Baljak: Univerzitet i mediji su glasovi otpora, zato vlast hoće da ih pripitomi

„Pošto su studenti ‘Jedan od pet miliona’ najavili da će saopštiti odluku sedam dana ranije, mislio sam da je u pitanju nekakav performans. Nisam verovao da je izlazak na izbore istina. Ne znam šta da mislim, a ne želim da budem deo hora koji sada lamentira nad službama koje su se umešale. Osudili su sebe na prezir ljudi koji su šetali. To je tužno.“ 
Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

Podcast „U mikrofon“ sa rediteljem Jankom Baljkom sniman je sat vremena pre nego što su studenti iz pokreta „Jedan od pet miliona“ objavili odluku da će ipak učestvovati na izborima. Zato su pitanja koja se odnose na taj događaj naknadno ubačena u tekstualnu verziju. Baljak je, iznoseći lični stav o situaciji u društvu, rekao da je „energija pri dnu, skoro na nuli“, ali da veruje da ona može da se „probudi ponovo i da će na to uticati neka sitnica, koja u ovom trenutku ne deluje bitno“.  

’Srbija je jedna velika tajna’, to je stih Desanke Maksimović koji stalno citiram, jer bilo je momenata u prošlosti kada smo mislili da je sve izgubljeno, a onda se iznenada nešto dogodi i sve se preokrene“, kaže Baljak. 

Šta je tajna ovde?

Ne mogu to da objasnim precizno, ali zaista mislim da Vučića neće srušiti ni „Krušik“, niti afera „Helikopter”, nego će bukvalno pasti na nekoj maloj ljudskoj sudbini i nipodaštavanju malog čoveka. Ovo što se sada dešava sa N1 je potcenjivanje, nipodaštavanje ljudske potrebe za informacijom.

On potcenjuje?

Apsolutno. Mislim da se to desilo i Miloševiću kada se zaneo malo 1996-97. godine u priči oko koaksijalnog kabla na B92. To mu se vratilo kao bumerang, jer se tom represijom energija građana samo povećala. Ljudi koji su bili užasno depresivni tih groznih godina i kojima su neki glasovi sa radija i neka informacija značili mnogo i bili nada, odjednom su ostali bez toga. Ti ljudi koji su se držali za te glasove i za te džinglove i za tu priču i za taj radio, koji nije bio samo običan radio, tada su se naljutili i to je bio jedan od ključnih momenata protesta i jačanja te energije. 

Ali se to dešava u trenucima kada su ljudi već na ulici, kada su već ljuti, kada su pokradeni izbori, a napad na N1 se dešava u jednoj potpuno drugačijoj atmosferi?

Dešava se u atmosferi u kojoj Vučić, a to jako dobro zna da radi, već nekoliko godina mrcvari, iznuruje i opoziciju i građane i to mrcvarenje je njegov najveći saveznik. To počinje, po meni, od Savamale i takođe velikih protesta „Ne davimo Beograd“, koji su imali taj naboj i tu energiju i koji su jednostavno ugašeni. Više nema ni te Savamale, ni tih ljudi, jedan je čovek čini mi se i umro u međuvremenu, i sve te ljudske sudbine koje su se tada kotrljale više se ni ne spominju. 

Nema ni ovih protesta od prošle godine.

A nema ni onih posle predsedničkih izbora, koji su takođe krenuli, ni njih se više niko ne seća.

 

Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

 

Gostujući na N1, rekli ste da mislite da će vlast ići do kraja. Na koji kraj mislite?

Ići će do kraja, do zatvaranja svih kanala informacija. I u tom kontekstu postaje besmislena cela priča o tome da se mi sada borimo za REM, kao regulatorno telo. Neće imati šta ni da se reguliše. Niko više ne spominje, kao nekakav problem, kompromitovanje parlamenta i parlamentarnog života i uopšte sve one stvari koje su se dešavale u Skupštini, a koje su za mene jezive. Sada se spominje REM, kao vrhunski problem. Ja to ne mogu da shvatim, jer valjda je najveći problem parlament, koji je izgubio svaki smisao, tamo se izgovaraju najstrašnije stvari, i to imamo kao sliku života u Srbiji. Zar to nije veći problem od nekih pet ovakvih ili onakvih ljudi koji, ne znam, ne reaguju na pornografiju u dva sata noću na „Pinku“?

Kada govorimo o medijima, u kojoj funkciji je atak na N1, zar to nije kontraproduktivno po vlast?

Videli ste kako je izgledao onaj poslednji dijalog sa Miodragom Soviljem, nakon kojeg je Vučić zatražio pomoć na VMA. On se u tom dijalogu zapravo potpuno izbezumio i mislim da količina njegove sujete to jednostavno ne može da podnese – da postoji jedna televizija ili jedan medij koji se sistematski, dnevno, bavi gomilom stvari koje su vidljive golim okom, koje nam bodu oči, kao što su afere o kojima govorimo, korupcija u kojoj se cela Srbija davi, nepoštovanje ljudskih prava. Sticajem okolnosti sam se informisao šta se dešava u akademskoj zajednici, jer sam se angažovao u Udruženju akademske solidarnosti. Mi smo to osnovali da bismo odbranili  akademsku čestitost, da bismo se odbranili od plagijata i svega ostalog. Ja sam bio zapanjen kada sam video koliko se stvari dešava na mikro-planu, u svakoj sredini, i koliko se država bavi podrivanjem autonomije Univerziteta. Vi sada imate primer – i za nekoliko dana ćemo istupiti sa tom pričom – pet velikih instituta, koji su pri univerzitetu, gde država brutalno menja sastav upravnih odbora, postavlja svoje ljude, partijske ljude, menja strukturu tih instituta i zapravo disciplinuje te institute. To se dešava Institutu za društvenu nauku i filozofiju, to se dešava u Vinči, na Medicinskom institutu, na Institutu za multidisciplinarna istraživanja, na gomili instituta, kao probni balon za pripitomljavanje univerziteta. 

Ustanove koja je ipak uspela da odbrani svoju autonomiju u ovoj situaciji.

Očekujemo novi Zakon o Univerzitetu i ovo je zapravo jedan od probnih balona. Dokle će ta akademska zajednica biti trpeljiva, tolerantna… ako to prođe, onda će osvajati fakultet po fakultet. 

Krajem devedesetih su Univerzitet i mediji bili dve ključne teme. Zakon o Univerzitetu i Zakon o informisanju su zapravo do kraja podjarmili društvo u pokušaju vlasti da stvari dovede do kraja. Mislite li da se to ponavlja?

Mislim da da, jer je potpuno ista slika. Ali to su opet neka dva jedina glasa koja mogu proizvesti određenu vrstu otpora. Zato ja i dalje, bez obzira na prilično mrtvilo i na jednom i na drugom planu, imam određenu vrstu optimizma, jer vidim kako misleći ljudi – profesori – gledaju na to ponižavanje volje. Ovo je mala pobeda sa Sinišom Malim, ali je to zaista krupna stvar i to je jedan od odgovora. Ta tema je bila svakog dana u medijima, ta tema je užasno kompromitujuća za ovu vlast i eto, jedan od odgovora možda zašto baš N1 ne treba da se čuje, uz dodatak da N1 u nedostatku javnog servisa obavlja i tu ulogu. 

 

INTERVJU SA JANKOM BALJKOM MOŽETE SLUŠATI NA ISTINOMER PODCASTU

 

Kada pominjete Javni servis, nedavna inicijativa koju je pokrenulo 140 profesora Univerziteta, među kojima ste i vi, zapravo je apel da se promeni uređivačka politika RTS-a. Da li zaista mislite da ljudi koji sede u vrhu RTS-a, koji dolaze iz jednog drugog novinarskog sveta, ne onog koji je sledio Miloševića, ne znaju kako treba profesionalno raditi?

Apsolutno znaju. Mislim da je ovo dokaz kako profesionalci ne obavljaju svoj posao i kako su ljudi laka roba, kako se ljudi lako kupe.

Da li su oni onda prava adresa za promenu uređivačke politike RTS-a?

Slušajući Vladimira Vuletića, shvatili smo da ni taj Upravni odbor nije adresa, da niko živi nije adresa. Svi peru ruke. Vidimo predsednika Upravnog odbora RTS-a, koji i sâm ima gomilu primedbi na taj program, kao – ima svoje neke dileme i neke svoje predloge, a pri tom je jasno da neće preduzeti ništa da se stvari promene. Znači, najmanje što možeš da uradiš, i najčasnije je – da podneseš ostavku. Ako kažeš “Treba nam ta i ta emisija i tako bi bilo bolje” – ako te niko živi ne sluša, pa skloni se sa tog mesta. A to su sve takođe ljudi iz nekog našeg miljea, u smislu demokratskog, građanskog. A oni su i dokaz koliko su ljudi zaista kvarljiva roba. Po mom mišljenju, oni su mnogo veće štetočine od najvećih partijskih SNS vojnika, botova, jurišnika, sa kojima otprilike znate na čemu ste, zbog čega govore što govore i zašto to rade. Ljudi koji su devedesetih bili na istoj strani i za koje znamo da imaju neki normalan građanski svetonazor, sada rade sve to… 

Možda veruju da žive u demokratiji, slobodi medija?

Siguran sam da nisu izgubili inteligenciju i nisu preko noći postali glupi pa da ne vide svet oko sebe, siguran sam u to.

Ako raširimo kontekst sa medija na društvo, političku scenu, opoziciju, vi sami ste u političkom savetu Pokreta slobodnih građana, koji je proglasio bojkot pre nekoliko dana. Kako vidite odluku „Jedan od pet miliona“ da izađu na izbore?

Pošto su najavili da će saopštiti odluku sedam dana ranije, mislio sam stvarno da je u pitanju nekakav performans. Nisam verovao da bi to moglo da bude istina. Ja sam bio među onim profesorima Univerziteta koji su stvarno tu decu podržavali, i tokom akcije u Rektoratu i kasnije. Ne znam šta da mislim, a ne želim da budem deo hora koji sada lamentira nad službama koje su se umešale, nad vlašću koja se umešala. Mada je cela priča neverovatna i ekvivalentna onoj situaciji kada su ministri objavljivali štrajk glađu. Prosto je apsurdno. Mislim, osim ako ih neko ne pogura, jer  nemaju nikakvu šansu da uđu u parlament – zbog kojeg će onda razloga da izađu?! Ali osudili su sebe na prezir ljudi koji su šetali. To je tužno. Kada je reč o preziru, ono što je Beli Preletačević doživeo biće mala maca u odnosu na prezir koji će doživeti ovi mladi ljudi. 

Da li je bojkot time propao?

Ne. Ne mislim da je ova odluka relevantna, osim što je bizarna i što se Vučić i njegovi mediji naslađuju. 

Konstantno govorimo o mladim ljudima i novim licima koja treba da zamene ova stara, što su nas izneverila. Izgleda da „izneveravanje“ nema veze sa godinama? 

To što je neko mlad, sem biološke činjenice, ne bih glorifikovao. Taj mit o mladosti je besmislen. Jedino me zanima da mladi mogu normalno da žive u normalnoj zemlji. Uostalom, kada se vratim unazad, ne bih rekao ni da smo mi bili pametniji sa 20 godina. 

 

Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

 

Govoreći o delovanju opozicije u poslednjih godinu dana – uprkos svemu, nije uspela da se nametne, i još deluje da su posvađani?

Od početka, svakog dana Vučić i njegova ekipa oko Bebe Popovića kreiraju taj ceo spin, svaki dan izmišljaju neverovatne količine lažnih vesti, oni se „na naučnoj bazi“ bave lažnim vestima kao načinom održavanja na političkoj sceni. To je ozbiljan posao za njih. Oni zapravo time priznaju da je laž njihovo zanimanje i u stanju su da naprave i sukobe među opozicijom,  koja uzgred nije bez putera na glavi. Reč je ipak o ekipi ljudi koje zovem „vitezovima propuštenih šansi“, uključujući tu pored Saveza i Borisa Tadića. Oni su imali ogromnu šansu kada su imali realnu vlast – da ovu zemlju izvuku na drugi put. To nisu uradili i sada su se pokajali i rekli „Jeste, grešni smo kao i ostali, ‘ajmo ipak da se saberemo i zajedno da budemo, ponovo“. To jeste ljudski, ali se bojim da tu nema snage i da im malo ko više veruje. To je osnovni problem od početka sa tom ekipom oko Saveza za Srbiju. 

Da li je i ta tema u vezi sa opozicijom, ali ne samo ona, zapravo taj „dan mrmota“ koji vi pominjete često, a u kome živimo?

Danas sam video kako je sad sinhronizovan tabloidni napad na Mila Đukanovića i vlast u Crnoj Gori. Sve te stvari, koje su danas nad nama, zapravo već postoje u arhivama u našim glavama. Ja radim na filmu i preturio sam preko glave gomile tih snimaka, od onog davljenja vojnika u tenku, onog nacionalističkog ludila, jednog, drugog, trećeg Borovog Sela i svega ostalog… I juče ponovo imamo nešto u centru Podgorice, neke zastave, neke prebijene ljude, neki pokušaj linča, i opet imamo kako Vučić odmah saziva vanrednu konferenciju.

Sastanak bezbednosnih službi.

Ta nacionalistička matrica, koja drži ovo društvo kao taoce sve vreme, nikada nije promenjena, niko nije radio ozbiljno na promeni tog mejnstrima, i koren naše nesreće jeste u tome što zapravo vi vidite da se dva neka vladara – a pri tom je jedan na vlasti 30 godina u Crnoj Gori i drugi ovde, Aleksandar Vučić – jednostavno igraju. Igraju igru sličnu onoj koju su igrali Tuđman i Milošević dok su ljudi ginuli, dok su se ljudi klali i najstrašnije stvari se dešavale i na stadionima, a posle na ratištu. Oni su tada na salveti crtali kako će Bosna i Hercegovina da izgleda i jako su dobro funkcionisali i slagali se. To se i sada dešava. 

Zar mi ne nasedamo na to?

Naravno. I to je ono što je porazno i frustrirajuće.

Govoreći o opoziciji, da li se ovde opozicija bori za demokratiju ili se bori protiv nacionalne izdaje?

Bojim se da se bori protiv ovog drugog, i da je fokus većeg dela Saveza za Srbiju sličan toj priči koju sam pomenuo. Sećate se one mantre da nije kriv Milošević što je vodio ratove, već je kriv što ih je izgubio. Tako da se bojim da je slična stvar i u ovoj priči, i zato mislim da je Pokret slobodnih građana, bez obzira na sve mane, slabosti, greške i dileme, nekako dosta dragocena stvar u tom političkom spektru.

 

Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

 

Očigledno je da je za opoziciju, čak i u psihološkom smislu, bila važna odluka da Pokret slobodnih građana proglasi bojkot. Ali paralelno sa tim procesom, nezavisno od odluke „Jedan od pet miliona“, dešava se izgleda i rastakanje Saveza za Srbiju.

To su stvari koje su svakodnevni pokloni Vučiću, neki put ih čak ni on sam nije izazvao, mada dosta radi na svakodnevnom trovanju, sistematski se baveći proizvodnjom zla. Zapravo nikada nismo imali takvog. Imali smo ovakve i onakve vođe i lidere, ali nikada nismo imali čoveka koji je to digao na jedan mnogo viši i opasniji nivo, i zato su oblici borbe možda neadekvatni, zato možda ti protesti više nemaju taj efekat koji su imali u vreme Miloševića.

Imate u tom smislu neadekvatnih metoda borbe nešto konkretno na umu, ili samo razmišljate kreativno?

Pokazalo se da je zamor materijala takav da su već drugi ili treći put vrlo masovni i vrlo energični protesti završili tako što su se rasplinuli i prestali da se dešavaju. Uvek se vraćam na bajku o vuku i čobaninu – možete vičući „Vuk, vuk!“ dva-tri puta da izvedete nekoliko hiljada ljudi, ali četvrti put se postavlja pitanje ko će uopšte da vam veruje. Tu je bilo puno propusta, od proglašenja Dana D do nekih drugih stvari, veliki su bili promašaji.

Da li se slažete sa nekim ocenama, pa i Trifunovićem, da je Savez za Srbiju odradio svoje – da je animirao bojkot i da nije važno da li će opstati?

Ja lično bih se vrlo radovao da pre svega DS pronađe svoj put i da izađe iz ove krize. Ne teram ih da izađu iz Saveza i ne stavljam ih na bilo koju stranu, ali mislim da je samostalna, normalna, velika Demokratska stranka sa nekim mladim, i čini mi se vrlo upotrebljivim osobama i novim licima, nekompromitovanim licima, kakav je recimo Zelenović u Šapcu, potrebna kao entitet koji nije utopljen u taj Savez. To su moja očekivanja i ja navijam da ponovo nađu svoju neku dušu. Nikada mi taj savez nije kao ideja prijao, pre svega zbog prisustva Boška Obradovića, i znao sam da sa tim sreće neće biti, da će se to kad-tad završiti na ovakav način. Ne možete sada baš da ujedinite sve takve snage protiv jednog neprijatelja, a da potpuno ne zanemarite svetonazore određenih ljudi. Zato Pokret slobodnih građana nikada nije bio ni blizu ulaska u taj savez, što se pokazalo, ipak, kao dobra odluka.

Na šta ste mislili kada ste rekli – sad je prošao probni period za Sergeja od godinu dana?

Mislio sam na to da Pokret mora ozbiljnije da se posveti političkom profilisanju. Ne kažem da se do sada nije ništa na tom planu radilo, ali više je bilo pitanje života ili smrti, reagovalo se na dnevnom nivou. Jako je dobro što se Pokretu priključio značajan broj mladih ljudi, jer bez mladih nema ni politike ni napretka. Pokret treba da ima više politike, manje estrade i manje tog dnevno-političkog prepucavanja sa Vučićem, više rada na terenu. Prošle godine sam zbog protesta putovao po Srbiji. Tek tamo vidite koliko su ti ljudi hrabri, usamljeni, koliko je teško biti opozicionar u nekom malom mestu gde se svi znaju, gde može da ti ostane žena bez posla sutra, ti bez posla prekosutra. Tim ljudima tamo treba dati punu podršku, treba ih ohrabriti, ne treba da gledaju u Beograd i u centrale partijskih stranaka, kao u neka sveta pisma i vodilje. Bez toga nema nikakve šanse da pokret ili stranka imaju podršku u celoj Srbiji a da vode politiku odavde, iz „kruga dvojke“. 

Naslovna fotografija: Istinomer/Zoran Drekalović