Težak slučaj 1Foto: Predrag Mitić

Stekoh u ponedeljak drugog po redu prijatelja, u državnoj, tačnije u policijskoj, upravi. Razlikovao se od prvog, tj. prve, koju sam ovde već pominjao.

Nije imao silikone gde god to „zadruga“ nalaže, ni bluzicu sa dekolteom od četiri raskopčana dugmeta poput one činovnice u gradskoj službi za legalizaciju. Bio je u uniformi policije na portirnici jednog SUP-a.

Ali, poput nje, prijateljstvo i ljubaznost administracije pokazivao je prisnim obraćanjem sa ti, pa me bilo sramota od mog „Vi“-kanja. Razlikovao se još što mu prve reči nisu bile „šta oćeš“, nego „izvoli“. „Stručnjak, šta želiš“, poput predsednikovog obraćanja je propustio, verovatno zato što mu nisam rekao da sam novinar.

No, sve je ovo uzgrednost na koju oguglavamo. Zanimljiviji je bilo raspitivanje povodom „mog slučaja“.

Pokojni kolega i potom ambasador Milivoje Glišić, da se prisetimo i njega, na ovom mestu bi, pre nego što ode u bife, napisao – ali, krenimo redom. Posle kad u tekstu počne da ređa, ove tri reči precrta, što ja neću učiniti.

Početkom decembra prošle godine učinio sam težak saobraćajni prekršaj – vožnja u suprotnom smeru, nebitno je što se vadim „ne ugrožavajući nikog“. Prekršaja sam bio svestan, ali nisam bio svestan da sve to radim naočigled policije. (Nevažno je i za policiju, zakon i čitaoce, što me je već u tom trenutku više brinulo zašto sam okrenuo auto u suprotnom smeru, nego odluka da idem u prekršaj.)

Suđenje je bilo sedam meseci kasnije, platio sam odrapljenu novčanu kaznu. U presudi još pisaše, u prevodu sa birokratskog, da će mi vozačku na tri meseca u jednom trenutku službeno oduzeti policija. Ali, kad? Može li se to isplanirati, zbog drugih obaveza za koje je neophodan auto? Dobro bi bilo da tromesečna pauza bude preko zime kad se manje vozi, a ionako na zimovanje ne idem, ne samo zbog one kazne.

Neko mi reče da je moguće u SUP-u predati dozvolu i tako kontrolisati vozačku pauzu. Indukovati planirano oduzimanje. Malo morgen, rekao bi onaj pokojni predsednik svega što je mogao biti.

„Jesi dobio drugo rešenje?“, pitao me policajac i nastavio objašnjenje – dobiješ i drugo rešenje, pa ga potpišeš i oni ti oduzmu dozvolu. Kad? Ne zna se i – pred odlazak sa šaltera – „može to da potraje i godinu i po dana“. Šio mi ga DŽordž, pomislim, to je ono što se u bajkama o pridruživanju EU zove – efikasnost pravosuđa i administracije. Još mislim, kako to – gledam onomad na TV – vinovnici teških pronevera mogu da se posluže novim „institutom usmerenim na rasterećenje pravosuđa“ zvanim „oportunitet“, tj. nagodba, da uplate neku kintu, sto puta manju od pronevere, za neku humanitarnu namenu i stvar rešena. Pa dogovor o „nanogicama“…

A ovde ne važi princip da se u pravu primenjuje mera povoljnija po (svaku) stranku. Ovo je otežavanje kazne – produženom neizvesnošću. Što je manir čitavog sistema.

Odlazeći sa šaltera, pomislim – crnjak – šta ako ne doživim oduzimanje, što umalo da mi se desi davljenjem u vodoplavnom „WC-u za stranke“ gde sam (prostata!) okončao „studiju slučaja“ poglavlja 23 i 24 u praksi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari