KAZANOVA

A snaše? Kuku li je njima tek, kad je mušku pamet vrag odneo. Nema tog Kazanove kome se od srca ne bi obradovale, jerbo molitva ne pomaže. A kolevke puste čekaju.

U jednoj župi znamenitoj, čuvenoj po čojstvu i junaštvu svojih žitelja, desila se neobična situacija i glas o tome pročuo se nadaleko.

kazanova

Beše to mestašce u visokim kršima, gde se zima proteže od Aranđelova dne pa sve do Vaskrsenija Hristovog, proleće stiže obično negde oko Vidovdana, a leta, ako ćemo pošteno, zapravo i nema. I u toj nedođiji brojala su se samo muška đeca; nazdravljalo se svakom kao da je prestolonaslednik najmanje, onom prepečenom rakijom što devet jezika govori a od koje se maternji brzo zaboravlja. Za ženskim čeljadem, ako bi ne dao Bog pošlo po zlu pa ovo došlo na svet, niko glavu ne bi okrenuo. I tako je kažu od pamtiveka.

No, evo ti đavla, pa se u jednom zaseoku stadoše rađati samo ženska čeljad. Kada je prošla godina, a pored silne ženskadije kao u inat ni jedno muško da zakmeči, zazvoniše zvona na uzbunu. Kud će, šta će – sjatiše se muške glave na okup, da razmotre šta im je činiti. Jerbo zadnji im je vakat došao: ako smesta nešto ne preduzmu, crno im se piše. Crno da crnje ne može biti.

Zbilo se to poslednje nedelje u martu, u večernjim satima. Pošto se okupiše u porti crkve, naložiše vatru pa posedaše okolo nje, kako je ko znao i umeo. Zaguslaše onda nadugačko i naširoko, šta su to kukavni zgrešili Bogu pravednome da im ovako bude uzvraćeno. Bidon rakije, one iste prepečene, kružio je s ruke naruku po skupu neveselom. Nema šta nije bilo rečeno ili predloženo, ali, obrni-okreni, okreni-obrni, nigde rešenja. Što se više besedilo, sve manje se nazirao kraj njihovim jadima. Pregolemim, mora se priznati.

Onda, u neko doba, dok se jutro primicalo zori, stari đedo se naglas priseti da je nekoć čuo da se ista stvar jednom već desila. Doduše bilo je to još u stara vremena, ali tada je napobitno dokazano da je to sve jedan išao po kućama i činio žensku čeljad. O tome je, veli, sniman i nakav film, kažu da je bio i na televiziju. Ako je tako bilo ondak, more biti da je i sade. Braćo mila, nema nam, bogme, druge, nego da ga ufatimo, da ne avetinja više okolo, oca li mu očinskog!

Zavezao je potom đedo pa još jedared muški potego iz bidona dok ga beli načisto nije iskapio.

Nemajući kud, prisutni bez mnogo reči prihvatiše đedovu besedu za golu istinu. Ali sumnjičavo se pogledujući među se, nije li more biti neko od njih taj što čini po kućama i donosi nevolju. No, kako to već obično biva, reč po reč, reč po reč, i konačno pade dogovor.

Potom se raziđoše. Klecavim korakom dovuko se svaki u svoje gnezdo, nemajući čime da obraduje ukućane.

I od tada ima već druga godina kako su straže po celome selu. Čim se smrkne, tandžaru u ruke i brzom brzinom hitao je svaki u svoju busiju, ne bi li na delu ukebao tog zlotvora što ide okolo i seje novolju.

A snaše? Kuku li je njima tek, kad je mušku pamet vrag odneo. Nema tog Kazanove kome se od srca ne bi obradovale, jerbo molitva ne pomaže. A kolevke puste čekaju.