OVO JESTE MOJ POTPIS, ALI…
Dok smo sa nestrpljenjem gledali u njega, a protivnička strana u plafon, promijenio je naočare, ponovo pogledao u taj papir i par puta ga primicao i odmicao, ali sa izrazom lica kao da mu je naglo pozlilo.
Naša delegacija je pristigla sa šest crnih limuzina, a njihova sa tri, pa smo već od samog početka ostvarili zavidnu prednost.
Svi smo u salu ušli namrgođeni, a naročito naš glavni pregovarač, da suprotna strana i međunarodni posrednici odmah znaju s kim imaju posla i da se sa nama ne može baš kako su zamislili.
Onda smo izvadili gomile papira na sto i opet stekli određenu prednost, s obzirom da smo ih donijeli u šest torbi, a oni svoje u tri. Međunarodni posrednik je dao kratku uvodnu riječ i sve je krenulo kako smo i očekivali, osokoljeni početnom pozicijom. Tada je naš glavni pregovarač dobio riječ i počeo sa iznošenjem naših pregovaračkih pozicija.
Prolazili su minuti dugi kao sati, ali on nije odustajao. Svaka rečenica je počinjala sa „ne može“, „ne damo“, „nećemo“, „neće moći“, dok je sve više i više pjenio… Omicalo mu se da kaže i „neće da može“, ali to je prevodilac vješto „amortizovao“. Dok su svi naši članovi pomno pratili izlaganje i hvatali zabilješke, druga strana se, blago je reći, dosađivala. Ustajali su, ulazili izlazili… Upadljivo i nervozno su često gledali na svoje satove, a neki od njih čak i provjeravali na uho da li im uopšte rade.
Naš glavni pregovarač to nije registrovao već je i dalje sve žustrije pjenio, upozoravao, prijetio…, pominjao crvene linije i nemogućnosti ikakvih ustupaka, ne primjećujući da je jedna dama iz protokola još prije par minuta poturila neki dokumenat na njegovu govornicu. Kad je već počeo i da prijeti prstom, medijator mu je diskretno prišao, došapnuo nešto i pokazao na taj papir, koji on, u zanosu, nije ni registrovao. Tu je nervozno zastao i bacio pogled na dokumenat, nakon čega je smjesta prekinuo izlaganje, a sala se za tren ispunila muklom tišinom.
Dok smo sa nestrpljenjem gledali u njega, a protivnička strana u plafon, promijenio je naočare, ponovo pogledao u taj papir i par puta ga primicao i odmicao, ali sa izrazom lica kao da mu je naglo pozlilo.
„Ne mogu da vjerujem, otkud vama ovo“, sada već tišim glasom je upitao: „Tačno je da je u pitanju moj potpis, ali molim vas za razumijevanje, jer tada nijesam znao koliko je to petina teritorije!
Moraćemo se dogovoriti bar da se ovo ne objavljuje dok mi na to ne pristanemo kroz unutrašnji dijalog. To je naš jedini uslov iako vidim na šta smo sve pristali u spoljnom dijalogu koji je prethodio ovom unutrašnjem koji upravo treba da počne. To je minimum ispod koga nećemo ići, a ovo što sam malo prije iznosio je naša „crvena linija“ za neke buduće pregovore“.