Džordž Fridman: Trošak za Srbiju u ratu sa Albancima bio bi previsok 1Foto: EPA/ ADAM WARZAWA

Glavni trendovi u 2020. godini biće globalni ekonomski pad, stvaranje intenzivnih unutrašnjih pritisaka na glavne zemlje izvoznice, poput Rusije, Kine i Nemačke, i povećanja snage uvoznika, a Balkan, Srbija i Kosovo, zadržaće za SAD važnost u skladu s pretnjom američkim interesima i „prirodom interakcije hrišćanskog i islamskog sveta na ovom području“, dok se Evropa ponaša „neodgovorno“.

Ovo su glavne ocene iz godišnjeg predviđanja za 2020. kojeg je upravo završio jedan od najpoznatijih američkih i svetskih analitičara strateških i geopolitičkih kretanja u svetu, DŽordž Fridman. Fridman je svetsku reputaciju stekao kao osnivač i direktor kompanije „Stratfor“, a danas je osnivač i direktor analitičko – konsultantske kompanije „Geopolitical Futures“ u glavnom gradu Teksasa, Ostinu.

Fridman je decenijama pratio kretanja na Balkanu, pa su za nas posebno zanimljive njegove ocene o mestu Balkana u američkoj spoljnoj politici u promenjenim okolnostima, od kojih je najvažnije okretanje SAD ekonomskim sredstvima u postizanju svojih ciljeva, umesto ranijih decenija kada su SAD to činile vojnom silom i ratovima.

Osim toga, SAD će se baviti samo onim zemljama i regionima gde su stvarno američki interesi u pitanju, a svi ostali – neka se snalaze kako znaju i umeju.

– SAD su se suočile s činjenicom da nisu u stanju da ostvare svoje ciljeve vojnim sredstvima. Mi smo na Bliskom istoku već 18 godina u ratu bez kraja i mora da se promeni način na koji smo prisutni u regionu i iz kojih razloga. Naš glavni protivnik je Iran, a mi smo prešli na intenzivno ekonomsko ratovanje sa Iranom da bismo ga primorali da promeni svoju iračko-sirijsko-libansku strategiju. Ovo je strategija sa malim rizikom za nas i značajnim rizikom za Iran. Pored toga, pomogli smo u stvaranju antiiranske koalicije između Izraela, Saudijske Arabije i UAE, a naše vazduhoplovne i mornaričke snage su im dostupne. Ali kopnene operacije protiv iranskih saveznika odgovornost su drugih zemalja. Naše glavne vazduhoplovne baze su u Turskoj i UAE. Grčka baza je korisna, ali nije glavna baza za operacije u tom području. Dakle, to gradi našu snagu, ali nije srž naših operacija. SAD su prebacile operativne principe na ekonomsko ratovanje i izgradnju koalicije, ali nisu promenile svoju strategiju – kaže Fridman u razgovoru za Danas.

* SAD su promenile ravnotežu između Turske i Grčke u korist Grčke. Tokom posete sekretara Pompea, SAD su zaključile sporazum o vojnoj saradnji sa Grčkom, čime će Grčka postati glavna američka ispostava u jugoistočnoj Evropi. Šta znači ta promena?

– Američko-turski odnosi su zategnuti, ali mi ostajemo saveznici sa Turskom preko NATO-a i bilateralnih sporazuma. Suštinski odnos ostaje netaknut, posebno nakon što su SAD napravile ustupke Turskoj prema Kurdima, posetu predsednika Erdogana SAD-u. SAD su imale dugoročne odnose sa Grčkom i Turskom tokom hladnog rata i sada jednostavno produžavaju taj odnos. Imajući u vidu ruske operacije u Sredozemlju, opravdana je opreznost je sa strane Sjedinjenih Država i povećanje svojih vazdušnih snaga u regionu.

* Da li to znači da će SAD napustiti Evropu kao Bliski Istok?

– SAD imaju značajne kopnene, vazduhoplovne i pomorske snage razmeštene u Poljskoj i Rumuniji. Sad su veoma bliske sa Velikom Britanijom. Ali, postojanje saveza sa Evropom stvar je evropskih zemalja. Da bi postojao vojni savez, Evropljani moraju da imaju vojsku. Većina Evropljana nije uspela da dostigne potreban nivo od dva odsto izdvajanja za odbranu. Narušavajući ispunjenje svojih obaveza, oni su potkopali transatlantski sporazum. Ali, gde SAD u Evropi imaju strateške interese, one su aktivno uključene.

* U januaru ove godine novine su objavile informacije da je Tramp naredio analizu svog tima o mogućim posljedicama ako SAD napuste NATO. Koji bi bili američki razlozi da napuste NATO?

– Da ponovim, Evropljani nisu uspeli da ispune svoje obaveze prema ovom vojnom savezu. Budući da SAD imaju najveću vojsku, a ostale zemlje vrlo malu, u bilo kom sukobu SAD će automatski snositi teret borbe, a ostale nacije to neće moći. Dakle, pitanje je, imajući u vidu to da NATO više ne može kolektivno da vrši svoju misiju, da li bi Sjedinjene Države trebale da preuzmu primarnu odgovornost? Stres zbog NATO-a je pre svega evropska tvorevina i Evropljani će morati doneti odluku o svojoj budućnosti.

* Da li je to uopšte realno jer bi to bio ogroman preokret u spoljnoj politici SAD u poslednjih 100 godina.

– Posvećenost SAD našim evropskim interesima vidljiva je u Rumuniji, Poljskoj i na Baltiku. Može se videti i u Grčkoj, pa čak i u Turskoj. Pitanje je da li je NATO još uvek instrument preko kojeg SAD slede svoje interese. Trenutno su njeni interesi formalno deo NATO-a, ali praktično bilateralni odnosi su na delu, kao s Poljskom. U ovom trenutku istorije, bilateralne operacije su ponekad racionalnije od multilateralnih. Posvećenost SAD-a NATO-u nije merilo američkog interesovanja za Evropu i njih dvoje ne treba brkati.

* Kakve bi bile posledice za Evropu u tom slučaju?

– U ovom trenutku, Evropljani se ne suočavaju sa vojnom pretnjom. Ali Evropljani su istorijski živeli ratno postojanje, a kada uzmemo u obzir jugoslovenske ratove, Evropa je bila u miru tek dvadesetak godina. Moje je mišljenje da Evropa mora doneti neke odluke koju budućnost žele i kakve snage im trebaju. Ali u prošlom veku, odluke koje su doneli Evropljani bile su katastrofalne za Evropu. Vidim kako i sada nastavljaju neodgovornost s kojom žive od 1914. Ako jedan od najbogatijih regiona na svetu odluči da ne treba da se priprema za moguće pretnje, moraće da živi s tim. Lično, ponašanje Evrope smatram neodgovornim. Očekivati da će Sjedinjene Države snositi teret za evropsku bezbednost, isto je kao da Sjedinjene Države očekuju da će Evropa da ih zaštiti. A evropska ogorčenost na SAD zbog toga što su samo voljne to učiniti selektivno je nezrela, što je čudno reći o kontinentu koji je toliko star.

* Kako vidite odbijanje EU da započne pregovore sa Severnom Makedonijom i Albanijom? Da li je to možda nova strategija prema Albancima na Balkanu, jer Severna Makedonija ima značajno albansko stanovništvo.

– EU ima ogromne unutrašnje probleme. Odlazi druga najveća ekonomija, Ujedinjeno Kraljevstvo. Italijani imaju ozbiljne ekonomske probleme. Nemačka je u recesiji. Mislim da je njihov pogled na proširenje da jednostavno nije vreme za okupljanje novih članova. Evropljani uopšte nemaju naročito sofisticiran strateški pogled, jer svaka zemlja ima svoju politiku.

* Zašto je predsednik Tramp imenovao svog izaslanika, ambasadora Ričarda Grenela, za Kosovo? Po čemu će se njegov zadatak razlikovati od izaslanika za Balkan, Metjua Palmera?

– Američki ambasadori uglavnom imaju ograničena ovlašćenja. Odluka se donosi u Vašingtonu. Neki ambasadori su karijerni službenici, oni su na višem nivou i zbog toga moraju imati ambasadu. Drugi su politički imenovani. To nije slučaj sa drugim zemljama, ali u Sjedinjenim Državama, osoba koja je imenovana retko vodi američku politiku.

* Čini se da ovaj fokus na Kosovu odražava odlučnost administracije da se konačno reši ovaj problem. Prošle godine, predsednik Tramp uputio je pismo srpskim i kosovskim liderima, tražeći da ne propusti ovu istorijsku priliku, obećavši da će biti domaćin ceremonije potpisa. Da li bi to bilo nešto slično kao sporazum iz Kemp Dejvida 1978., jer je to jedna varijacija pristupa „zemlji za mir“?

– Dogovori s Kemp Dejvida odražavali su nagodbu u strateškom regionu za Sjedinjene Države. U ovom trenutku Balkan nije primarni region. U celini, SAD bi volele da postignu nagodbu i ne žele da se tamo uključi Rusija, ali SAD su zadovoljne kada vide da se kosovsko-albanska dinamika sama po sebi ujednačava. Dakle, izrazi nade ne označavaju značaj regiona za SAD u ovom trenutku.

To, naravno, može da se promeni, ali region je relativno miran, ostvaruje određeni ekonomski napredak, ruska uključenost nije sveobuhvatno alarmirala SAD, tako da je budućnost Balkana u rukama naroda Balkana.

* Dopustite da se za trenutak ne složim. Čak ni Bliski Istok u tom trenutku nije bio strateški dominantan u američkoj spoljnoj politici. Detant je bio američki prioritet. Upravo zbog toga, Sadat je odlučio da započne rat, kako bi skrenuo pažnju SAD na egipatski problem. Da li bi se Balkan vratio u fokus SAD-a i pokazao svoju važnost ako neko ponovo krene u rat ili promeni granice, kao na primer u Bosni?

– Američka pažnja je primerena pretnji američkim interesima, slično kao i prema svim državama. Postoje dve dimenzije. Prva je verovatnoća rata i američkog interesovanja za njegov ishod. Ne verujem da je bilo koja balkanska zemlja sposobna ili zainteresovana za početak rata. Trošak za Srbiju u ratu s Albancima bio bi previsok, rizici su preveliki i pobeda od male važnosti. U isto vreme, američko interesovanje za takav događaj je malo. Čak i ako su se Rusi uključili, SAD ih doživljavaju kao zanemarljivu silu koja sada rasipa svoje ograničene resurse u raznim oblastima kako bi se učinila moćnijom nego što jeste, posebno da se dokaže svojoj javnosti. Dakle, Sjedinjene Države u trenutnim okolnostima zadržavaju interes za region, ali svoje postupke oblikuju pretnjom.

Sjedinjene Države postale su sofisticiranije u svojoj spoljnoj politici, priznajući da je automatski odgovor na mnoge probleme ekonomski, a ne vojni. Kao što vidite u Kini, SAD koriste činjenicu da je najveći uvoznik na svetu, a najveći kineski kupac za upravljanje odnosom prema Kini. U poslednjih 18 godina rata na Bliskom istoku naučili smo mnogo. Trenutno na Balkanu ne postoji hitna potreba za ekonomskim ili vojnim pritiskom i tu situaciju nećemo stvarati. Ako lokalne sile stvore situaciju, bićemo zainteresovani, ali oblikovaćemo svoj odgovor u skladu s našim, američkim interesima.

* Šta Srbija može da dobije ako dozvoli Kosovu da bude kao član UN-a? Egipat je za „zemlju za mir“ dobio 1,5 milijardi godišnje, samo za „mir“. Zašto bi Srbija trebalo da osigura mir, ako ništa ne dobije?

– Najpre, članstvo u UN nema veliki značaj. Ima mali. Kada je reč o želji da SAD izdvoje istu sumu koju su dale da bi dovele Egipat u američku interesnu sferu na vrhuncu Hladnog rata, treba da se setimo da su SAD platile tu sumu za nešto što je bilo od velikog interesa i značaja za SAD. Danas je Rusija neprijatnost za SAD, ali ne i pretnja. A status Kosova je nešto što za nas nije bitno. Prošlo je 20 godina od kosovskog rata i istorija se kreće napred.

* Koliki značaj ima Balkan za SAD u poslednjim okolnostima, ostavljajući Bliski Istok i nesiguran i nedavno nedefinisan odnos SAD prema Evropi?

– Ponovo, SAD ne napuštaju Bliski istok, ali neće dalje voditi kopnene ratove, ako je to mogućno. Prvenstvenu odgovornost za Balkan SAD vide na balkanskim državama, a mi možemo da prihvatimo mnoga rešenja. Ukoliko je u bilo kakvoj meri Balkan pretnja bilo kome, onda je to pretnja Evropi. Ovo je jedno od onih doba kada postoji mogućnost za Balkan da bude nezavisan i samodovoljan. Pitanje je da li je Balkan dostigao tačku kada shvata da samo trpi štetu zbog sukoba. Balkan ni u kom slučaju za Ruse, Amerikance ili Evropljane ne znači ono što znači za sebe samog.

* Dakle, postoji stara tradicija srpske diplomatije „Balkan – balkanskim narodima“, koja dolazi još iz vremena pre Prvog svetskog rata. Ta politika tražila je da se Balkan oslobodi stranog tutorstva i imperijalnog mešanja. Nakon rata, Kraljevina Jugoslavija je osnovana na račun tri carstva koja su se srušila i nestala. Sada je srpski predsednik spomenuo da taj moto i tri zemlje, Srbija, Severna Makedonija i Albanija potpisale sporazum o slobodnom kretanju među njima. Da li je ta politika koju će SAD podržavati i u kojim okolnostima možemo takvu politiku ponovo održavati?

– To je najbolji mogućni pravac za sve balkanske narode. Sve ovo mora da se uradi sa sećanjem na ono što je ova politika donela na Balkanu. Balkan je mesto gde se susreću tri velike sile: Rusija, Turska i vodeća evropska sila. Dakle, svaki čisto balkanski rat razvija se u dublji i širi sukob. Nezainteresovanost za Balkan trenutno se menja kada jedna sila pokušava da nametne svoju volju regionu, koju podržava jedna od velikih sila. SAD su trenutno surogat za Evropu, ali na Balkanu mogu da podnesu više haosa nego što to mogu Evropljani. Za razliku od ostale tri sile, imamo opcije. A to će ograničiti verovatnoću za balkanski rat, jer ne znate šta će Sjedinjene Države da urade. Opet, sa tom nepoznanicom rizici su za balkanskog hegemona daleko veći nego što bi bili kada bi rizik bio poznat. Izbegavanje odluka pre nego što ih bude potrebno učiniti, povećava američke mogućnosti u predratnom periodu.

* Rusija i Kina imaju sve veći uticaj na Balkanu i Srbiji. Da li bi SAD to prihvatile?

– Nisam siguran da su SAD zabrinute zbog rasta ruskog i kineskog uticaja na Balkanu i u Srbiji. Obe zemlje su slabe sile i njihove ekonomije se bore s velikim problemima. Rusija i Kina žele da se pojave kao globalne sile, ali to je skupo i opasno. Ali, ako one postanu dominantne sile u Beogradu, Beograd mora da živi s posledicama tog stanja. SAD mogu da preduzmu male akcije kako bi ih ograničile, ali neće ulaziti u veliki rizik.

* Šta se može očekivati od predsednika Trampa u njegovom drugom mandatu, ako pobedi?

– Nije sasvim jasno da li će predsednik Tramp da pobedi, ali ako pobedi, on će da nastavi Obaminu strategiju kao što je to činio u prvom mandatu. Obamina namera bila je da povuče američke trupe sa Bliskog istoka i kreira vrlo kalibriranu spoljnu politiku koja ne smatra da je američka odgovornost ili interes sve ono što se dešava u svetu. Obama je delimično ostvario taj cilj. Tramp je agresivniji u toj strategiji. Ali, Trampov princip je da SAD ne mogu da preuzmu odgovornost za sve što se dešava u svetu i da korišćenje američke ekonomske moći treba da bude ispred upotrebe direktne vojne sile. Tako da se Kinezi suočavaju sa američkom ekonomskom moći preko carina, kao što se Iranci i Rusi suočavaju sa sankcijama. Ovaj zaokret počeo je sa Obamom i mislim da će se nastaviti bez obzira ko bude 2020. izabran za predsednika .

Kosovo nije pokretač američke politike

* Da li Kosovo pripada strateški važnim regionima Evrope za SAD, poput Rumunije, Poljske ili Baltika?

– Prvo moramo definisati kako SAD gledaju na Balkan u celini. Odgovor je da to nije neposredno strateško pitanje, već potencijalno. Stoga mu se mora posvetiti određena pažnja. Drugo je pitanje kakva će biti priroda interakcije islamskog i hrišćanskog sveta na Balkanu. Trenutno je to pitanje Albanije. I opet, u ovom trenutku, ovo je potencijalno značajno pitanje. U tom kontekstu moramo razgovarati o Kosovu. To je podskup islamsko-hrišćanske dinamike koja je s druge strane podskup balkanske dinamike. A balkanska dinamika je u ovom trenutku potencijalni, a ne neposredni problem SAD (ali ne i za one koji na Balkanu žive). Stoga, Kosovo, trenutno, nije pokretač američke politike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari