Istine i zablude o epidemiji raka u Srbiji 1

Sa stranica bulevarske štampe ove rane jeseni razliva se poslednji od niza cikličnih talasa plašenja naroda rakom.

Naizgled ničim izazvani, neki urednici medija sa naslovnih stranica gromopucatelno saopštavaju, a drugi uz dosoljavanje prenose podatak o godišnjem obolevanju 36.000 građana Srbije „od karcinoma“ kao o iznenada nastaloj moriji.

Najmanje je važno što nije reč o karcinomima, već o svim oblicima raka, uključujući sarkome, leukemije i limfome, i što je konstrukcija „porast obolelih“ nesrećno odabrana (od raka se ne raste). Mnogo je važnije što ova, tako dramatično plasirana vest ne nosi nikakvu ekskluzivnost, jer se toliki ili sličan broj obolelih od raka u Srbiji beleži već niz godina.

Ide se još dalje, pa se tvrdi da u jednom okrugu skoro svaki deseti stanovnik boluje od raka. Student medicine već na prvoj vežbi iz epidemiologije mora da ovlada jednostavnom formulom iz koje proizlazi da bi, kada bi ova izmišljotina bila tačna, prosečno preživljavanje bolesnika od raka bilo oko 20 godina.

Drugim rečima, pošto rak daleko najčešće pogađa starije ljude, obolelim srećnicima bi ta dijagnoza predstavljala vizu za dug život. Naša stvarnost je, nažalost, mnogo crnja – skoro dve trećine obolelih ne dočeka petogodišnjicu otkrivanja bolesti (u razvijenom svetu je odnos obolelih i umrlih obrnut).

Razmotrimo činjenice. U izrazito ostareloj populaciji Srbije tokom godine umre svaki 70. stanovnik, što je dvostruko više od svetskog proseka.

Jedna od 190-200 osoba oboli od raka, a jedna od 320-330 osoba umre od te bolesti (tačnije od grupe od oko 200 bolesti obuhvaćenih nazivom maligni tumori). Apsolutni brojevi se već dugo bitno ne menjaju, jer se sustiču dva suprotna procesa: a) uočljivo smanjenje broja stanovnika usled iseljavanja mladih i niskih stopa rađanja, i sledstveno, b) ubrzano starenje populacije (ne zaboravimo da je rak pretežno bolest starijih osoba i da u ukupnom obolevanju od raka deca i omladina učestvuju sa manje od jedan odsto).

Stope obolevanja od raka u Srbiji rasle su tokom poslednje dve decenije godišnje u proseku za oko pola procenta ili malo manje od toga.

Trend je pravilan, bez iskakanja koja bi ukazivala na iznenadno delovanje nekog vanrednog događaja i odgovara situaciji u zemljama sličnog stepena društveno-ekonomskog razvoja. Međunarodna poređenja pokazuju da se Srbija po obolevanju od raka nalazi oko sredine liste evropskih zemalja poređanih po visini stopa, ali da prednjači u pogledu umiranja od raka. Tumačenje se odmah nameće: za razliku od ostatka kontinenta, kasnije se javljamo lekaru i lošije smo lečeni.

Tokom prethodnog, redovnog martovskog podsećanja građanstva na NATO bombardovanje ignorisana su, kao i uvek do sada, stvarna nepočinstva učinjena našoj zemlji (ubijanje civila, uništavanje infrastrukture, zagađenje životne sredine), a isticana je najmanje relevantna posledica rata – gađanje mecima sa osiromašenim uranijumom (OU).

Ironija je u tome što je uranijum jedan od dvadesetak najzastupljenijih elemenata u zemljinoj kori i što ga veštačkim đubrivima razbacujemo po njivama mnogo više nego što nam ga je palo s neba, tako da je njegovo prisustvo nedokazivo čak i na jedine četiri lokacije centralne Srbije gađane tom municijom, da o ostalim područjima i ne govorimo.

U aktuelnom uznemiravanju građana, koje je prethodilo poseti predsednika Medvedeva, saopštava se. „I Rusi traže istinu o bombama.“ Pritom se eksplicitno navodi da je OU doveo do navodno izrazito povećanog obolevanja od raka (dakle, „otkriven“ je nepostojeći uzrok jedne izmišljene epidemije).

Ova neistina ponavljana je toliko puta da ju je ogroman broj naših građana prihvatio kao činjenicu. Time se iz politikantskih razloga narod svesno zaglupljuje i gura u fatalizam („svi smo ozračeni i već nam je presuđeno“).

Sa zdravstveno-prosvetiteljske tačke gledišta takva poruka predstavlja neoprostiv moralni prekršaj, šta više zločin prema narodnom zdravlju, jer je rak u velikoj meri sprečiv. Naime, 5-10 odsto obolevanja je genetski predodređeno, a još 25-30 odsto je uslovljeno tačkastom mutacijom, tj. spontano nastalom greškom pri deobi ćelije. Ostaje preko 60 odsto raka koji je posledica načina života, navika i izloženosti faktorima sredine, dakle podložan je prevenciji.

Oko 30 odsto obolelih u toj grupi ili oko 20 odsto svih obolelih od raka žrtva je pušenja, za jednu trećinu je manji uticaj ishrane, a još nešto manji je doprinos infekcija (humani papiloma virus, virusi hepatitisa B i C, helikobakter, neki paraziti). Pri kraju duge liste faktora rizika nalazi se i zračenje, sa tri odsto sredinski uslovljenih i dva odsto svih vrsta raka, ali tu dominira izlaganje sunčevim zracima, radonskim isparenjima iz tla i medicinskim postupcima.

O uranijumu, naravno, nema ni reči. Greh je da vlast nameće svoju „istinu“, namenjenu lokalnim demagoškim potrebama, a da odbacuje opšte prihvaćena naučna saznanja.

Posebno je ružan manevar kojim je pokušano da se protivljenje ovom svojevrsnom državnom projektu obmane svede na jednog usamljenog ostarelog profesora.

Istina je da isti stav imaju naši najugledniji onkolozi, recimo hirurg Radan DŽodić i terapeut Vladimir Kovčin, a zatim i cela Epidemiološka sekcija Srpskog lekarskog društva, kao najmerodavnija za procenu uzroka poremećaja zdravlja. Štaviše, iza njih su sve najuglednije naučne ustanove u svetu, počev od Međunarodne agencije za izučavanje raka, koja uranijum svrstava u toksične, ali ne i u kancerogene agense.

Tu činjenicu listom podržavaju i italijanski naučnici, za razliku od njihove (kao i naše) skupštinske komisije ili sudova. Srećom, političari i sudije ne odlučuju o uzročno-posledičnim fenomenima u nauci.

Ima, nažalost, u našoj sredini nekoliko lekara koji su krivotvorili javno dostupne podatke Instituta za javno zdravlje „Batut“ (na zaprepašćenje zaposlenih na tim poslovima) i tako izdali vrednosti koje bi morale da im budu svete. Kako vreme prolazi, njihove tvrdnje, recimo da će ove godine od raka oboleti 70.000 naših građana, postaju sve očiglednije besmislene. Oni su izdali i struku i nauku, pa će s tim teretom morati da se nose.

Autor je predsednik Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari