Sjajne punokrvne uloge ili uloge života ćete vjerojatnije prije odigrati na Balkanu, u svom podneblju, nego u Americi. Tu si osuđen na uloge stranaca osim ako ondje niste odrastali, školovali se ili ako nemate akcenat, ali naravno postoje neke vrlo rijetke iznimke, kazala je glumica Leona Paraminski.
Ona je u drugoj sezoni popularne serije "Senke nad Balkanom" utjelovila ulogu Marije Oršić, jedne od najmisterioznijih ličnosti 20. vijeka, žene koja je imala ključnu ulogu pri formiranju ideologije Trećeg rajha i njihovog glavnog simbola - svastike. Lijepa glumica već nekoliko godina živi u Americi, gdje i predaje glumu na koledžu u Santa Barbari. Regionalnoj publici dobro je poznata s pozorišnih dasaka, ali i po filmskim i serijskim ulogama, s obzirom na to da smo je gledali u "Budva na pjenu od mora", "Najbolje godine", "Obični ljudi", a rola Oršićeve donijela joj je podjednako interesovanje javnosti za nju lično, kao i za ovu misterioznu ženu. U iskrenom i detaljnom intervjuu za "Nezavisne" Paraminski govori o ulozi u "Senkama", saradnji sa Bjelogrlićem, ali i životu i radu u Americi.
NN: U drugoj sezoni "Senki nad Balkanom" utjelovili ste lik Marije Oršić, jedne od najmisterioznijih žena 20. vijeka. Da li ste i u kojoj mjeri prije snimanja serije bili upoznati s ovom istorijskom ličnosti i koliko Vas je privukla misterija osobe o kojoj se i dan-danas jako malo zna?
PARAMINSKI: Vrlo sam malo znala o Mariji Oršić prije nego što sam uopće dobila ulogu. Bilo je zanimljivo uroniti u svijet tajnih društava i poučno se vratiti malo u prošlost. Mariju Oršić je bilo intrigantno proučavati, kao i igrati. Nije lako glumiti povijesne ličnosti, ali kako, nažalost, o njoj nema literature na pretek i puno je tajni i kontradikcija, time je moja sloboda kreiranja bila veća i pritisak manji. Mi smo samo načeli neke od stvari o njoj u drugoj sezoni, klupko se tek počinje odmotavati. Po meni je ljepota ovog lika baš u njezinoj neizmjernoj moći, snazi, manipulativnosti, ali i ranjivosti.
NN: Radnja serije je smještena u periodu između dva svjetska rata. Koliko ste Vi radeći na ovoj ulozi spoznali da su izazovi tog vremena slični izazovima današnjeg?
PARAMINSKI: Povijest se nažalost uvijek ponavlja i izgleda da ništa nismo naučili, ali i da nećemo, ali vremena su ipak danas drugačija. Danas živimo u svakom pogledu u tehnološki znatno naprednijem razdoblju, bolje se živi nego ikad, ali je, nažalost, distribucija bogatstva loše raspoređena pa su dijelovi stanovništva daleko siromašniji nego ikad, dok pojedinci, pak, imaju više nego ikad prije i još se više bogate. Čini mi se da kao društvo gubimo socijalni momenat koji je vrlo važan, osjećaj zajednice, empatije, vrijednosti su se nekako potpuno iskrivile. Skrivamo se iza društvenih mreža, živi se neki online nestvaran život, pogotovo kod mlađe populacije, a gubi se ona najosnovnija osobna komunikacija. Nemojte me krivo shvatiti - i ja sam sada dio te kulture koju nastojim razumjeti i, naravno, biti dio nje. Živimo u vremenima kada se borimo za svakojaka prava, ali se pritom, nažalost, dešava potpuno obrnuto - stvaramo kaveze oko sebe, gubi se sloboda govora, polariziramo se, razdvajamo se. Podržavamo ili smo protiv, nema prave zdrave debate i razmjene mišljenja. Kao da smo izgubljeni u informacijama, zaslijepljeni medijima. Generaliziram naravno i ovo govorim sa pozicije nekoga tko živi vani.
NN: Vaš lik na kraju sezone izgovara rečenicu da se s Balkanom nikad ne zna, koliko uviđamo da su i danas određene sjenke nadvijene nad Balkanom i šta nas to koči da živimo, uslovno rečeno, mirnije živote na stabilnijem tlu?
PARAMINSKI: Sjenke će uvijek biti bar malo nad Balkanom, to su takvi prostori, ali to ne znači da je to nužno samo loše. Ovi su prostori isto tako vrlo posebni na razne načine, od prirodnih ljepota, kulturološki, tradicijom, bogatom poviješću, raznolikošću naroda, gastronomski, jezično, ali nas možda malo koči naša vlastita ljenost, uhljebljenost, komforna zona i manjak volje za borbom za bolje sutra. Treba da učimo od drugih naroda, recimo Francuza, koji imaju dugu tradiciju izlaska na proteste i štrajkove ako im nešto ne odgovara, a mi kao da volimo trpjeti ili imamo jako visok prag tolerancije, da budem malo ironična, ali vjerojatnije je da zapravo mislimo da nije bitno, da nema velike šanse da se nešto promijeni. Povjerenje u institucije je narušeno, ali svaki početak je težak i to je proces koji traje i koji će trajati još bar nekoliko generacija. Promjena se ne događa preko noći. Nismo se navikli biti dovoljno glasni i boriti se za sebe. Ljudi su apatični, ali ne treba odustajati.
NN: U seriji ste imali i jednu lezbijsku scenu sa Marijom Bergam, koja je podigla prašinu u medijima. Koliko je ta prašina osnovana ako znamo da se profesionalni glumac redovno susreće s ovakvim izazovima?
PARAMINSKI: Naravno da nije osnovana, to je samo medijska prašina i ljudi će zbog toga malo više gledati ili obratiti pažnju na takav sadržaj, nažalost. A naš posao je da pokušavamo imitirati stvaran život što realnije, pa naravno da se u nekim slučajevima dotičemo intimnih scena u nekom odnosu ako ga hoćemo što realnije pokazati, naravno ako je moguće uz mjeru ukusa. Sve ovisi o umjetničkoj ekspresiji autora, ali to više uopće ne bi trebalo da bude tabu, ljubavne scene, obnažene grudi, pogotovo ne u današnje vrijeme. Mislim da su ta vremena puritanizma već davno trebala biti iza nas.
NN: "Senke" su u produkcijskom, ali i scenarističkom smislu napravile veliki odmak od dosadašnje produkcije na ovim prostorima, zbog čega vjerujem da je rad na ovoj seriji i za Vas bio privilegija. No, kako je bilo sarađivati sa Bjelogrlićem i ostatkom ekipe?
PARAMINSKI: Na produkcijskoj razini "Senke" su Holivud i da - tako raditi je svakako privilegija na ovim prostorima. Nadam se da će sve serije uskoro moći imati takav tretman. Snimanje je bilo dugotrajno, ali enorman užitak. Bjela je režiser za poželjeti, kao što sam već rekla - san svakog glumca. Preporučila bih svakom glumcu rad s njim jer se od njega može puno naučiti. On inspirira, vodi, traži, pušta, sluša svog glumca, osluškuje njegov ritam, prati ga. Gradite i radite zajedno tražeći najbolje, slojevitost u scenama, scenariju i u liku kojeg igrate.
NN: Već nekoliko godina živite i radite u Americi. Šta biste s ove distance izdvojili kao prednosti i nedostatke te zemlje, kako za profesiju, tako i za privatni život?
PARAMINSKI: Ovdje je gluma biznis, dok je kod nas i dalje malo više art. Na kraju krajeva, nitko niti ne očekuje da će zaraditi neke jako velike novce ovdje prodajom filma, više se trude napraviti što bolji projekat, a nema niti tako enormnog tržišta kao što je američko, koje je već veliko samo po sebi. Njihovo tržište je svjetsko, dok je naše ograničeno samo na ovaj prostor ili festivalske filmove. U Americi je samo bitno kako vas monetizirati, a to je za glumce sa naših prostora malo teža situacija. U Americi se sve bazira oko novca, statusa, moći, ali i dosadne političke korektnosti. Ja ipak malo više volim našu balkansku neposlušnost i dušu, ali zasad se dobro snalazimo u Americi jer uzimamo najbolje što možemo za sebe. Iako mislim da se vraćamo u Europu, pod stare dane sigurno.
NN: Da li je posao predavača na koledžu u Santa Barbari bio ostvarenje Vaših snova, ili Vam je ipak želja da tamo izgradite uspješnu karijeru glumice?
PARAMINSKI: Hm, super pitanje. Nisam sanjala da ću ikada biti predavač, uvijek sam htjela biti glumica, ali ovdje su mi se tako nekako posložile stvari da imam priliku probati i još neke druge stvari. Nije mi bilo svejedno, to je velika odgovornost, ali sam pomislila - zašto ne i krenula sam vrlo otvoreno, skromno i željna učenja u tu cijelu priču sa predavanjem glume. To mi je otvorilo neki potpuno drugi svijet, koji mi se jako sviđa i ispunjava me, osjećam strast prema tom poslu kao i prema glumi, tako da se imam namjeru baviti time u životu. A san da ovdje izgradim uspješnu karijeru je svakako san, samo sada sam puno realnija u vezi s tim i čak bih rekla smirenija i opuštenija. Možda da sam došla sa dvadeset bi bilo drugačije... Naravno da bih voljela da svijet prepozna moj talent, ali to ne ide na silu, ne ide preko noći ako nemate ludu sreću. Ako treba - desit će se, ako ne - neće, ali, eto, bar ću znati da sam probala.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.