Nebojša Bradić: "Violinista na krovu", metafora naših života
Svi smo mi, na neki način, violinisti na krovu: svako nastoji da svira svoju melodiju, ali to nije lako, kaže naš poznati reditelj nakon premijere čuvenog mjuzikla u Sofiji.
"Magija - ne samo predstava", "Majstorski postavljena i prekrasno ispevana", "Istinska magija", neke su od ocena koje su se mogle čuti u subotu uveče, posle prve od četiri premijere mjuzikla "Violinista na krovu” u režiji Nebojše Bradića na sceni Državnog muzikalenog teatra u Sofiji. Premijeri su prisustvovali zamenik ministra kulture Bugarske, direktor Nacionalne opere, brojne diplomate i predstavnici medija...
- Prema opštoj oceni sofijski "Violinista na krovu" na sceni Državnog muzikalenog teatra je novina u odnosu na bugarsku muzičku produkciju. To je publika pozdravila stajaćim ovacijama. Znači, postoje obostrani razlozi za intenzivniju saradnju u narednom periodu - sumira prve utiske Nebojša Bradić za "Blic".
Radeći ovu predstavu u teatru u Sofiji, šta ste zapazili kao bitnu razliku u odnosu na proces rada u domaćim teatrima?
- Ansambl je sastavljen od umetnika koji imaju muzičko obrazovanje visokog kvaliteta. Oni brzo uče muzičke partiture, ali manje pažnje pridaju drugim elementima spektakla (gluma, ples). Zbog toga je naš posao bio usmeren na spajanje svih ovih veština u skladnu i uverljivu celinu. Bugarski umetnici su brzo prihvatili rediteljsko-koreografske indikacije i, čini mi se, da smo zajedno napravili samosvojna i upečatljiva rešenja. Ono što je bila prednost u radu sa sofijskim teatrom je zaokružen proces proizvodnje predstave. Naime, scenografija Miodraga Tabačkog i više od 250 kostima Isidore Spasi‘ (Moles) realizovani su u radionicama Muzikalenog teatra. Uz dobar plan i svakodnevno prisustvo čitavog ansambla, koji ima dve ili tri ravnopravne podele za svaku ulogu, bilo je moguće realizovati ovaj zahtevni projekat za 35 radnih dana.
Ova predstava je negde posvećena i ljudima koji uspevaju da budu dosledni sebi. Koliko je to teško danas u društvu punom raznih izazova?
- "Violinista na krovu" je naslov mjuzikla, ali i metafora naših života. Svi smo mi, na neki način, violinisti na krovu: svako nastoji da svira svoju melodiju, ali to nije lako. To je predstava o ljudima koji nastoje da ostanu svoji na svome, uprkos svetu koji se brzo menja. Takav svet nas nekada dovodi do očajanja. Ali nije svet očajan, očajanje je mogući odgovor. Međutim, odgovor može biti i suprotstavljanje. Ima i onih koji stoje na distanci, korak iza, koji čekaju trenutak u kojem ce se pobuniti ili pobeći.
Da li je, između ostalog, i zbog toga bitno da kultura bude jedan od stubova društva?
- Mi, koji smo blisko vezani za umetnost i kulturu, svakodnevno vidimo blagodeti koje dobijamo angažovanjem u njoj. Naša je odgovornost da uvek ističemo važnost umetnosti za najširu publiku, kao i potrebu javnog investiranja u oblast kulture. I moramo da iznesemo argumente kako bi to imalo smisla. Jedan od argumenata koji ne bi trebalo posebno dokazivati je i to da je kultura istinski stub svake zajednice.
Sledeće godine bi trebalo da postavite i jedan komad u Grčkoj. Da li su potreba za teatrom i odnos prema kulturi slični u svim državama na Balkanu?
- Potreba za teatrom se razlikuje u zemljama Balkana. Načini organizovanja pozorišnog života, javna i privatna podrška, takođe se razlikuju. Ipak, pozorište opstaje uprkos nerazumevanju javnih vlasti i ravnodušnosti medija. Nisam pozvan da dajem ocenu kvaliteta oko premijera koje se godišnje izvedu u Atini ili Sofiji, ali pozorišta su puna uprkos skupim ulaznicama za muzičke projekte i to dovoljno govori.
"Izumetnik"- predstava o Tesli
Najavili ste i dramatizaciju romana Vladimira Pištala "Tesla, portret među maskama" u Srpskom narodnom pozorištu. U kom smislu vam ovaj projekat predstavlja izazov?
- Projekat "Izumetnik" (kako je Laza Kostić nazvao Nikolu Teslu) zasnovan je na romanu Vladimira Pištala. To neće biti predstava o Tesli kao mitskom biću. Mi smo mali narod koji je u takvom čoveku ukrstio sve težnje, ponos, želje i burna osećanja sa kompleksima, narcisoidnošću i potrebom za autoritetom. Tesla je tako postao zaštitnik, uzor koji treba da osvetli sve tamne strane jedne kolektivne sudbine. U romanu koji priča o Tesli od detinjstva u Smiljanu i Gospiću, studiranja u evropskim gradovima koje je bilo na ivici raspusnosti, odlaska u obećanu zemlju, ugleda u naučnom i tehničkom svetu, navodno velikom materijalnom bogatstvu, bizarnom načinu života, fami sa tajnim oružjem budućnosti do velikih izuma koji su menjali svet, naći ćemo dovoljno dramskih čvorišta za našu predstavu. Lajtmotiv bi mogao da bude: "Upamti da si čovek".