Ne tražim pomilovanje 1Foto: Lična arhiva

Petak, 21. februar: Petak je popodne… „S vremena na vreme“.

Dok sedim i smišljam kako da započnem ovaj dnevnik, stiže mi SMS od poznanice: „Pope, divan je memoriam Jovi, natera mi suze na oči.“

Radi se o nekrologu posvećenom našem nedavno preminulom prijatelju, profesoru Jovanu LJuštanoviću, objavljenom u najnovijem broju časopisa „Detinjstvo“.

Otkako mi je u prošli utorak uručena Nagrada „Radoje Domanović“ za zbirku satirične poezije „Etičko čišćenje“, Jovan mi je često bio na pameti.

Ako nekome treba da budem zahvalan za podršku, divan pogovor i promovisanje ove knjige i pre nego što je ona štampana, onda je to on. Nažalost, nije dočekao da vidi na kakav će prijem kod čitalaca, a i kritike, ona naići. Postojala su dva čoveka, teoretičara, koji su odlično poznavali, poštovali i voleli to što radim. Nijedan od njih više nije živ.

„Tebe je opasno voleti“ kaže mi žena.

Ne znam kako to da protumačim. Iako se već skoro dve decenije junački nosi sa svojom opakom boljkom ona je, hvala bogu, još uvek živa. Čak mnogo življa od mene, kome uglavnom ne fali ništa.

Mada… kad čovek u ovim godinama dobije kakvo priznanje, a pogotovo ako je to za minuli rad, morao bi svakako da ode kod lekara, jer možda žiri zna i vidi nešto što laureat ne zna i ne vidi. Nakanjujem se da skoknem do ambulante, a sve mislim, nije ovo nagrada za životno delo. Možda nekom drugom prilikom.

Subota, 22. februar

Probudio sam se oko sedam. Kad god ne moram, budim se i ustajem ranije no obično. Unuk je sa roditeljima na zimovanju pa je moja svakodnevna obaveza da ga čuvam suspendovana do daljeg.

Na miru sam skuvao kafu i seo za kompjuter da vidim šta ima novo.

Otvaram potom fajl nad kojim sam sinoć poduže bdeo, da proverim šta sam uradio. U pitanju je nevelika zavičajna zbirka soneta koju sam započeo pre trideset godina.

Stajala je dugo zaboravljena, a kada sam je pronašao rešio sam da je sredim, dopišem i objavim. Ako je Stevan Pešić mogao svom rodnom Kovilju da posveti Veliku knjigu u sedam tomova, valjda mogu i ja jednu pesničku zbirku. Ono, ako ćemo pravo ja i nisam rođen u tom mestu, ali sam u njemu proveo najlepši deo detinjstva, pa otuda moj osećaj pesničkog duga.

Svaki dan gledam te pesme. Pročitao sam ih stotinu puta, pri tom stalno nešto menjao, dopisivao pa brisao, vraćao na staro. Reklo bi se tome nikad kraja, ali kraj se nazire.

Ono što me sada muči su arhaizmi. Šta s njima? Da li da sve te germanizme i hungarizme stavim na kraj zbirke kao rečnik nepoznatih reči ili da ih objasnim u fusnotama. Nijedno od tih rešenja mi nije po volji, a ako te tuđice ostavim bez objašnjenja, neko ko nije Prečanin teško da će razumeti „šta je pisac hteo da kaže“. Svako ko je, s one strane Save i Dunava, preko kablovske na RTV-u gledao Dopisnice iz Banata LJubomira Živkova, zna o čemu govorim.

Nedelja, 23. februar

Penzionerima je nedelja najdosadniji dan. Ništa se ne dešava. Oko moje kuće, koja se nalazi u jednoj uličici blizu centra grada, neuobičajeno je mnogo slobodnih parking mesta. Popodne, još ako je sunčan dan, ovaj kvart gotovo opusti. Danas je malo oblačno, ali to ništa ne menja. Na ulici ni besnog kera.

Odgovaram na mejlove, a onda prelistavam štampu da utvrdim gradivo, jer sam „najnovije informacije“ pročitao još sinoć u onlajn izdanjima.

Kao besposlen Pop celo popodne sam se izležavao, a uveče opet seo za kompjuter i otvorio onaj famozni zavičajni fajl. Razmišljam o grafičkom oblikovanju te knjige, jer sam to i do sada uglavnom nerado prepuštao drugima. Shvatio sam koliko sam u pravu kada sam nedavno pročitao jedan esej o tome kako je Volt Vitman pri štampanju Vlati trave toliko insistirao na grafičkom izgledu svoje zbirke kao njenom integralnom delu, počev od odabira tipa slova iliti fonta, kako bismo danas rekli, preko izgleda korica, do ilustracija i vinjeta, da je čak zajedno sa slovoslagačem učestvovao u prelomu knjige, kako bi sve držao pod kontrolom. Daleko sam ja od Vitmana, ali želim da svojim vlatima kovilja (Stipa pennata L.) dodam i tu vizuelnu osobenost koja može biti od velikog značaja za razumevanje samog sadržaja.

Ponedeljak, 24. februar

Opet sam počeo da se gojim i sve više bivam van sebe. Pre tri godine, hrono dijetom, oslabio sam preko trideset kilograma. Sad sam već polovinu od toga vratio. Moraću da se upristojim. Ide proleće pa ću s unukom u šetnju. To, izgleda, jedino pomaže, uz već proveren režim ishrane.

Sećam se tih vremena kad sam se kotrljao ulicom, brektao i malo-malo pa zastajao kobajagi da telefoniram, a u stvari nisam mogao da navučem vazduha. Sretnem tako jednog bivšeg komšiju koga dugo nisam video. Pita me kako sam. Kažem, „očajno, i kad razmišljam zaduvam se, koliko sam se utovio“. On se malo odmakne, odmeri me i kaže: „Pa i nisi. Možda malo spolja“. A to spolja je relativno, jer zavisi odakle si. Banaćanima, na primer, čovek kome ne vidiš obraze s leđa i nije čovek. Do toga još nisam došao ili se možda varam, jer nosim bradu pa je zbog nje obraze teško uočiti.

Za svaki slučaj, odlučio sam da preskačem večeru. Od nečega se mora početi.

Pred spavanje dohvatim prvu knjigu koja mi se našla pri ruci, „Berači polena“ Nebojše Lapčevića. Pročitao sam desetak pesama, ali ne ide na gladan stomak. Ostaviću to štivo za drugi put.

Utorak, 25. februar

Danas je otvoren dobrotvorni Bazar knjiga u velikom foajeu Novosadskog pozorišta (Vjvidki Sznhoz). Sav prihod od prodaje darivanih naslova biće doniran Nacionalnoj organizaciji za retke bolesti u Srbiji (NORBS). Lepo i korisno. Nisam mogao da odolim, a da ne proverim čega su se sve ljudi odrekli da bi dali svoj doprinos toj humanoj akciji. Bio sam prijatno iznenađen.

Pritom, među brojnim vrednim naslovima na srpskom jeziku, jer ih je bilo možda i više na mađarskom, nisam zapazio one zbirčice poetskih samizdata kojih se autori ne mogu drugačije otarasiti pa su im ovakve humanitarne akcije sjajna prilika da, uz malo lične promocije, to i učine. Možda mi oni ne bi ni pali na pamet da ih nisam prepoznao u stihovima ekstravagantnog nadrealiste LJubiše Jocića: „može neko i da ne zna kako se šta piše i zato ne treba da ne piše“.

Pored njegove, od ponuđenog moju kućnu biblioteku su za sitne pare popunile još i zbirke izabranih stihova Brane Petrovića i LJube Simovića.

„… Pre no zaspim/ kažem ženi: vešaće me u pet,/ gledaj da me probudiš nešto ranije“. „Svašta“, ? odgovori ona, odmahuje rukom i odlazi na spavanje. Znam da neće, jer uzalud bi budila starog obešenjaka koji je u međuvremenu pomilovan zbog primernog vladanja.

Sreda, 26. februara

„Mene u jatima napuštaju reči“, lamentira nad samim sobom Brana Petrović. Ne znam da li da saosećam s njim u tom bolu ili da mu zavidim. Ja se sa svakom svojom rečju ponaosob dugo opraštam pre nego što se od nje rastanem. Nije to zato što me mrzi da pričam, već stoga što umem daleko lepše da slušam.

Koliko sam se samo divnih priča naslušao za kafanskim stolom. Nema više ni tih kafana, ni tih stolova, a ni tih pripovedača. Neki od njih su pokojni, neki su se raselili, a neki povukli u penzionersku ilegalu, pa tihuju. Posetio sam danas par starih mesta i nisam našao nikog poznatog, čak ni dežurnog pijanca s kojim bih mogao da popijem piće.

Kad nemam nikog drugog, onda slušam sebe. Beležim to pažljivo, jer reči su plaćene ubice. I eto… Tako prolazi još jedan dan.

Sve u svemu, „da mi nije mene, bilo bi mi jako dosadno“.

Četvrtak, 27. februar

Evo četvrtka, vreme je da za pojas zadevam.

Zapazićete verovatno da u ovim poetskim dnevničkim zapisima nema komentara slika žalosnih događaja. Objašnjenje je jednostavno. Ono što imam da kažem zaodenem u metafore jer mislim da to ima veću specifičnu težinu i nekakvu trajniju umetničku vrednost, pa koga zanima „šta sanjam i šta mi se događa“, neka pogleda u mojim knjigama. Pre deset i kusur godina takve svoje poetske komentare objavljivao sam upravo u vikend izdanju ovog lista, a onda to sabrao u zbirku „Virus u memorijalnom centru“.

Danas nam prete drugačijim virusima. Upravo zato pribegavam takvoj vrsti parabolične komunikacije, pre svega sa samim sobom, jer plodovi gneva kod svakog od nas ne sazrevaju jednako i u isto vreme. Naravno da godine čine svoje, a i mi Novosađani smo izgleda takvi – svet za sebe.

Prihvatam opasku da ni Galileo Galilej nikada ne bi završio pred sudom inkvizicije da je svoj prilog heliocentričnoj teoriji napisao u stihovima. Moguće je, ali ni on svoju „jeres“ nije platio glavom. Naprotiv. Dobio je nešto kao nanogicu i smeštaj o trošku crkve, a šta je drugo trebalo jednom sedamdesetogodišnjaku koji se bavio naukom, do mira i tišine.

Što će reći, ako ti se već pruža prilika da biraš svoju kaznu, onda to učini sa stilom, a ne kao svedok saradnik i ne traži pomilovanje.

Autor je književnik iz Novog Sada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari