REČI OVOG CRNOGORCA ODZVANJAJU Išli smo 50 km, brisao sam suze! Bjelopoljci moji, ništa neće biti isto posle ovih litija

Tekst prenosimo u celosti:

"Kako da ne vrisnem, da se čujem do Neba. Ne mogu. Čuće me masa pa će pitati jesam li normalan. Kako bi zakukao i zaplakao da me čitav svijet čuje. Ne mogu. Noge mi se odsijeku kad vidim onu masu, disanje mi se prekine, taknem srce desnicom svojom, a ono ubrzano radi.

Smirim se i nastavim šetnju. Iz kolone se začu „Mi smo deca Neba“... I opet tiho, da me ne vidi niko, suze krenuše. Zar je moguće da u 21. vijeku koračamo mirno, mi, djeca Neba, djeca Njegoševa, djeca Tesle, Ive Andrića i Meše Selimovića, u Crnoj Gori braneći pravoslavlje... Zar je moguce da koračamo u Litiji, samo tražeći osnovno, ponavljam, osnovno pravo na svoju Vjeru.

Prekjuče smo čekali Pavinopoljce, Tomaševce, Ravnorečane i one sa Ribarevina kod AMD, da se priključimo. Jedna je žena držala ikonu Svetog Save, jedan gospodin obučen u najljepše crnogorsko odijelo mirno je čekao da kolona priđe. I, naišla je kolona. Sama pomisao da je hod bio dug oko 50 kilometara, a da je kolona bila poprilično bučna…

Razrogačio sam oči i gledao... I gledao... Opet suze. Brisao sam oči ispod svojih naočara, okrećući se, da li me ko gleda. Nema veze, čuo sam „šmrc“ sa svih strana oko sebe.

Oko 50 kilometara… Ljudi znate li koliki je to put. Put nade. Dok su jedni gledali unezvjereno na povorku, drugi su brisali suze. A tako su mi bili bliski. Preplanuli od prvog jutarnjeg sunca, i razdragani, iako je u koloni bilo starih i mladih.

Primijetio sam jednog sa bijelom majicom na kojoj je bila slika našeg Đeda Amfilohija, a oko nje natpis „Ne damo Svetinje“. Taj mališa je bio upadljiv iz razloga što je kovitlao sa crnogorskom zastavom i pjevao „Ne damo Svetinje“. Moram priznati, malo sam bio ljubomoran na njega (zbog majice). Na čelu kolone nalazio se tomaševski sveštenik i blagosilja masu koja ih čeka. Doviknu starini da se priključi, onom starini koji je bio u najljepšem crnogorskom odijelu. I naravno, sav ponosit (a kako i ne bi), čovjek istupi iz mase i prikljuci se Litiji.

Sveštenik, vidno umoran od puta, na čas se ozari i nastavi da nas blagosilja velikim drvenim krstom. I brzo se zaboravi na umor, na iznemoglost, i svi krenusmo u Litiju. I opet ja plačem, žena me ćuška, kao da ne bih trebao, jer sam u međuvremeu počeo na glas da ridam.

Očekujem da kolona ide sporije. Pored mene neki gospodin – ide, ne gleda ni u kog… Ne moze više, ali se bodri. Kao da meditira i u toj tišini pronalazi snagu da ide dalje. Mlađi momci, se naslanjaju na one što su ih čekali pored puta. Jedan započinje pjesmu. Valjda mu je lakše da pjeva nego da se žali nekom do sebe.

I svud u Litiji mogli su se vidjeti takvi ljudi. Ljudi koji su pošli u pola sedam, po temperaturi minus 10, da bi stigli da se pridruže Litiji koja kreće u 16:30 ispred Crkve Sv. Petra i Pavla, pa skupa do Crkve Sv. Nikole u Nikoljcu. To je podvig, zato se klanjam do zemlje tim ljudima.

Grančarevo

I stigli smo do Crkve. Prolomio se gromoglasan aplauz. Glavnom magistralom su stigli Tomaševci i Pavinopoljci, a iz pravca Lješnice stigli su Grančarevci. Sam aplaudiram. Znam da nije aplauz upućen meni, već ovim krsnim Crnogorcima koji su na putu, na jedinom ispravnom putu, na Isusovom putu.

Kreće i Litija. More ljudi čeka da se ubaci u kolonu. Preko pola sata traje prestrojavanje.

Veličanstveno. To je nešto što vam napuni pluća i srce, jer vi se nalazite u Litiji o kojoj će pisati istorija. Nije isto posmatrati Litiju sa prozora i biti u njoj. Nije isto posmatrati litiju iz udobnosti bjelopoljskih kafića i biti akter. Nije isto čekati dnevnik pa pogledati Litiju. Nije isto gaziti Hamerom… Nije isto brojati, po službenoj dužnosti, učesnike Litije. Nije isto…

I, moram kazati svoje mišljenje – ništa neće biti isto posle ovih Litija. Poslušajte me, Bjelopoljci moji! Ništa neće biti isto!!!

Kurir.rs/In4s.net Foto: Youtube/STOP!!!