TRADICIJA OD VREMENA BEZ BOGA

Blaženopočivši Patrijarh Pavle govorio je često o paganskome u srpskim običajima. U tom smislu pričao je i šta znače venci na grobu i održavanja daća za pokojnike.

 

Iako smo već dva milenijuma kršteni i time, kako se kaže u stihiri na krštenju „u Hrista obučeni“, nažalost, još uvek nismo u stanju da odolimo starim paganskim navikama. Ovo je osobito vidljivo prilikom sahrana upokojenih. Zato, svaka opomena, ma koliko puta ponovljena, ima uvek dodatnu snagu podsećanja i priziv na dostojanstveno hrišćansko ponašanje.

venci na grobu

Evanđeljsko učenje o besmrtnosti duše jedna je od osnovnih istina naše pravoslavne vere. Sin Božji zato je i došao na zemlju, postao čovek, umro i vaskrsao da bi nama osigurao besmrtnost, da svaki koji sluša Njegovu reč i veruje Onome koji Ga je poslao, ima život večni i ne dolazi na Sud, nego prelazi iz smrti u život. Sa tom verom da su naši srodnici i prijatelji i posle smrti živi pred Bogom Živim, mi hrišćani ne prekidamo duhovnu vezu s njima, molimo se Bogu za njih, vršimo za upokojene pomene i dobra dela u njihovo ime, palimo sveće, itd. Sve to činimo držeći se uputstava i pravila što ih je Crkva pravoslavna kroz vekove držala.

Uvođenje izmena koje odudaraju od duha Evanđelja i vekovnog pravca kojim Pravoslavna crkva ide, pripada ljudskim ustanovama i verskim sektama, koje su otpale od istinite Crkve Hristove. Pravoslavlju su takve izmene uvek bile strane. U ovo posleratno vreme uzeo je maha običaj da se na sahranama nose venci od prirodnog ili umetnog cveća. Ugledajući se jedni na druge, prosto se nadmeću na čijoj će sahrani biti više venaca, te se po njihovom broju meri poštovanje i značaj pokojnika – što veći broj venaca to veći rang pokojnika i njegove porodice.

Oko pojedinih grobova podižu se visoke ograde od venaca. Kad, od sunca i nevremena, izblede i iskvare se, pružaju vrlo ružnu i primitivnu sliku. Naši vernici treba da znaju da su stari neznabožački narodi, Grci i Rimljani, ukrašavali grobove svojih pokojnika vencima od lišća i cveća. Postojali su osobiti dani koji su se, zbog tih venaca od cveća, osobito od ruža, nazivali “danima ruža“. Kod Jevreja i starih hrišćana nije bilo venaca. Na prigovore neznabožaca, zašto hrišćani to ne čine, odgovorio je, krajem drugog veka, učeni apologet, branitelj hrišćanske vere, Minucije Feliks, rečima koje važe i danas: “Blaženi (u onom svetu) nemaju potrebe za cvećem, a nesrećni mu se neće obradovati“.

Rečeno na drugi način, ovo znači: po hrišćanskoj veri, oni pokojnici koji su zaslužili Carstvo nebesko i ušli u raj Božji, gledaju onde cveće lepše od najlepšeg na zemlji, a kamoli od ovog od uvoštanjene hartije i plastike. Oni, pak, umrli koji su po svojim delima ušli u pakao, u muke večne…, i da im se venci stave na ruke, neće ih videti, i da im se nalože na glave, neće od toga imati nikakvo olakšanje od muka u kojima su. Kad ovi venci, dakle, nemaju nikakvog značaja ni koristi za pokojnike, jasno je onda da ih oni koji ih nose na sahranama, ne nose zbog pokojnika, nego zbog sebe i sveta, da pokažu svoju otmenost i gotovost da budu kao i drugi.

Isto se ovo odnosi na priređivanje bogatih daća i pomena, pravih gozbi sa mnoštvom raskošnih jela i pića. Hrišćanin se toga mora osloboditi, pogotovo što pri sahranama ima toliko drugih, neophodnih izdataka, pa je nerazumno te izdatke još uvećavati nepotrebnim troškovima. I to u ovo naše vreme ovolike skupoće i svakodnevnog podizanja cena osnovnih životnih potreba.

Zar se novac potrošen na preterane gozbe i nekorisne vence ne bi mogao upotrebiti u nesravnjivo korisnije i plemenitije svrhe? U pojedinim mestima, sveštenici i vernici su to već shvatili i postavili kao amanet da im se daće i pomeni vrše skromnije, a venci na pogrebu ne nose. Umesto venaca, oni od rodbine i prijatelja koji hoće, prilažu onoliko koliko košta venac ili daju kao pomoć siromašnoj porodici upokojenog, ili kojoj dobrotvornoj ustanovi, ili siromašnim roditeljima sa više dece, ili za podizanje Hrama Svetog Save, namenivši taj prilog za dušu svoga umrlog rođaka ili prijatelja. Zar i ostalima, tj. svima nama, nije plemenitije i bolje da postupimo ovako hrišćanski? Pravi hrišćanin, uvek i u svemu, treba da se vlada po veri, a ne da ide slepo za modom i oponašanjem drugih, ne mareći da li će mu se neko podsmehnuti ili ga označiti zaostalim i nekulturnim. Ove reči treba shvatiti i prihvatiti najdobronamernije…