Vanredno stanje i ustavnost 1Foto: Miroslav Dragojević

„Paul je poludeo jer se odjednom pobunio protiv svega, i to ga je, naravno, oborilo… i dok Paul nikada nije uspeo da savlada svoje ludilo, ja sam svojim uvek vladao, i možda je zbog toga moje ludilo bilo čak i mnogo luđe od Paulovog“ (Tomas Bernhard, Vitgenštajnov nećak, 24-25).

Ustav Srbije određuje da „za vreme vanrednog stanja, Narodna skupština se sastaje bez posebnog poziva i ne može biti raspuštena“ (stav 3 člana 200, kao i član 109 stav 4).

A ako je pre proglašenja vanrednog ili ratnog stanja Skupština bila raspuštena – kao što je od strane predsednika Republike i bila zbog raspisivanja parlamentarnih izbora (član 109 stav 6)  – njihovim proglašenjem „ponovo se uspostavlja njena puna nadležnost, koja traje do okončanja ratnog, odnosno vanrednog stanja“ (član 109 stav 7, druga rečenica).

No, „kad Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, odluku o proglašenju vanrednog stanja donose zajedno predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik Vlade, pod istim uslovima kao i Narodna skupština“ (stav 5 člana 200).

U tom kontekstu imamo jednu veliku ustavnu prazninu, a time i priliku – juče, danas, sutra – za arbitrerno i diskreciono, potencijalno nelegitimno državno delovanje.

Naime, Ustav nijednim svojim slovom – a ni svojim duhom – ne određuje, čak ne dopušta ni da se nasluti (sic!) koji organ(i) ceni/e da li u konkretnom kritičnom momentu Skupština može da se sastane – ili pak ne može.

Ni ako je raspuštena, ni ako nije.

Znači li tô da jedan isti triling ma koliko visokih funkcionera, tvoreći ad hoc jedno kolektivno, „rezervno“ telo, (ne)ustavno povlači dva tako krupna, osetljiva da ne kažem sudbinska kumulativna poteza: pre/osuđuje da poslanici ne mogu da se okupe – i potom objavljuje početak jedne sasvim izuzetne a neizvesno trajajuće pravno-političke društvene situacije: podvrgavanje vanrednom (ili ratnom) ustavnom režimu, po ljudska prava i slobode upadljivo rizičnom.

A kada promenjene pravne ili/ifaktičke okolnosti to dopuste, Skupština – ako je moguće u roku od 48 sati (sic!) od proglašenja vanrednog stanja, ili tek onda kada se steknu uslovi za održavanje njene sednice – osnažuje, odnosno potvrđuje ili pak ne potvrđuje odluku o vanrednom stanju koju prvobitno nije sâma donela.

U slučaju izglasanog skupštinskog „ne“, vanredno stanje automatski prestaje okončanjem dotične skupštinske sesije (druga rečenica stava 8 člana 200).

Tokom proglašenog vanrednog ili ratnog stanja, konkretna svrha obuzdavanja koronske zdravstvene pošasti opravdava – ex constitutione – (i) ozbiljna, za građane teško podnošljiva ustavna sredstva, preduzete stroge mere za njeno (te svrhe) postizanje.

Manje zlo, radi suzbijanja većeg! U krajnjoj nuždi.

Ali sve tô samo u razumnom, što kraćem a delotvornom trajanju, dok ne prestane razlog uvođenja vanrednog stanja. Uz isključivo striktno poštovanje načela srazmernosti, jedino u cilju zaštite, odnosno daljeg neurušavanja ionako već duboko potkopanog javnog interesa, spram doista neophodnog, a pritom i što je moguće manjeg ograničavanja temeljnih ljudskih sloboda i prava u datom kontekstu (član 20).

Ali sve prethodno je – opet – maltene slobodna, čista a zloupotrebljiva politička procena praktično jedne ličnosti (sic!).

Dakle, čak i pretpostavljena ustavnost sâmog proglašenja vanrednog stanja, ne garantuje – automatski i unapred i za čitav period trajanja dotičnih izuzetnih mera – njihovu ispravnost, regularnost: ustavnost, zakonitost, celishodnost i pravičnost, posebno spram prirode i obima ograničenja ljudskih i manjinskih prava.

Reč je o poglavito naredbama i akcijama koje tokom odnosnog kriznog razdoblja preduzima Vlada, svojim uredbama „uz supotpis predsednika Republike“(član 200 stav 6 in fine), a koje oživotvoruje u prvom redu policija i vojska. Jer je Skupština i dalje izvan ove tekuće mahnite društvene scene!

U posmatranom miljeu, ključne su dve odrešite ustavne odredbe: 1) da se vanrednim merama ne sme zadreti u suštinu tih demokratskih pravnih vrednosti (član 20 stav 1 in fine) – da se osnovne slobode i prava ne mogu ukinuti; 2) da mere odstupanja od ljudskih i manjinskih prava u vanrednom (i ratnom stanju) nisu uopšte dozvoljene u pogledu onih taksativno nabrojanih.

Međutim, u taj apsolutno nedodirljivi ustavni svežanj (iz člana 202 stav 4) ne spadaju pravo na jednaku zaštitu prava i pravno sredstvo (član 36), a ni sloboda kretanja (član 39).

Rečju, ukupnost  narečenog je jako osetljiv pravno-politički „teren“ čija se pravilnost može – i za vreme trajanja vanrednog stanja, a i naknadno – ustavno-sudski proveriti. No, svrsishodnost te i takve „najviše pravne ocene“ i njen rezultatat u svakom slučaju ne bi bio previše utešan.

Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu

Ovaj projekat finansira Evropska unija u saradnji sa listom Danas. Sadržaj ovog projekta je isključivo odgovornost lista Danas i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenja Evropske unije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari