PRELAZZI: Jirgen Klop i mi – Robi, Željko, Stepi, Neven...

Vreme čitanja: 8min | pon. 13.04.20. | 15:33

U normalnim okolnostima ovo su teme kojima se možda nije uputno ni pristojno baviti, ali ovo nisu normalne okolnosti, pa je dozvoljeno i poželjno i ono što nekada nije...

Pomalo je ružna, ali skroz razumljiva, ona subjektivnost u shvatanju sveta, ono da se sve pomalo vrti oko nas (ma ko da smo, po vama, mi), pa da eto, ništa ne može da prođe, nijedan uspeh i nijedan veliki događaj, a da u njega nije upleten neko naš.

U normalnim okolnostima to su teme kojima se možda nije uputno ni pristojno baviti, jer je pre svega pogrešno, ali ovo nisu normalne okolnosti, pa je dozvoljeno i poželjno i ono što nekada nije...

Izabrane vesti

Tako, recimo, možete da pogledate tabelu Premijer lige (sećate se Premijer lige? To je ono takmičenje koje nas je radovalo i dizalo nam pritisak svakog vikenda, i šta bismo sada dali za jedan epski duel Barnlija i Noriča u ponedeljak uveče u 21 čas) i da vidite ko je na vrhu, a onda da se setite kako se u ovoj krizi poneo Jirgen Klop, pa da se zapitate je li on pomalo i naš...

Dobro, mi koji ga cenimo zbog ljudskih, ne samo trenerskih kvaliteta, reći ćemo da je on pomalo svačiji, ali znate na šta mislimo – koliko su, mimo poznatog i nepoznatog u slučaju Željka Buvača, na njega imali uticaj ovi naši?

Pa, čak i da ne preterujemo od duga vremena i dokonosti u ovom karantinu, začuđujuće mnogo...

Zavirimo, onda, u knjigu Rafaela Honigštajna o Klopovom životu i karijeri i pronađimo trenutke u kojima se karijera visokog i nasmejanog Švabe preplitala sa ovim prostorima, kakvi su da su...

Prosinečki i Klop

Bilo je leto 1977, i jedanestogodišnji Jirgen Klop pokušavao je da opravda poverenje svoga oca Norberta, koji je bio lud za fudbalom i insistirao da se sin bavi sportom. Tada je bio nešto talentovaniji od svog uzrasta, ali možda se već naziralo da neće dosegnuti neke zvezdane staze, makar u onom delu terena koji je oivičen debljim krečom.

Mali Jirgen igrao je za lokalni SV Glaten, kada je na jedan letnji trening kamp, sve sa šatorima, stigao podmladak Štutgarter Kikersa (Klop je, inače, odmalena navijao za poznatiji Štutgart, i njegov omiljeni igrač bio je čuveni centarhalf Zapadne Nemačke Karlhajnc Ferster).

Među njima se posebno isticao jedan plavušan, bio je dve godine mlađi od svih, ali je imao “onog nečeg” taman toliko da moraš da budeš jako umešan da to vidiš, i baš budala da to ne vidiš.

Nije od tog zajedničkog kampovanja na kojem se između fudbala, loženja logorske vatre i raftinga na ušću reka Glat i Lojter, pikalo i pomalo fudbala, ostalo mnogo uspomena, ali jeste jedna, onda kada jedan žuća pada u reku, a drugi pomaže novim drugarima da se izvuku.

Taj prvi, skroz mokri klinja zvao se Robert Prosinečki, kasnije će biti evropski šampion sa Crvenom zvezdom, mada će mu Kikersi pre toga slomiti srce i poslati ga u domovinu njegovih roditelja, u Zagreb.

Po mnogo čemu su, ponavljamo, različiti, najviše po fudbalskom i trenerskom umeću, ali i jedan i drugi, i ko zna ima li ta voda iz detinjstva nekog uticaja, postali su strastveni ljudi koji su kroz karijeru, ma gde da ih je vodila, umeli da inspirišu sve oko sebe. Ali i da proslave uspehe...

Balkan i Klop

Među mnogim fotografijama iz Klopove mladosti postoji jedna posebno upečatljiva. Bilo je to u leto 1987, Jirgen je sa trojicom drugova završio srednju školu, a polaganje “Abitura” proslavili su putovanjem po Jugoistočnoj Evropi.

Na toj fotografiji iza četvorice nasmejanih Nemaca vidi se neki krajolik koji mora biti “naš”, mada se ne zna gde je tačno nastala.

Ono što se zna je da su tog leta uspeli da stignu do Krita, kada su Jirgenu javili da ga Ajntraht iz Frankfurta zove na probu. Istog dana dokopao se Soluna, a onda uhvatio voz za Nemačku. Možemo ga zamisliti kako drema i mašta o budućnosti u kompoziciji koja prolazi kroz Skoplje, Niš, Beograd, Zagreb...

Stepanović i Klop

Zna se ko su bili trenerski uzori Jirgena Klopa. Volfgang Frank, prvi koji je u Nemačkoj pričao o “linijama”, prvi koji je razmišljao o nečemu što se danas uvreženo zove “gegenpresing”, prvi koji je radio na motivaciji, dovodio psihologe, insistirao na timskom duhu, zajedništvu, povezanosti sa navijačima.

I, naravno, Arigo Saki – kažu da je i danas najveći kompliment koji možete da uputite Klopu taj da je njegov tim odigrao baš “sakijevski”.

No i jedan je drugi susret odigrao naterao, i pre nego što će u njegov život ući Volfgang Frank, Klopa da razmišlja o karijeri u drugom smeru.

Jirgen jednostavno nije bio neki igrač. Pričaće kasnije da je sve u glavi video, sve što treba da uradi, samo ga telo nije slušalo. Ne previše brz, svakako previsok za desno krilo, sa slabom tehnikom, Klop je zapravo imao sreću što je koliko-toliko živeo od fudbala, potucajući se po tadašnjoj Cvajti i rangu-dva niže.

I baš tu je priča o još jednom “našem”.

Dok je Klop igrao u FC Zindligenu, do Dragoslava Stepanovića stigla je priča o nekom malom desnom krilu koje zna lopte.

Stepi je, naravno, najčuveniji po onoj generaciji Ajntrahta koja je zamalo stigla do titule 1992, a u kojoj su igrali Endi Meler, Entoni Jeboa i Uve Bajn, ali ovo je bilo četiri godine ranije, kada su velikog zabavljača angažovali u Rot-Vajs Frankfurtu, koji je uspeo da uvede u treći rang takmičenja.

Stepi je bio na utakmici na kojoj je Klop igrao toliko dobro da je odmah dao ponudu za njega: osam hiljada dojč-maraka.

Ali kada je Jirgen došao u klub, nije bio ni senka tog igrača kojeg je Stepanović gledao.
“Jednostavno nije bio dovoljno dobar. Ma nije bio ni za naš drugi tim. I tamo je sedeo na klupi. Pitao sam se kako sam mogao toliko da pogrešim”, prisećao se Stepi za diktafon Rafaela Honigštajna.

Ali srpski trener nije tako lako odustao. Tokom zimskih priprema, od nesnađenog desnog krila napravio je špica od kojeg će čitavog proleća strepeti Hesenliga. Klop je davao golove levom, desnom, glavom, niko nije mogao da ga nadskoči ni da se porve s njim.

“Tada sam video da on jednostavno mora da ima karijeru i posle kopački. Toliko je pričao, toliko je stvari znao, tako mlad. Nikad nije prezao od toga da kaže šta misli. A mi možda nismo bili najbolji ortaci na svetu, ali mi se sviđalo što nikada nije odustajao.”

Posle čudesne polusezone u RW Frankfurtu, na Klopova vrata zakucaće Majnc, i čitava jedna nova istorija će se ispisati. Da nije bilo Stepijevog manevra, za Jirgena možda nikada ne bi došao “Karnevalsverein”, ne bi upoznao Volfganga Franka, ne bi postao igrač ni trener...

Ali bi valjda uvek bio i ostao svoj?

Kada smo slavili titulu, nakon poslednje utakmice, ušao sam u svlačionicu i video Jirgena kako sedi i puši. I ja sam bio pušač, pa sam morao da se nasmejem. Rekao sam mu: 'Čoveče, da sam znao da toliko voliš cigarete, pustio bih te više da igraš'”, ispričaće kasnije Stepi.

Željko i Klop

Šta se stvarno dogodilo sa odnosom i saradnjom Jirgena Klopa i Željka Buvača verovatno će zauvek ostati između njih dvojice. U domenu nagađanja su priče da je Srbin s negodovanjem gledao na sve veći uticaj Pepa Lindersa u svlačionici i na treninzima Liverpula, te da se u jednom trenutku osetio kao peti točak i napustio klub da bi očuvao višedecenijsko prijateljstvo.

Ono što se zna je da to jeste bilo drugarstvo bez premca. Klop i Buvač zajedno su igrali na starom Brušvegu, i Jirgen je bio oduševljen načinom na koji je momak iz Prijedora razumeo i razumevao igru i njen ritam, čak i ako ni on nije bio vrhunski fudbaler.

Već tada su napravili pakt da će, čim jedan postane prvi trener nekog kluba, pozvati onog drugog da mu bude asistent. Ali poznajući samozatajnost Buvača, koji nije voleo da priča – sem kada bi na treninzima vikao na igrače – i moglo je i moralo da se desi samo ovako: da Jirgen bude broj jedan, a Željko njegov verni broj dva.

Pitanje je da li bi, ali nemamo sumnje da bi bilo tako, Klop i danas odgovorio da mu je Željko Buvač “najbolji transfer potez koji je ikada napravio”. Imao je 34 godine kada je preuzeo Majnc, setio se obećanja starom prijatelju i nije ga bilo sramota da prizna da u tom trenutku manje zna od njega i da mu treba pomoć.

Zato bi svaki pehar koji osvoji dalje u karijeri, bila to Premijer liga ove godine ili neke druge, imao pomalo potpis i tog ćutljivog Srbina...

Neven i Klop

Neke stvari, a trenutno to znamo bolje nego ikada, dok traju uzimaš zdravo za gotovo. A one dve sezone u kojima je Borusija Dortmund bila prvak Nemačke (i osvajač duple krune), svega nekoliko godina pošto se doslovno pričalo o gašenju kluba, bile su toliko spektakularne da bi se dale gledati ponovo i ponovo.

Dve godine su trebale Klopu da navikne sebe na tim i tim na sebe (navijače je opčinio čim je došao), a dve godine je trajala i surova dominacija momaka potpomognutih “Žutim zidom” u Bundesligi.

Ono što je i danas fascinantno, verovatno i neponovljivo, jeste koliko je mlada bila ta ekipa. Sem možda Vajdenfelera i kapitena Kela, svi nosioci igre jedva da su ušli u treću deceniju života: Šahin, Humels, Šmelcer, Groskrojc, Bender, Kagava, Levandovski, uz još mlađeg, još zelenijeg, još čudesnijeg Gecea...

Ali među njima je odskakao momak kojeg je Klop već na prvom sastanku sa direktorom Corkom označio kao obavezno pojačanje i kojeg je negovao i tetošio još u Majncu: Neven Subotić.

Jirgen je odmah shvatio da Banjalučanin neobične životne putanje nije ni običan igrač ni običan čovek, i mora da je u njemu video sebe iz mlađih dana (samo što je previše kratkotrajni srpski reprezentativac bio mnogo nadareniji za loptanje).

A ovaj mu je to vratio tako što je presudno uticao, i bez kapitenske trake, i sa to malo godina što je imao tada, da ekipa shvati i prihvati Klopov način rada i pruži mu poverenje bez pogovora.

Subotić je znao koliko Jirgenov sistem može da bude delotvoran i u mnogo manjoj sredini – od Majnca, tog potpuno provincijskog fudbalskog grada, napravio je hit o kojem se godinama pričalo – i da je samo potrebno primeniti te principe na najvećoj mogućoj pozornici.

“Naš sistem dao nam je ogromnu prednost nad svima ostalima. Bilo je to kao da pecaš sa najboljim mamcem na svetu. Dobro, ili sa sačmaricom”, ispričaće Subotić u “Bring the Noise”.

I nije, valjda, ni čudo što su mnoge karijere – uključujući i Nevenovu, sasvim pristojnu – bile mnogo drugačije kada bi igrač napustio Klopovu auru, sigurnost, harizmu i znanje.

Ali, to je već priča o nekim drugima.

Ovo je, ipak, ona koja je makar malo o nama.

Piše: Marko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(FOTO: Reuters, MN Press, AFP)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara