"Ja bih i danas nekud pobegao, ali nema se kud, osim u pesmu"
Milovan Danojlić je u književnosti uspeo sve. Da bude pesnik - onaj dečji i onaj "ozbiljni", da bude romanopisac, esejista, na kraju vrsni prevodilac koji nam je približio poeziju najvećih svetskih pesnika.
U tom "bežanju od sebe, od stvarnih muka i životnih problema", kako je sam pribeležio jednom prilikom, stigao je u najdublje kutke književnog stvaralaštva i otud nam se vraćao, što kroz izbrušene što kroz razbokorene stihove i kroz duboke romaneskne epistole dugog veka trajanja i ozbiljnih poruka. Iako "snađen" u tuđini, nije ni hteo ni umeo da izgubi kopču sa zavičajem, sa jezikom na kome je progovorio i sa svojim narodom i njegovim mukama. S druge strane, ta distanca ga je sačuvala od uobičajenih pakosti ovdašnje književne čaršije, njenih malih intriga i velikih zavisti i sujeta. Pa da vidimo kako iz daljine svoje "francuske provincije" promišlja upravo najaktuelniju zbrku povodom NIN-ove nagrade za roman godine i saopštenja grupe pisaca da ubuduće svojim knjigama neće konkurisati za ovo priznanje.
- Ne pišem sada romane, ne učestvujem u tekućem književnom životu, pa ni u konkurentskim trkama za prvo i drugo mesto. Moja proza - ispovesti, zapisi, hronike, ogledi - odavno je proglašena za nešto što je između žanrova, "nešto onako". U poslednje vreme sam uglavnom posvećen pisanju stihova, i tu se takmičim sam sa sobom. Te tako, i fizički i duhovno, živim po strani, u jugozapadnoj, tihoj provinciji evropskog kontinenta. Došla starost, ne priliči mi učešće u svemu i svačemu.
Kao čitalac, u poslednje vreme ne mogu se oteti utisku inflacije književnog stvaralaštva, naročito na polju romana. Da li je utisak pogrešan i na prvu loptu ili se, ipak, malo stvar razvodnila te se "olako" piše i još lakše objavljuje?
- Inflacija je pojava svetskih razmera. Sve se rasplinulo i rasklimalo - ideologije, ekonomski razvoj, estetski programi. Pukli su okviri, razrušene međe, razlile se vode po kojima plivaju svakojaki otpaci - dušu dalo za lov u mutnom... Štamparske mašine su se zahuktale, gutaju hartiju, a ceh plaćaju bespomoćne šume. Treba nečim ispuniti toliku hartiju. Svaki je život jedan roman, ali svi životi nisu podjednako sadržajni i zanimljivi. Milioni novih naslova svake godine, na svim jezicima sveta: ko to može iščitati? Ono malo što vredi nekako se, ipak, s vremenom izdvoji. Srećom, tu su klasici. Ako ne znate šta da čitate, uzmite Čehovljeve pripovetke, tu uživanje neće izostati.
Kome bi danas mogao da piše vaš Mihailo Putnik ("Dragi moj Petroviću") i šta bi stajalo u njegovim pismima iz Srbije?
- Sedamdesetih godina prošlog veka, kad je taj epistolarni roman ugledao svetlost dana, bilo je nekog reda. I u zlu i u dobru, i kod nas i u svetu. Sa zbivanjima iz devedesetih, red se raspao, zavladala je zbrka. Mihailo Putnik je pisao iz zemlje s autoritarnim poretkom nekome ko je živeo u kolevci demokratije. Sad su se modeli raspali. S ekonomskom krizom iz 2008. Zapad je izgubio samopouzdanje, da ne rečem bahatu samouverenost. A ni mi ne znamo na koju stranu da se okrenemo. Moj junak je u Americi gledao utvrđenu vrednosnu meru. Pred kim danas da se ispoveda? Ostalo bi mu da vodi lični dnevnik, koji se nikom ne pokazuje.
Česta tema vaše proze je detinjstvo. Za čim tragate, vraćajući se u to doba nevinosti i naivnosti?
- Rođen sam u jednom prelepom kutku Šumadije, detinjstvo sam proživeo u ratu i u teškim posleratnim okolnostima, rano sam se suočio sa retkim lepotama i tekućim rugobama života, a danas mislim da sam sve što o svetu znam upravo tamo, u detinjstvu i u zavičaju naučio. Ono što sam tamo video i razumeo nimalo se u suštini ne razlikuje od onoga što sam, u društvenim i međuljudskim odnosima, posmatrao boraveći u Parizu, Londonu i Njujorku. Dakako, u detinjstvu ti su doživljai bili svežiji i upečatljiviji, i uvek su mi kasnije služili kao prva, osnovna mera. Izoštrio sam prijemčivost za lepote prirode, za smene godišnjih doba, čemu sam posvetio čitavu jednu knjigu („Godina prolazi kroz avliju“). Odblesaka tih doživljaja i zapažanja ima i u mojim dečjim pesmama.
Na razne načine promišljate zavičaj iz kog ste pobegli bosi na asfalt velegrada. Zašto nam je zavičaj lepši kad ostarimo i da li je to opsena jer nema onog siromaštva koje nas je iz njega oteralo?
- Zavičaj je sažeti izvod svega što zemaljska kugla sadrži, i što nam se na rođenju poklanja. Zadivljenost koju smo osetili kad smo prvi put otvorili oči celog veka je u nama. Mi, rođeni u siromaštvu, kao da smo prijemčiviji za lepote podneblja i tla od onih koji su došli na svet u varoškom izobilju. Mnogo sam putovao, nagledao sam se divnih predela, ali ono tamo, duž doline Kačara, po lepoti ne zaostaje za divotama Toskane, Irske ili Cejlona. Uspomene prolepšavaju viđeno, ali Šumadiji prolepšavanje nije potrebno.
"Bežimo, jer uvek iz nečeg nekuda bežati treba", pevali ste kao mladić i to vam je, izgleda, postao i životni moto o kome ste ponešto rekli u „Pismima bez adrese“. Imate dovoljno godina i dovoljno "bežanija" da biste mogli podvući crtu - šta je na kraju bežanja, je li trebalo bežati?
- To je stih iz moje prve zbirke stihova, objavljene godine 1957. Ne znam da li je bežanija opštevažeći recept, ja sam morao. Prvo sam pobegao iz roditeljskog doma i kućnih ograničenja, potom iz domovine, a sad se trudim da ostanem izvan dometa domaćeg domunđavanja. Bežimo iz nametnutih životnih uslova, da bismo pronašli sebe i svoj put. Moji sinovi su u našoj kući bili voljeni i poštovani, nikakakve kaznene mere nismo primenjivali prema njima, majka ih je na rukama, takoreći, iznela do zrelog doba, i opet su jedva dočekali da odu od kuće, u čemu smo im pomogli. Kad bi se moglo, ja bih i danas nekud pobegao. Nema se kuda, osim, ponekad, u pesmu.
Relativno kasno ste otišli u Francusku, gotovo na pragu pedesete. Šta vas je odvelo ili vas je nešto oteralo?
- Godine 1984. odlučio sam se na konačno bekstvo, a pre toga sam, u Parizu, sa prekidima, proživeo 4-5 godina, dakle, unekoliko sam poznavao teren. U Beogradu sam se počeo gušiti, slutio se nailazak ružnih promena, mislio sam da će udariti na nas, neposlušne, a oni se, posle, poklaše između sebe. U Parizu sam jedno vreme radio kao kurir u krojačkoj radionici našeg zemljaka Miodraga Jankovića, zaposlio me je bez prave potrebe, jedino zato da bi mi, kao piscu, pomogao da preživim. Zatim sam sarađivao u Jugoslovenskoj emisiji pariskog radija, da bi me, 1993. godine profesor Bordije primio kao lektora na slavističkoj katedri u Poatjeu. Sreo sam sadašnju ženu, dobili smo decu. U proteklih 35 godina objavio sam tridesetak svojih knjiga i prevoda sa raznih jezika. Nisam se klonio rada, ispalo je bolje nego što sam, spremajući se za put u leto 1984, očekivao.
Svedoci smo nove emigracije, vi ste u ešalonu one stare. Koja je razlika, da li mladi ljudi danas odlaze samo iz ekonomskih razloga?
- Svaki je čovek, istovremeno, jedinka koja teži ostvarivanju svoje sudbine, i pripadnik određene narodne zajednice za koju je vezan mnogim nitima, kojoj duguje izvesnu solidarnost. Blago onome kod koga su te dve težnje, dve obaveze, u skladu. Nevolja počinje od časa kad čovek, u načelu slobodan, proceni da mu je samoostvarivanje na rodnom tlu nemoguće. Kod migranata, izmaklih iz ratnog požara, razlozi za bežaniju su očigledno dobro zasnovani, mada i među njima ima onih koji ne spasavaju goli život, nego čeznu za boljim. S obzirom na sopstvenu životnu pustolovinu, nisam najpozvaniji da savetujem ljudima da ostanu tamo gde su, mada je tužno gledati kako nam se zemlja prazni. Imam dvostruko državljanstvo, pasoš Evropske unije pored našeg pasoša, i jedva čekam da se tamo konačno vratim, iako mi ovamo ništa ne fali. Možda sam, kao pisac, jače vezan za rodnu zemlju od ljudi drugih profesija. Služim se sa više stranih jezika, okončao sam radni vek, i uvek ću se, izvan Srbije, osećati kao stranac...
Gde je danas Zapad i šta je ostalo od velike priče zapadne civilizacije o demokratiji, slobodi, svetskom liderstvu...?
- Ovaj svet se umorio od svojih laži, ne veruje u svoje velike ideale, osvajački pohodi mu ne donose nekadašnju korist, privredna kriza iz 2008. ga je teško uzdrmala, i tako dalje, pa opet, priča o propasti Zapada je preuranjena sanjarija nas koji za njim kasnimo. Formalne demokratije tu i dalje ima, sloboda izražavanja je jalova, ali postoji i trenutni zastoj, verovatno neće večito trajati. Moć preobražavanja je, u prošlosti, na Zapadu više puta potvrđena. U svakom slučaju, mi, na Istoku, od propasti Zapada ne možemo imati nikakve koristi. Treba da gledamo svoja posla, ne zaboravljajući nepravde i zla pretrpljena s ove strane tokom 20. veka. I dalje ima dobrih stvari koje odavde treba preuzimati. Na nama je da radom i ozbiljnošću osvajamo dostojanstvo, i da tako postižemo ravnopravnost sa onima koji nas, danas, često nipodaštavaju.
Često su vam ovde prebacivali vaše oštre stavove prema Zapadu u kontekstu činjenice da sami živite tamo. Kako objašnjavate tu poziciju?
- To je isključivo u vezi s bombardovanjem iz godine 1999. Agresija protiv naše zemlje me je navela da mnoge stvari na koje ranije nisam obraćao pažnju počnem gledati u novom, kritičkom svetlu. Razumeo sam svu težinu naše neravnopravnosti u svetu takvom kakav je, i potrebu neprestanog opreza prema svemu što taj svet čini. Govori, u šta se zaklinje. Moćnici nam nikada ne mogu biti prijatelji, ne treba im verovati, oni nam smišljaju zlo samim tim što su jači, pa mogu nekažnjivo činiti što im je volja, što su 1999. pokazali. To, naravno, ne znači da se sa njima treba sporiti i pogoršavati naš ionako loš položaj. Tu je diplomatija, da odigra predstavu uljudnog ponašanja sa silnicima, ali mi, u duši, nikad ne treba da zaboravimo da imamo posla sa hipokritima i opasnim trgovcima zabavljenim jedino svojim planovima, računima i interesima. Gajenje iluzija tu je opasan rizik čak i kad su u pitanju braća po poreklu i krvi, a kamoli ostali. Naučimo se samopoštovanju, manimo se štetnih priželjkivanja.
Gledajući motorizovanu nemačku kolonu jedan od junaka vašeg romana "Oslobodioci i izdajnici" kaže "Ovako počinje okupacija". Kako počinje danas i kako se završava?
- Motorizovana kolona je bila vidljiva, pa se odronom kamenja sa gornje strane brdskog puta mogla zaustaviti; od te kolone mnogo je strašnija i opasnija autokolonizacija kojoj je deo naše vajne elite sklon. Mišljenjem, govorom, ropskim odnosom prema engleskom jeziku, ona je spremna da sa cvećem dočeka eventualnog okupatora. Prođite Knez Mihailovom. Pogledajte natpise na radnjama: to je prava slika neke bivše kolonije iz Južne Amerike, Afrike ili Azije. Mi ne znamo šta činimo odričući se ćirilice.
U istoj toj knjizi objavljenoj pre više od dve decenije vaši junaci se glože oko Tita i Draže, to radimo i dan-danas, i to van literature. Hoće li se i na koji način ta rasprava završiti i sa kakvom istinom?
- I to su nam meštri sviju hulja zgodno udesili, nikako da progledamo na oči, bar mi, u užoj Srbiji. Jedna mlada istoričarka iz Republike Srpske, poreklom iz partizanske porodice, nedavno je objavila raspravu u kojoj rehabilituje lik i delo generala Mihailovića. Kao što ona odaje počast rodoljubu i prvom gerilcu porobljene Evrope, tako bi i druga strana trebalo da prizna da je među partizanima bilo istinskih rodoljuba, izmanipulisanih od njihovog genijalnog Vođe. Krcun, šef nekadašnje Udbe, imao je hrabrosti i časti izjavivši da Mihailović nije bio nikakav saradnik okupatora, da je Nemce mrzeo koliko i on, Krcun, nego da je bio na suprotnoj strani kao protivnik Revolucije. Američke diplomate, iz svojih, taktičkih razloga, u poslednje vreme nose cveće na aerodrom u Pranjanima, odakle je spaseno oko 500 američkih avijatičara. Pritom se izbegava pominjanje Mihailovićevog imena, iako je to spasavanje izvedeno u organizaciji njegovih vojnika.
Dokonaste li šta na kraju biva sa nasumice ispaljenim metkom?
- Na to će vam odgovoriti balistički stručnjaci. Hitac je, inače, završio u mom pamćenju, a pokazao se, za časak, u romanu "Oslobodioci i izdajnici", gde vam je pao u oči.
Zahvaljujući vašim prepevima upoznali smo Bodlera, Brodskog, Jejtsa, Himenesa, Paunda, Joneska, Aragona, Siorana, sad ponovo prepevavate Šekspira. Gde je danas pesnička reč?
- Pobrojana imena vam govore o mom odnosu prema Zapadu. Stvoren sam, bio i ostao, za slavnu kulturnu prošlost Evrope, a ne za njene moralne i intelektualne pigmeje, koji nas proglasiše za genocidni narod... Što se poezije tiče, ona nikad nije bila roba široke potrošnje. Ona je u našim dušama. Ne bi bilo normalno, ni zdravo u uličnim šetnjama recitovati stihove.
Rekli ste mi da ne želite da govorite ništa na temu politike. Mogu li vas bar pitati je li u pitanju gađenje, saznanje da reč pisca ne znači ništa, pa je na tu temu ne treba ni trošiti, ili nešto treće?
- Pa evo, u ovom razgovoru, morao sam je, ovde-onde, dotaći. Ta se kuga ne da izbeći. Da, osećam gađenje prema politici, našoj i međunarodnoj. Nažalost, i to je deo života. Nivo na kome se ona ostvaruje i objavljuje isuviše je nizak da bi onaj ko ne mora u tome učestvovao. Toliko mržnje, i zatrovanosti, i raspojasanog prostaštva. Ne, hvala!
Skoro osamdeset knjiga je iza vas, moram vas pitati - je li vredelo?
- Ja sam tako hteo i morao, tako mi se udesilo, nisam bio stvoren za neki drugi, „ozbiljniji“ posao, a da li je vredelo, to neka drugi kažu. Šta god izabrali, na kraju ćete izbiti u prazninu. Književnost, svejedno da li je stvarate ili samo čitate, pruža zabavu i utehu.
Unutrašnji dijalog
Pre četrdeset godina, nekoliko godina posle objavljivanja vaše knjige "Dragi moj Petroviću" snimljen je kratki film po vašem scenariju - "Dragi moj Danojliću". Vodite li danas unutrašnje dijaloge, šta postavljate kao pitanja i kakve odgovore nalazite?
- Pravo da vam kažem, ne sećam se tog "filma". To mora da je bila neka TV emisija u kojoj sam disciplinovano učestvovao, po tuđoj zamisli. A unutrašnji dijalozi i monolozi su svakodnevna ljudska zabava, kojoj su pisci posebno skloni. Tako sam, svojevremeno, u popodnevnim šetnjama, sročio čitavu knjigu epigrama, bilo ih je preko hiljadu i trista, znači, oko 7.000 stihova. (Knjiga se zove "Crno ispod noktiju"). Sve što nam na oči izlazi postavlja nam, svojim postojanjem, neko pitanje, a odgovaramo shodno iskustvu i trenutnom raspoloženju. Na najteža pitanja, ona koja se tiču života i smrti, nemamo odgovora. Život je tajna, čovek je čoveku tajna, i to je, čini mi se, pogonska snaga dobre književnosti.