. Staljinove armije na istoku napreduju. Ali nemačke trupe još su u Beogradu.

Ako Andrić izdavaču otkaže, možda se izlaže opasnosti da pred sam kraj rata ipak izazove sumnju da je protivnik Nemaca. Šta, dakle, da čini? Andrićev odgovor bečkom izdavaču predstavlja svojevrsno diplomatsko remek-delo, u kojem je „ne“ tako formulisano da zvuči kao „da“.

„Nakon više od trideset godina književne delatnosti, danas sam stigao do jedne za mene važne prekretnice, koja će mom pesničkom stvaralaštvu verovatno dati neki novi oblik i pravac“, piše Andrić bečkom izdavaču na besprekornom nemačkom 1. februara 1944. godine.

On tu navodi jedno novo delo na kojem upravo radi i u kojem će izraziti sva svoja nova shvatanja. U ovom stadiju svog duhovnog i umetničkog razvoja, u kojem se trenutno nalazim, ne želim da dozvolim štampanje nijednog od svojih prethodnih dela sve dok ne objavim delo na kojem trenutno radim."

Ivo Andrić
Foto: Fototeka Biblioteke SANU, Sig. br. 188/8 / Promo
Ivo Andrić

Ali Andrić pravi i kompromisni predlog: „Čim moje novo delo, za koje se nadam da ću ga uskoro završiti, bude izašlo iz štampe, ne bi – sa moje strane – ništa trebalo da spreči izdavanje mojih novela.“

Između redova se, bar u retrospektivi, jasno vidi sledeće: uskoro će Nemci izgubiti rat, a samim tim više neće biti upita izdavača sa nemačkog govornog područja. (...)

ŠTA MISLI O NEMCIMA

„Ponekad nisam izlazio iz kuće po tri nedelje – sedeo sam za malim okruglim stolom pored golog zida i pisao“, reći će kasnije o tom vremenu. Ludački rad je strategija preživljavanja. Pisao je romane da bi „sebe spasao“, reći će nakon rata svojoj prevoditeljki na švedski. (...)

A onda je došao kraj. Sovjeti i partizani zauzeli su grad 20. oktobra 1944. Fotografija datirana tog dana pokazuje Andrića u najboljem odelu na terasi stana u Prizrenskoj ulici. On obeležava praznik oslobođenja. S Nemcima se više nikad neće pomiriti, kako pokazuju brojni zapisi u notesima.

Andrić posle rata nedeljama putuje po Kini, u više navrata posećuje Sovjetski Savez, Švedsku, Francusku i Italiju, odlazi u Veliku Britaniju, Bugarsku, Poljsku, Grčku, Egipat, u Švajcarsku i Tursku, ali na nemačko tlo više nikada neće kročiti. Sve će ponude za književne večeri ili počasti u Nemačkoj ili Austriji odbiti.

U svojim sveskama će zabeležiti šta misli o Nemcima. On piše 1946: „Nemci i Nemačka, to je najveća muka moga života (...) to je problem od kojeg će bolovati cela Evropa još sto pedeset godina. Pa ni tada mu ne vidim rešenja.“

Bez mržnje ili želje za osvetom za ono što je od Nemaca ili zbog Nemaca pretrpeo, on se pita: „Kako će ovi Nemci naći svoje mesto među ljudima i ‘na ljudskim poslovima‘? I kada? (...) Oni su po rođenju i vaspitanju u zabludi; oni bi hteli da ih svi ostali ljudi i vole i poštuju, i u isto vreme da ih slušaju i da ih se boje. Sve uče i sve bi hteli da znaju, a ne vide ni to da onaj ko ne postupa sa ljudima kao sa ljudima prestaje da bude čovek.“ (...)

U POSLEDNJEM NASTAVKU PROČITAJTE: Život u komunizmu.

(Priredio: Dejan Mihailović, Urednik u „Laguni”)