Teologija epidemije 1Foto: Stanislav Milojković

Gledam u svetu neđelju Vrhovnog Antivirusa kako na nekom televizoru zbori da je odluku o neprisustvu novinara na konferencijama za štampu doneo na preporuku struke, pa to zborenje poredim sa izjavom potpukovnika Kona da je – pazi sad – „saglasnost“ za takvu odluku dao „bez mnogo razmišljanja o politizaciji“.

Vi sad sami izvucite zaključak ko je tu davao preporuku, a ko metanisao i govorio „amin“, a mi prelazimo na temu naše današnje kolumne – teologiju u doba korone.

Elem, odnekud iz tajinstva izolacije oglasio se Boškić Obradović apelom vlastima da odobre prisustvo i pričešćivanje vernika na uskršnjim liturgijama, čini mi se čak da je pripretio da on lično zabranu neće poštovati, ali za tačnost informacije ne garantujem. Bilo kako bilo, i moja se malenkost ovih dana bila udubila u čtenija Otkrovenja Jovanovog (o čemu će podneti izveštaj kad kucne čas) kao i spisa drevnih bogoslova.

Zašto baš drevnih? Zato što su teologije – i pravoslavna i katolička – posle XVI veka najobičniji pulp fiction. Čast retkim izuzecima. Koji potvrđuju pravilo.

Nemojte misliti da u IX, X i XI veku – zlatnom dobu zlatnog pravoslavlja – nije bilo Boškića, s tim što ondašnji Boškići nisu preko reda jurišali na Dveri carstva zemaljskog nego na kapije carstvija nebeskog. Dolazili bi tako onovremeni Boškići kod staraca – još se znao neki red – padali bi na kolena i vapili „avva, daj blagoslov da idem među gubavce“.

Na to su avve srednjovekovnim Boškićima promptno određivale epitimiju od mesec dana na lebu i vodi i ovako zborile: „Mufljuzi, odlazak među gubavce je podvig za savršene, što će reći za one koji su smirenjem (ne kurčenjem i glumatanjem) usmrtili strasti, zahvaljujući čemu se u njih ulio oganj nepropadljivosti koji ih je uzdigao iznad zakona prirode i učinio ih neprijemčivim za boleštine i koje – čak i ako navuku neku sanđamu – bolest učini triput zdravijim.“

Ne biti savršen – a savršeni su i u srednjem veku bili retkost – a srljati u opasnost, to znači „kušati gospoda Boga svoga“, što se nekad smatralo teškim grehom, dočim se danas, čak i u dobrom delu srpskog arhijerejluka, smatra velikom vrlinom.

Za nesavršene – a danas su svi do jednog mnogo nesavršeniji od srednjovekovnih nesavršenih – važe „opšti Božiji zakoni“ koji su posle prosvetiteljstva proglašeni prirodnim.

Ozbiljnost naše današnje teme ublažićemo s malo zajebancije koja, je li, nije naodmet ni u najtežim vremenima. Videh onomad sliku na kojoj Ana Brnabićeva-Kasperskaja pokazuje naslovnicu Danasa, verovatno kao primer „mržnje prema Vučiću, državi i narodu“, ali mi ne promače – ili mi se učini – da jednim okom čita Famozno.

Ne znam da li je u ovoj smutnji promaklo Vrhovnom Virusu, ali da sam na njegovom mestu, ja bih ispitao slučaj. Najopasniji su mangupi u našim redovima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari