Sa 17 godina mu mina raznela nogu, on postavio sebi još više ciljeve

Kažu da ne treba imati idole i slažem se sa tim, ali uzore, inspiracije i primere, njih treba tražiti u svima i u svemu. Miodrag Milosavljević upravo je to mnogim ljudima. Meštanin Velike Plane u svojoj desetoj deceniji života tera nas da se zapitamo: Koji su izgovori da nešto ne uradimo i postoje li prepreke da živimo srećno?

Deka "Mija" ima 92 godine, što se bar meni, 24-godišnjem autoru teksta, čini nestvarnim i nedostižnim. Nemaju svi tu privilegiju, ali i muku.

Kroz 92 leta, kako i sam kaže, Miodrag se nagledao svega i svačega, stanovao u mnogo država, a zapravo jednoj, pregrmeo razne epohe, događaje i situacije. Kako se njegova priča odvija, tako shvatam da je on sve, samo ne običan 92-godišnjak.

Prvi veliki događaj, onaj koji će mu život okrenuti naglavačke i zauvek promeniti, desio mu se u 17. godini kada se, slagavši da je punoletan, svojevoljno prijavio u armiju, da brani svoju zemlju i svet od najveće pošasti zvane Drugi svetski rat.

Teško je proceniti kako je u tom ratu prošao. Nakon samo par dana, bio je prebačen u rov udaljen tek desetinu metara od nemačkih vojnika. Ubrzo, desilo se ono što će uvek prepričavati i zauvek pamtiti. Neprijateljski vojnici krenuli su da pucaju po vojsci sa druge strane.

U razmeni vatre, njegov saborac je zadobio teže povrede usta i vilice, ali je "Mija", uz par vojnika uspeo da ga izvuče iz rova i odnese na sigurnije mesto. Sutradan, tokom "osvajanja" teritorije, doživeo je nesreću da zgazi na minu, zaradi teške povrede, zbog čega mu je amputirana desna noga iznad kolena.

Od tog momenta, logično, život mu se potpuno menja, kako na emotivnom tako i na fizičkom planu. Nakon operacije, u moru loših, jedina pozitivna stvar bila mu je saznanje da je njegov ranjeni saborac preživeo i da se oporavlja.

Usledilo je oslobađanje iz vojske i teško prilagođavanje na novi život. Kako je vreme prolazilo, morao je da prihvati činjenicu da je srećnik samim tim što je ostao živ i ta misao, zajedno sa podrškom države, sredine i porodice, nosile su ga dalje. Procesu oporavka, najviše je potpomogao on sam. Često se šalio da mu najveća žal nije ostala za nogom i drugačijim životom, već za belim, svečanim čarapama koje je imao, a koje su nestale iz bolničke sobe.

Pošto nije imao završenu školu, putem večernje je morao da stekne osnovno obrazovanje, da bi potom završio i daktilografski kurs. Kao ratni invalid, dobio je priliku da iz Velike Plane, pođe put Beograda, gde je radio u brojnim državnim preduzećima.

Još kao dečak pokušao je da pobegne od čuvanja ovaca, a da nije bilo nesreće, život mu ne bi otvorio brojna druga vrata. Radio je u Ministarstvo privrede, potom bio glavni arhivator, a kasnije bio i u predsedništvu Vlade.

Iz godine u godinu sticao je razna prijateljstva, učestvovao na brojnim sastancima, odlučivao o nimalo naivnim stvarima i imao retku priliku da upozna državni vrh stare Jugoslavije, na čelu sa Brozom. Status ratnog invalida i radna pozicija imale su i prednosti u nekim danas banalnim, a tada ogromnim stvarima, poput kupovanja prvog televizora, nabavljanja karata za sportske događaje, kupovina košulja kakve je nekada mogao samo da sanja.

Vremenom je dobio stan, ali ni to nije moglo da prođe bez neke smešne priče, jer se nije opredelio za trosoban u tada močvari zvanoj Novi Beograd.

Uprkos svemu, život ga nije štedeo, već stavljao na velike muke, gore od gorih. Jedna od njih bila je i tragedija gubitka sina. Gotovo stalno nailazio je na velike, mnogima nepremostive prepreke, ali je uvek nalazio izlaz, razmišljao pozitivno, trudio se i davao onoliko koliko može.

Upravo zbog toga, život, koji mu je toliko toga oduzeo, znao je i da ga nagradi i da mu vrati. Sa ženom je bio u braku preko 60 godina, a troje dece podarilo im je petoro unučića, jedno praunuče i jedno čukununuče.

Danas, iako ima 92 godine i nekada neizdržive "fantomske" bolove u amputiranoj nozi, trudi se da iskoristi najviše što mu život pruža. Veliki je ljubitelj sporta, oko čega uvek možemo dugo da pričamo, gleda televiziju i čita novine bez naočara svakog dana.

Ne promiču mu golovi Lea Mesija, nokauti Entonija Džošue, a najviše se nervira oko politike.

Obožava da peče rakiju, rešava sudoku ili "ukršta reči", omiljeni je komšija u rodnoj Velikoj Plani, gde gaji razne domaće životinje, pse, mačke, ali i svinje i kokoške.

Svima oko njega, a pogotovo meni, služi kao inspiracija, kao primer da ma šta da nam se desi u životu, moramo razmišljati pozitivno. Moramo biti jači od situacije i poput boksera koje on gleda, primati udarce i ostajati na nogama, ili u njegovom slučaju nozi.

Deka "Mija" svima može poslužiti kao odgovor na pitanje: Šta je tvoj izgovor? Radilo se o godinama, materijalnoj, emotivnoj ili fizičko teškoj situaciji, volje, ambicije i osmeha mora postojati.

U moru problema i briga, nije loše razmišljati i o onim svečanim čarapama, a situaciju gledati uvek sa one vedrije strane.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 25. април 2024.
8° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво