Otvorena izložba "Devedesete: Rečnik migracija" u Muzeju Jugoslavije 1Foto: Goranka Matić

Izložba Devedesete: Rečnik migracija, koja je otvorena danas u Muzeju Jugoslavije, predstavlja radove više od trideset umetnika, umetnica i umetničkih i aktivističkih kolektiva koji se bave problemom migracija stanovništva u Srbiju i iz nje, tokom pomenute decenije.

Autorke izložbe Ana Panić i Simona Ognjanović kažu da je njen primarni cilj mapiranje različitih formi angažmana od ’90-ih do danas kroz koje su u polju umetnosti adresirani najrazličitiji problemi nastali traumatičnim migracionim procesima.

– Najveći doprinos izložbe je formiranje Rečnika migracija koji smo oblikovale zajedno sa aktivistima i učesnicima izložbe – kaže Ana Panić za Danas. Prema njenim rečima, u pitanju je 30 pojmova koji referišu na sam rad umetnika ili njihovu delatnost.

– Adresa, kofer, bespravna nužnost, tuđini, zakon, tuge, samo su naki od pojmova iz Rečnika koji dolaze iz najrazličitijih registara. Želeli smo da stvorimo novi rečnik migracija nasuprot onom dominantnom oficijelnom i administrativnom, koji se koristi kada govorimo o izbeglištvu i dijaspori – pojašnjava Panić.

Kako kaže, jedan od pojmova kao što su „tuge“ direktno se poklapa sa istoimenim radom grupe Škart. Takođe, škartovci su se bavili i pojmovima hrabrosti i kukavičluka i to kroz grafičku novelu „Rat“ čije je drugo izdanje nedavno objavila Fabrika knjiga.

– Strip govori o tome ko je bio hrabar – da li onaj koji otišao u rat ili onaj koji je ostao. Jer onaj koji je otišao u rat je učinio to zato što se plašio zakonskih sankcija, dok je onaj koji ga je izbegao to uradio jer se plašio samog rata. Upravo kroz ove dualizme se preispituje ko je heroj, a ko kukavica – kaže Panić. Ona ističe i rad umetnice Aleksandrije Ajduković, koja se bavila pojmom adresa.

– NJen rad je nastao početkom 2000-ih u okviru projekta „Civili u uniformama“. Aleksandrija je fotografisala ljude našeg porekla koje je sretala u Amsterdamu i tražila od njih fotografije njihovog rodnog grada. Zatim bi napravila majice sa tim fotografijama i potom te ljude fotografisala po amsterdamskim adresama otvarajući pitanje da li su oni sada turisti u svojoj zemlji ili tamo gde su došli – priča Panić. Upitana da li je ovaj Rečnik aktuelan i u dvehiljaditim naša sagovornica odgovara potvrdno.

– Mi i dalje živimo posledice devedesetih. Neki ljudi nemaju još uvek rešeno stambeno pitanje, niti svoj status, tako da su devedesete veoma aktuelne, a s druge strane i veoma povezane sa samim Muzejom Jugoslavije – zaključuje Ana Panić.

NJena koleginica Simona Ognjanović govoreći o organizaciji izložbe kaže da su se trudile da „rečničku strukturu sačuvaju i u samom prostoru i u komunikaciji“.

– Radi lakšeg kretanja kroz izložbu i sagledavanja problema koji su u njoj mapirani, izdvojili smo šest celina. To su „Lica i stvari“ gde su u fokusu lične istorije, lične priče ljudi koji su izbegli ’90-ih iz Srbije ali iz regiona. Druga celina je „Režimi (ne)kretanja“ koja se dotiče pitanja raznih pravnih i administrativnih mehanizama, te zakonskih regulativa koje definišu kretanje ljudi zahvaćenih migracionim procesima i koji nužno menjaju svoje statuse. U tom delu se bavimo i načinima posredstvom kojih se privileguju određene grupe građana, a isključuju druge. Jedna celina je posvećena „Režimima stanovanja“ i zakonima koji definišu ta pitanja uključujući i one najtraumatičnije poput deportacija i prisilnih iseljenja. Izuzetno je važna celina „Odluke i prisile“ jer se u njoj referiše na lične odluke pojedinca. Neki su bili primorani da donesu odluke, neki su imali privilegiju da to izbegnu – podseća Ognjanović i dodaje da se u ovoj izložbenoj celini najviše govori o bekstvu iz zemlje i izbegavanju mobilizacije.

Prema njenim rečima, posebno važan deo izložbe je „Susreti i mreže solidarnosti“.

– To je i najkonstruktivniji deo postavke budući da se u njemu nalaze umetnički i aktivistički projekti i inicijative koji su se upravo stavljali u službu jačanja međuljudskih odnosa, građenju veza, udruživanju ljudi koji rade jedni s drugima i međusobno se osnažuju. Poslednja celina je možda politički najosetljivija i zove se „Narodi i teritorije“. Dakle, počinjemo izložbu sa ličnim istorijama a zatvaramo je sa makronarativima koji se odnose na političke odluke i mehanizme kojima su zapravo proizvođeni ti migracioni talasi – zaključuje Simona Ognjanović.

Izložba traje do 1. marta 2020.

Umetnici

Na izložbi „Devedesete: Rečnik migracija“ učestvuju: Asocijacija –Apsolutno“, Aleksandrija Ajduković, Dejan Dimitrijević/Nebojša Šerić Šoba, Dušica Dražić, Dionis Eskorsa (Dionis Escorsa), Jusuf Hadžifejzović, „Kiosk – platforma za savremenu umetnost“, Milena Maksimović, Goranka Matić, Kolektiv „Migrativ Art“, Ana Miljanić, Milorad Mladenović, Ivana Momčilović/Loran Vanson (Lorent Wanson), Tanja Ostojić, Vesna Pavlović, Nikola Radić Lucati, Vladimir Radojičić, Vahida Ramujkić, Rena Redle (Rena Redle)/Vladan Jeremić, Balint Sombati (Belint Szombathy), Škart, Čedomir Vasić, Grupa 484, udruženje „Kardan – kultura sećanja“, Vojvođanski građanski centar, Združena akcija – „Krov nad glavom“ i Žene u crnom.

Ko je hrabar a ko kukavica

Devedesetih dva prijatelja iz školskih dana – Žole i Saša, imali su istu dilemu – da li da odu u rat ili ne. Žole je odlučio da izbegne mobilizaciju jer nije želeo da učestvuje u ratu a njegov prijatelj Saša je odlučio da ode i zbog toga se pokajao. Nakon svega, Saša odlučuje da zauvek napusti zemlju, a njegov odlazak u London je zapravo i kraj ove grafičke novele u produkciji Škarta kroz koju se dvojica prijatelja sve vreme preispituju ko je hrabar a ko kukavica.

Goranka Matić se pak temom prijateljstva bavi na drugačiji način – doslovnim fotografisanjem trenutka rastanka sa svojim prijateljima 1994. godine snimajući njihov odlazak autobusom.

Odlomak iz „Rata“

U jednom od kvadrata stripa „Rat“ o dvojici prijatelja Žoletu i Saši i njihovim odlukama stoji sledeći tekst: „Koji kurac si išao u taj rat? Delom zbog nekog čudnog neobjašnjivog osećaja dužnosti. Nikada nisam imao osećaj obaveze prema domovini. Neki apstraktni osećaj dužnosti sam imao, barem tako mislim.

I iz straha da će neko od mojih prijatelja koji su otišli poginuti zato što se ja nisam odazvao, i da ću ili ja ili moja majka, sresti njegove roditelje na ulici. Zbog tog osećaja krivice. Zato sam se odazvao.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari