Stav

0

Jelka Jovanović: Kampovi naših duša

Izvor: Novi magazin

Jelka Jovanović: Kampovi naših duša

E sad, deo čitalaca će, kao i deo ljudi inače, reći “pa šta, tako im i treba, što nisu sedeli tamo?” Drugi deo će osetiti tugu, treći bes, a najmanje će biti onih koji će se setiti da je taj prihvatni centar ono što nudimo izbeglicama koje zovemo migranti, uz poruku da smo dobri kad ih smeštamo tamo. I malo će se njih setiti da ti ljudi koje sada preziremo iz inostranstva šalju u zemlju “doznake”, novac koji čini važan deo ovdašnje ekonomije, čak i kad se sliva na privatne račune njihovih manje srećnih rođaka.

Kao što će se srazmerno malo ljudi setiti da su stariji od 65 godina naši očevi, majke, tetke, susedi, možda malo dosadni u redovna vremena – kao što će svi biti svojim potomcima! – ali oni koji su gajili i svoju decu i decu svoje dece, i koji, brižni, uvek nađu neki dinar i kada zavlada teška oskudica, koji uvek imaju toplu reč, čak i kad su naši namćori. I da, sada jesu najugroženiji, ali ne samo zbog toga što najteže podnose koronavirus već što su nam postali hodajuća opasnost i, da se ne lažemo, veliki teret.

Napokon, mnogi se neće setiti da su neki od tih očeva i majki bukvalno beskućnici i da ih čak ni policija ne tera iz njihovih “domova” pod vedrim nebom, svesna valjda da je njihov pravi dom negde gde ne mogu da kroče nogom, a da su prihvatilišta već prepuna. Možda su, naravno, odrasli beskućnici sami krivi što su to postali, ali ko nije kriv za nešto i može drugome da sudi bez suda i podržava tako surove kazne života. Pa i ako su stariji možda i krivi, šta su deca bez doma skrivila, zar su zaslužili da budu beskućnici? Mogu li svi mali “uličari”, kako ih običan svet najčešće doživljava, u Svratište, da se okrepe, umiju, poigraju kao sva druga deca.

“Pada prvi sneg”, kako je lepo Rani mraz pevao, ne sluteći da će se to dogoditi 24. marta 2020. i da će prvi – bar prvi beogradski – sneg hladne i neudobne “postelje” beskućnika učiniti još hladnijim i vlažnijim. I da će imati još manje onih koji se o njima staraju jer je ova nacija, kao i sve druge u svetu, zauzeta staranjem o sebi. Svetu se, kao u apokaliptičnom Pekićevom “Besnilu”, dogodio virus koji nije u stanju da savlada odmah, a u strahu za sopstveni život, drugi se lako zaboravljaju, često olako.

Naravno, ko ne brine o sebi, ne može ni o drugima. Naravno, mnogi imaju tek nešto više od beskućnika, nesiguran krov nad glavom. Mnogi su bez posla, a mnogi će ostati bez posla i prihoda. Najnesrećnije su Anja s Novog Beograda, koja je u jednoj noći izgubila roditelje, brata i dom – progutala ih je vatra – i devojčica Anamarija, koja nije preživela zemljotres u Zagrebu.

Ali, da ne budemo nakraj srca, na sreću, mnogi će, zatočeni u svoja četiri zida, imati vremena da razmisle i o migrantima, i o povratnicima, i o starijima, i o beskućnicima, i o Anji i njenoj porodici koje nema, i o zagrebačkim stradalnicima, Anamariji i njenoj porodici... I mnogi će tapšati lekarima, sestrama, farmaceutima, prodavačicama, “tetkicama”, poštarima, policajcima i vojnicima...

Jer, onaj subotički kamp i svi kampovi i karantini sveta ne moraju biti kampovi naših duša.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR